REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-650/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjana Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, koje zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici , odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-138/2025-20 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-138/2025-20 od 22. prosinca 2025. u točkama I., II. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-138/2025-20 od 22. prosinca 2025. utvrđena je ništetnom odredba u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2590791 sklopljenog između GJ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 416,60 EUR sa zateznim kamatama od 15. prosinca 2004. do isplate po stopi propisanoj ostale odnose. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.266,36 EUR sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2025. do isplate.
2. Protiv dijela presude kojim nije uspio u sporu (točaka I., II. i III. izreke) žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga. U bitnome navodi kako smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer se prvostupanjski sud nije očitovao na njegove prigovore. Dalje, smatra da su počinjene i povrede postupka iz članka 326.a u vezi s odredbom članka 186.c Zakona o parničnom postupku jer je sud trebao odbaciti tužbi budući da prema stajalištu sida tužiteljeva tražbina dospijeva tek pravomoćnim okončanjem ovog postupka. Smatra i da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. U nastavku tvrdi da i da je osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer se radi o tražbini strogo osobne naravi. Osporava zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi te smatra da se taj zaključak ne može ni ispitati. Navodi da prvostupanjski sud ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na ugovaranja naknade za obradu kredita. Ukazuje i da je pogrešan zaključak suda da je tuženik nesavjestan stjecatelj. Ističe da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora nije imao razloga sumnjati u zakonitost svog postupanja. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, te da je pogrešno primijenio odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer se eventualno radi o zabrani manjeg značaja zbog čega je valjalo tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost ne može više isticati. Predlaže ovom sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 378,86 EUR sa zateznim kamatama.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nakon što je presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.
6. U postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke, kao ni njenim donošenjem nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi p službenoj dužnosti. Suprotno navodima žalitelja koji opisno ukazuje da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, po ocjeni ovoga vijeća ta povreda nije počinjena budući je izreka presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
7. Isto tako, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je vrlo jasno i detaljno obrazložio odluku. Naime, sastavni element prava na pošteno suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje obuhvaća obvezu suda da iznese razloge za svoju odluku. Iako to ne znači dužnost pružanja detaljnog odgovora na svaki navod stranke obveza je suda da iznese dostatne razloge o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tijekom postupka. Mjera u kojoj se ova dužnost primjenjuje ovisi o prirodi odluke koju sud donosi te okolnostima svakog predmeta (tako: presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. lipnja 2022., t. 91, G protiv Azerbajđana (br. 2), zahtjev broj 5386/10; presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. rujna 2022., t. 17, Cvetković protiv Hrvatske, zahtjev br. 28539/16). Imajući u vidu naprijed navedeno o pravu na obrazloženu sudsku odluku, ovo vijeće smatra da u pobijanoj presudi su izneseni dostatni razlozi o ključnim elementima spora, a na koje su stranke ukazivale tijekom postupka.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-2590791 od 14. prosinca 2024. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu iznosa od 416,60 EUR po osnovi te ništetne odredbe.
9. Ugovor o kreditu su sklopili GJ kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor time da se radi o iznosu kredita od 19.427,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Odredbom članka 3. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu / troškove za obradu kredita i to 3,30% od iznosa kredita jednokratna naknada, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, između stranaka je nesporno da je predmetna naknada u iznosu od 416,60 EUR u cijelosti naplaćena. Prema tome, nije upitno da je navedeni iznos korisniku kredita naplaćen.
10. Nadalje, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. sklopljen je između GJ kao ustupitelja i utvrđeno je da je dakle korisnik kredita GJ kao ustupitelj ustupio tužitelju kao primatelju sve tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Isto tako, nije sporno da je tuženik obaviješten o ustupu potraživanja primitkom obavijesti od 14. lipnja 2023.
11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (arg. iz članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO), odredbom članka 80. ZOO -a je regulirano koje se tražbine mogu prinijeti ugovorom). Predmetno se radi o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Naime. Korisnik kredita ima status potrošača što među strankama nije niti bilo sporno, a sve kako to proizlazi iz podataka u spisu. Korisnik kredita je svoju tražbinu na temelju ugovora o ustupu prenio na tužitelja. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO -a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.
12. Odredbom članka 81. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošaka („Narodne novine“ broj: 19/22 i 59/23; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 81. stavku 3. ZZP-a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).
13. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom članka 87. stavka 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
14. Odredbom članka 324. stavka 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15. Dakle, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.
16. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).
17. Stoga se za spornu ugovornu odredbe sadržanu u članku 3. Ugovora o kreditu, koje je sastavio tuženik kao trgovac, presumira da se o njima nije moglo pregovarati. Da se radi o tipskim ugovornim odredbama notorna je činjenica s obzirom da i tužitelj i tuženik, ali i sud i javnost imaju uvid u veliki broj ugovora tuženika iz istog i/ili sličnog vremenskog razdoblja iz kojih jasno proizlazi da su u svim ugovorima bile gotovo pa identične ugovorne odredbe vezane uz naknadu i to sadržane upravo u članku 3. Ugovora o kreditu. Teret dokaza da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženiku, a tuženik isto nije dokazao.
18. Slijedom navedenog, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
19. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.
20. Neosnovano se tuženik poziva i na odredbu članka 326. stavka 2. ZOO -a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.
21. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Nije sporno da je naknada naplaćena 3. kolovoza 2006. niti je sporan iznos naplaćene naknade.
22. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos i zateznu kamatu zbog zakašnjenja u isplati ovih novčanih obveza po stopi za ostale odnose.
23. Suprotno navodima žalitelja sud je pravilno odlučio i o prigovoru zastare tuženika u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja. Zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranke primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (arg. iz članka 225. ZOO -a) s obzirom na to da tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. S obzirom na to da je predmetna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek presudom, nije upitno da zastara još nije počela teći.
24. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravilno sud ocjenjuje da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu i odobrenje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Stoga suprotno žalbenim navodima, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana kada je predmetna naknada naplaćena od korisnika kredita, kako je to sud pravilno dosudio u točki II. izreke presude.
25. Isto tako, pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku, kako po osnovi u smislu članka 154. ZPP-a tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova u smislu članka 155. ZPP-a, a u odnosu na koju odluku tuženik u žalbi ne ukazuje na nikakve posebne razloge.
26. Valjalo je stoga temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.
Zagreb, 3. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Tatjana Kujundžić Novak
