Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-596/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Zorana Nikolića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ABC Commerz Gmbh OIB: 89786271100, Salzburg, Gstattengasse 3, Republika Austria zastupanog po punomoćniku Damiru Đapiću, odvjetniku u OD Santica & Đapić j.t.d. Split , protiv tuženika ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Vedrana Belin, odvjetnica u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, posl.br. Povrv-243/2021 od 26. lipnja 2025., u sjednici održanoj dana 03. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Dubrovniku, posl.br. Povrv-243/2021 od 26. lipnja 2025. se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Iva Radovića iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-900/2021 od 06. srpnja 2021.g. kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 25.666,08 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju ABC Commerz Gmbh OIB: 89786271100 na ime naknade troškova postupka isplatiti tuženiku ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.926,94 Eur a, u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Žalitelj predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužitelju dosudi traženi iznos, kamate i popisani troškovi uključujući trošak žalbe.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za plaćanjem računa za isporučenu robu koju je likvidiranom trgovačkom društvu, čiji je jedini osnivač bio tuženik, isporučio tužitelj. Parnica je započela nakon što je tuženik prigovorio na rješenje o ovrsi koje je bilo doneseno na temelju računa koje je tužitelj izdao na ime tuženikovog trgovačkog društva.

6. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev zaključivši da nije dokazano da je upravo tuženik, točnije trgovačko društvo Wide d.o.o., za čije obveze je odgovoran tuženik, naručilo robu koja je predmet spornih računa te da je dalje tu robu prodavalo.

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP -a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

7.1 Nije počinjena niti bitna povreda članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a na koju jedino i to opisno ukazuje žalitelj u navodima pod naslovima: „pogrešna ocjena činjeničnog stanja“, „nelogičnosti i prikrivanje stvarne odgovornosti“, „ponašanje tužitelja bilo je zakonito i poslovno opravdano“, „sud nije pravilno cijenio dokaze“. Pored navedenog žalitelj se poziva na članak 403 . Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 ,156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) te članak 34. Općih uzanci za promet robom („Službeni list FNRJ br. 15/54, „Službeni list SFRJ“ 29/78, „Narodne novine“ 53/91, 35/05) te daje svoje činjeničnopravne zaključke različite od onih koje je donio prvostupanjski sud.

8. Protivno žalbenim navodima ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u potpunosti u skladu s člankom 8. ZPP-a, ocijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te na temelju takve ocjene provedenih dokaza izveo pravilan zaključak naveden pod točkom 6. obrazloženja ove drugostupanjske presude (točka 14. obrazloženja prvostupanjske presude).

9. Naime, iz spisa (nespornih navoda i dijelova iskaza) proizlazi da je tuženik, po struci pomorac, često (jednom tjedno) odlazio u Budvu (Crna Gora), gdje mu žive roditelji, i gdje je posjećivao butik „Blue Moon“, u kojem je kupovao robu (odjeća, obuća) poznatih marki; da je u tom butiku ostvario kontakt i upoznao njegovog vlasnika, EV; da se u njihovim međusobnim razgovorima stvorila ideja o otvaranju butika u Dubrovniku; da je ideja realizirana na način da je tuženikovo trgovačko društvo Wide d.o.o. otvorilo butik „Blue Moon“ u poslovnom prostoru kojeg je pronašao ŽV; da je do kontakta i suradnje između tužitelja i tuženika došlo posredstvom ŽV koji je već imao duže dobre poslovne odnose s tužiteljem; da je narudžbu robe za koju su izdani sporni računi izvršio upravo ŽV a da je roba isporučena na adresu tuženikovog trgovačkog društva i primila ju je njegova zaposlenica OV, koja je neko vrijeme bila i direktorica tog društva (za vrijeme dok je tuženik plovio).

9.1. Sve naprijed navedeno nije dakle sporno i proizlazi iz navoda parničnih stranaka, njihovih iskaza (za tuženika iskaza z.z. DV), te svjedoka EV i OV.

9.2. S obzirom da tužitelj nije priložio narudžbenicu za robu na koju se odnose sporni računi, a koja je poslana na adresu tuženikovog društva, te odnose tužitelja s ŽV koji je, kako je to iskazao z.z. tužitelja, želio proširiti svoje poslovanje i na druge gradove, pa je tako i upoznao z.z. tužitelja s tuženikom iz čega je proizišla i poslovna suradnja između tužitelja (pravne osobe) i tuženikova društva, da je upravo ŽV osobno, kako je sam iskazao, izvršio narudžbu robe na koju se odnose sporni računi, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da je upravo tuženikovo društvo Wide d.o.o. predmetnu robu naručilo, pa da bi on, nakon likvidacije društva, trebao podmiriti tužiteljevu tražbinu. Takav zaključak posebno podupire činjenica velikog angažmana ŽV oko otvaranja butika „Blue Moon“ u Dubrovniku, (isto se zove i tuženikov butik u Budvi), njegove brige oko rada tog butika i materijalne koristi koju je od rada butika imao (prema njegovom iskazu dobivao je proviziju od tužitelja), suradnja ŽV s tuženikom koja se, prema iskazu ŽV, odvijala na način da je nekad od njega (njegovog društva) povlačio robu za svoj butik u Budvi, te okolnosti o kojima su iskazivali tuženik, svjedok VV te svjedokinja OV a to su da je roba od tužitelja, trgovačkog društva iz Austrije, za ŽV (butik u Budvi) stizala u Dubrovnik, na tuženikovo društvo, jer je to sve unutar Europske unije, a iz Dubrovnika su je u Budvu, dakle izvan Europske unije, u manjim količinama, redovno nosili tuženik, bilo sam ili s prijateljem VV, te ŽV, sve radi izbjegavanja plaćanja poreza. Premda ŽV osporava da bi tužitelj robu za njega dostavljao u Dubrovnik, na tuženikovo društvo i da bi on imao ključ od skladišta u kojem je ista skladištena, kako je to tvrdio tuženik, činjenica da ŽV iskazuje kako je u tom skladištu vidio da je sva ta roba stigla te kako je nekad u dogovoru s tuženikom „povlačio“ neku robu za svoj butik u Budvi, uz količinu angažmana uloženog u otvaranje i rad butika „Blue Moon“ u Dubrovniku, takvo osporavanje čini nevjerodostojnim, a njegovu ulogu u odnosu parničnih stranaka, točnije tužitelja i tuženikovog društva, čini puno više od posredničke, kako su je pokušali prikazati i svjedok i tužitelj.

9.3. Žalitelj pokušava dovesti u pitanje valjanost ocjene dokaza i činjeničnopravnih zaključaka prvostupanjskog suda ukazujući prvenstveno na formalne okolnosti (da je isporuka robe izvršena tuženiku koji ju je primio i nije je vratio), te na mail kojeg je poslao tuženik kojim da priznaje dug.

9.4. To što je tuženik poslao mail u kojem navodi kako će platiti dug čim se poslovanje oporavi ne može se smatrati dokazom o priznanju predmetne tražbine, jer da bi se radilo o priznanju duga to priznanje treba biti nedvosmisleno izraženo kako u pogledu visine tako i u pogledu onoga na što se dug odnosi, pa žalbenim navodima koji se odnose na ovaj tuženikov mail nije dovedena u sumnju pravilnost ocjene dokaza i činjeničnopravnih zaključaka prvostupanjskog suda.

9.5. Činjenica da bi roba bila zadržana u skladištu tuženikova društva u Dubrovniku, da su pojedini artikli reklamirani, te kako to (cit.) „…nepobitno ukazuje da je roba prihvaćena, otvorena, korištena i da je za nju postojalo saznanje“ ne znači da je tužiteljeva tražbina prema tuženiku osnovana, posebno uzimajući u obzir da je, prema navodima tuženika koji nisu osporeni, reklamiranje radila Tomovićeva zaposlenica Ć, putem instagrama.

9.6. Žalitelj neosnovano ukazuje da se to što bi tuženik i ŽV „u pozadini“ možda vršili kompenzacije ili zamjenu robe ne tiče tužitelja budući tužitelj nije dostavio dokaz da mu je upravo tuženik, odnosno njegovo društvo naručilo predmetnu robu, odnosno nije dostavio narudžbenicu, kako to osnovano naglašava prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, štoviše iz iskaza ŽV i tužitelja proizlazi da je robu naručio upravo ŽV, koji je s tužiteljem bio u dužem poslovnom odnosu i prema iskazu z.z. tužitelja namjeravao proširiti svoje poslovanje u više gradova i tuženika predstavio kao novog partnera za poslovanje u butiku „Blue moon“ u Dubrovniku, a prema iskazu kojeg je predmetnu narudžbu ŽV učinio s naznakom da je riječ o narudžbi koja ide za „Blue Moon“ u Dubrovniku..

10. Dakle, žalitelj bezuspješno osporava valjanost ocjene dokaza prvostupanjskog suda, kao i njegove činjeničnopravne zaključke, pa je zakonita odluka kojom je platni nalog ukinut i tužbeni zahtjev odbijen, radi čega je žalbu, koja u pogledu odluke o troškovima koja se također pobija, ne sadrži nikakav navod, kao neosnovanu valjalo odbiti.

11. Kako žalitelj sa žalbom nije uspio to nema pravo niti na troškove žalbe (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

12. Odlučeno je stoga kao u izreci na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 03. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić