REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2036/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FANOS d.o.o., Zagreb, Kranjčevićeva 48, OIB: 68945711747, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Folnegović Skačej, odvjetnica u Odvjetničkom društvu GJANKOVIĆ I PARTNERI, Zagreb, i tuženika LUKOIL Croatia d.o.o., Zagreb, Capraška ulica 6, OIB: 84740716328, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate iznosa od 532.767,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1597/2019 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1597/2019 od 17. svibnja 2024., u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Lucije Popov iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-65/2019 od 25. ožujka 2019., kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 31.717,98 EUR (238.979,14 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 15.734,17 EUR (118.549,14 kn) od 1. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15.983,81 EUR (120.430,00 kn) od 2. svibnja 2016. do isplate.

II. Djelomično se uvažava tuženikova žalba, preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1597/2019 od 17. svibnja 2024. i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Lucije Popov iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-65/2019 od 25. ožujka 2019. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 501.049,02 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 15.761,41 EUR (118.754,38 kn) od 30. lipnja 2016.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 28. srpnja 2016.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 19. kolovoza 2016.

- na iznos od 15.165,17 EUR (114.262,00 kn) od 26. rujna 2016.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 28. listopada 2016.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 28. studenog 2016.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 29. prosinca 2016.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 28. siječnja 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 1. ožujka 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 18. ožujka 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 14. travnja 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 19. svibnja 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 15. lipnja 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 17. srpnja 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 18. kolovoza 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 16. rujna 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 15. listopada 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 13. studenog 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 15. prosinca 2017.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 14. siječnja 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 12. veljače 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 17. ožujka 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 15. travnja 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 14. svibnja 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 14. lipnja 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 13. srpnja 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 18. kolovoza 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 09. rujna 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 14. listopada 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 1. studenog 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 14. prosinca 2018.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 10. siječnja 2019.

- na iznos od 15.165,24 EUR (114.262,50 kn) od 8. veljače 2019. i to do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, kao i troškove ovog ovršnog postupka u iznosu 445,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2019. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve to u roku od 8 dana, i u tom dijelu tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 109.442,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 120.960,30 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 532.767,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženiku je naloženo i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 151.320,42 EUR, također zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku).

2. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenivši da je između stranaka postojao valjan ugovorni odnos temeljem ugovora o održavanju informatičkog sustava sklopljenog na određeno vrijeme od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018., te da tuženik nije dokazao da je predmetni ugovor valjano raskinut. Zaključio je da su se stranke nalazile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), te da tuženik nije postupio u skladu s ugovornim odredbama kojima je bio uređen način izmjene i raskida ugovora.

3. U tom smislu prvostupanjski sud smatra da jednostrana obavijest tuženika od 9. svibnja 2016. ne proizvodi pravni učinak raskida ugovora, jer izmjene i dopune ugovora, pa tako ni prestanak ugovornog odnosa, nisu bile odobrene od strane ovlaštenih osoba obiju ugovornih strana na način predviđen ugovorom. Slijedom toga, prvostupanjski sud je zaključio da ugovorni odnos između stranaka nije prestao te da je tužitelj imao pravo nastaviti izvršavati ugovorene usluge i obračunavati ugovorenu naknadu.

4. Prvostupanjski sud je nadalje ocijenio da je tužitelj tijekom postupka uspješno osporio tuženikove navode o neurednom izvršavanju ugovornih obveza, osobito u odnosu na tvrdnje o neodržavanju sastanaka, nedostavljanju potrebnih popisa djelatnika i kontakt osoba te drugim navodnim propustima u izvršenju ugovora. Pri tome se prvostupanjski sud u odlučnom dijelu oslonio na nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz područja informatike, iz kojeg je utvrdio da je tužitelj na zahtjev zaposlenika tuženika obavljao ugovorene usluge održavanja informatičkog sustava za veći broj lokacija tuženika, da je evidentiran velik broj korisničkih poziva te da su obavljane intervencije, korisnička podrška i popravci računalne opreme. Na temelju takvog nalaza i mišljenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj izvršavao svoje ugovorne obveze i nakon dopisa tuženika od 9. svibnja 2016., slijedom čega smatra da tužitelju pripada pravo na isplatu ugovorene naknade za cijelo utuženo razdoblje.

5. Polazeći od navedenih utvrđenja i pravnih zaključaka, prvostupanjski sud održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 532.767,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

6. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu osporavajući njenu osnovanost. U njoj je u bitnome naveo kako je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava te pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza, uslijed čega je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu pune ugovorene naknade za cijelo utuženo razdoblje.

7. U žalbi tuženik prvenstveno ističe kako je tijekom postupka dokazano da je ugovorni odnos između stranaka prestao najkasnije dopisom od 9. svibnja 2016., kojim je tuženik jasno i nedvosmisleno izrazio volju da više nema potrebe za daljnjim pružanjem usluga održavanja od strane tužitelja. Slijedom toga, tužitelj nakon prestanka ugovorne suradnje nije mogao zahtijevati isplatu pune ugovorene naknade kao da ugovor i dalje traje do isteka ugovorenog roka.

8. Tuženik nadalje navodi kako tužitelj nije dokazao da je nakon prestanka suradnje stvarno izvršavao ugovorene usluge u opsegu koji bi opravdavao isplatu pune mjesečne naknade za sve lokacije obuhvaćene ugovorom. Posebno je osporio zaključke prvostupanjskog suda utemeljene na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, ističući kako vještak ne utvrđuje izvršenje usluga s potrebnim stupnjem sigurnosti, već koristi formulacije o njihovoj „vjerojatnosti“ odnosno „vrlo velikoj vjerojatnosti“, što prema žalbenim navodima ne može predstavljati dostatnu osnovu za usvajanje tužbenog zahtjeva u meritornom parničnom postupku.

9. U tom smislu tuženik ističe kako kod zahtjeva za isplatu naknade za konkretno izvršene usluge nije dovoljno postojanje indicija ili vjerojatnosti, nego je potrebno pouzdano utvrditi koje su usluge izvršene, kada, za koju lokaciju i u kojem opsegu. Budući da takva utvrđenja iz provedenog dokaznog postupka ne proizlaze s potrebnim stupnjem sigurnosti, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku.

10. Tuženik je nadalje ukazao kako većina računa na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev nije evidentirana u njegovim poslovnim knjigama, što prema njegovu stavu predstavlja ozbiljnu okolnost koja dovodi u pitanje stvarno izvršenje usluga i vjerodostojnost predmetnih računa. Ističe kako sama činjenica izdavanja računa ne dokazuje da su usluge doista izvršene. Osim toga, tuženik je naveo kako je nakon prestanka suradnje zaključio novi ugovor o održavanju informatičke opreme s trgovačkim društvom Eol grupa d.o.o., koje je i ranije kao podizvođač obavljalo pretežiti dio poslova održavanja za račun tužitelja, slijedom čega tužitelj nakon prestanka ugovora više nije pružao predmetne usluge. U protivnom bi, prema žalbenim navodima, postojala mogućnost dvostruke naplate istih usluga.

11. Tuženik je u žalbi također istakao kako prvostupanjski sud nije pravilno cijenio iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu s ročišta od 2. studenoga 2020., iz kojeg prema žalbenim navodima proizlazi da tužitelj nakon dopisa od 9. svibnja 2016. više nije pružao predmetne usluge.

12. Konačno, tuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu pune ugovorene naknade, iako tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu eventualne štete zbog prijevremenog prestanka ugovora, nego zahtjev za isplatu ugovorne naknade kao da ugovor nesporno traje i da su sve ugovorene obveze uredno izvršene tijekom cijelog ugovorenog razdoblja.

13. Tuženik je predložio drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu, preinači presudu prvostupanjskog suda i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz dosudu troškova parničnog postupka u njegovu korist.

14. Presudom ovog suda poslovni broj Pž-2900/2024-2 od 9. listopada 2024. tuženikova je žalba ocijenjena osnovanom.

15. Protiv ove presude tužitelj je podnio reviziju. U reviziji tužitelj u bitnome ističe kako je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), budući da pobijana presuda ne sadrži dostatne i relevantne razloge o odlučnim činjenicama.

16. Tužitelj osobito navodi kako drugostupanjski sud nije obrazložio temeljem koje odredbe Zakona o obveznim odnosima, smatra da je predmetni ugovor raskinut, niti se očitovao o ugovornim odredbama koje uređuju način i pretpostavke raskida ugovora, a posebno o odredbama kojima je propisana obveza pisanog sporazuma ugovornih strana za izmjene i dopune ugovora.

17. Nadalje, tužitelj ističe kako drugostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev premda iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je sam tuženik nakon dopisa od 9. svibnja 2016. zatražio nastavak pružanja usluga za BP Jurovski Brod, iz čega proizlazi da ni prema samom očitovanju tuženika ugovorni odnos nije u cijelosti prestao.

18. Tužitelj također ukazuje kako drugostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje prije navodnog raskida ugovora, premda je utvrđeno da je tuženik jedan od utuženih računa evidentirao u svojim poslovnim knjigama te po njemu koristio pravo na odbitak pretporeza.

19. Osim toga, tužitelj nije osporio zaključak drugostupanjskog suda o „fiktivnosti“ računa navodeći kako on nije obrazložen relevantnim i logičnim razlozima, osobito imajući u vidu rezultate provedenog informatičkog vještačenja iz kojih proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao ugovorene usluge za tuženika. U odnosu na provedeno vještačenje, tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i argumentiran, dok je drugostupanjski sud taj nalaz i mišljenje odbacio uz obrazloženje da se temelji na „vjerojatnosti“, a ne „izvjesnosti“, bez da je dao jasne razloge zbog kojih detaljno utvrđene činjenice ne predstavljaju dovoljan stupanj sigurnosti za zaključak o izvršavanju ugovornih obveza.

20. Slijedom navedenoga, tužitelj smatra da pobijana presuda ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te da je donošenjem takve odluke ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, čime mu je ujedno povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-1222/2025-2 od 17. ožujka 2025. ukinuo je navedenu drugostupanjsku presudu zato što je ocijenio da ona nema dostatne, relevantne i logične razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati pravilnost zaključka o odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanoga u cijelosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske polazi od toga da je revizija bila dopuštena samo u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku, pa je u tom opsegu ispitao pobijanu odluku:

- prvi ključni prigovor Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi se na raskid ugovora. Navodi se da prema odredbi čl. 336. st. 1. ZOO-a, ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, dok odredbe čl. 360. do čl. 372. ZOO-a uređuju raskid ugovora. Međutim, drugostupanjski sud nije obrazložio na temelju koje odredbe Zakona o obveznim odnosima niti na temelju koje ugovorne odredbe, zaključuje da je ugovor valjano raskinut. Posebno nije ocijenio čl. 8. ugovora, kojim je također uređen raskid ugovora zbog kršenja ugovornih odredbi,

- drugi ključni razlog ukidanja odluke ovog suda jest okolnost da je drugostupanjski sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, a nije dao razloge za dio zahtjeva koji se odnosi na razdoblje prije navodnog raskida. Vrhovni sud Republike Hrvatske posebno ističe da je dio utuženih računa nastao u razdoblju kada ugovorni odnos između stranaka nije bio raskinut, te da je tuženik račun broj 19 -1-1 od 1. travnja 2016. u iznosu od 120.430,00 kn, evidentirao u svojim poslovnim knjigama i odbio pretporez,

- treći razlog odnosi se na BP Jurovski Brod. Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je sam tuženik dopisom od 9. svibnja 2016. obavijestio tužitelja o prestanku potrebe za pružanjem usluga osim na lokaciji BP Jurovski Brod. Drugostupanjski sud nije obrazložio zbog čega, unatoč toj izjavi samog tuženika o nastavku ugovornog odnosa za tu lokaciju, odbija tužbeni zahtjev u cijelosti ,

- četvrti razlog jest zaključak o fiktivnosti računa. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da drugostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje za shvaćanje da su računi fiktivni, osobito kada se uzme u obzir nalaz i mišljenje vještaka o izvršenju usluga za tuženika. Drugim riječima: nije dovoljno reći „računi nisu knjiženi, dakle fiktivni su”; za takav zaključak treba zatvoriti dokazni krug. Ovdje taj krug, po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, nije zatvoren,

- peti razlog jest standard obrazloženja sudske odluke. Vrhovni sud Republike Hrvatske se pozvao na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojem sudska odluka koja ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge upućuje na arbitrarnost u postupovnom ili materijalnopravnom smislu. Zato zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u ukidnom rješenju dao ovom sudu upute kako slijedi:

- drugostupanjski sud treba ponovno ocijeniti sve provedene dokaze. To znači da se ne može ostati samo na općem zaključku o prestanku ugovornog odnosa ili fiktivnosti računa, nego treba izričito vrednovati dokaze na kojima je prvostupanjski sud temeljio odluku, uključujući nalaz i mišljenje vještaka,

- treba dati jasne razloge o odlučnim činjenicama. Dakle, obrazloženje mora biti konkretno: što se prihvaća, što se ne prihvaća, zbog čega, i kakav je pravni učinak svakog odlučnog utvrđenja. Mora se obrazložiti pravna osnova raskida ugovora,

- treba navesti temeljem koje odredbe Zakona o obveznim odnosima ili ugovora smatra da je ugovor raskinut, osobito imajući u vidu čl. 336. st. 1. ZOO -a, čl. 360. do čl. 372. ZOO-a i čl. 8. ugovora,

- treba posebno obrazložiti učinak tuženikove izjave od 9. svibnja 2016. u dijelu koji se odnosi na BP Jurovski Brod. Ako je sam tuženik tražio nastavak ugovora za tu lokaciju, sud mora objasniti kako ta činjenica utječe na osnovanost barem dijela tužbenog zahtjeva,

- treba posebno obrazložiti sudbinu računa za razdoblje prije prestanka korištenja tužiteljevih usluga. I treba dati razloge zašto eventualno ne prihvaća ni račun za uslugu izvršenu prije navodnog raskida, osobito račun koji je sam tuženik evidentirao u poslovnim knjigama i po kojem je odbio pretporez,

- treba obrazložiti zaključak o fiktivnosti računa. Ako drugostupanjski sud ostaje kod shvaćanja da su računi fiktivni, mora objasniti kako do tog zaključka dolazi u svjetlu nalaza i mišljenja vještaka, činjenice pružanja dijela usluga, nastavka ugovora za BP Jurovski Brod i evidentiranja barem jednog računa.

23. U ponovljenom postupku ovaj sud utvrđuje da je tuženikova žalba djelomično osnovana.

24. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije u cijelosti pravilna i zakonita.

25. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, donio pogrešnu odluku o tužbenom zahtjevu.

26. Predmet spora proizlazi iz ugovora o održavanju informatičke opreme od 2. studenoga 2015. (str. 220. -237. spisa). Ugovor je bio sklopljen na vrijeme od 3 godine, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018.

27. Tuženik je obaviješću od 19. travnja 2016. (str. 197. spisa) obavijestio tužitelja o njegovom postupanju protivno ugovoru, te mu je ujedno najavio ugovorom predviđenu mogućnost zaključenja ugovora s trećim osobama. Obaviješću od 9. svibnja 2016. (str. 196. spisa) tuženik je obavijestio tužitelja o prestanku potrebe za njegovim uslugama temeljem predmetnog ugovora. Tužitelj tuženikovu obavijest od 9. svibnja 2016. ne smatra raskidom ugovora i tijekom postupka negira da je došlo do raskida ugovora. On je protiv tuženika podnio predmetnu tužbu s tužbenom zahtjevom koji sadrži puni ugovorni iznos naknade kao da je njihov ugovor ostao na snazi cijelo ugovoreno vrijeme i kao da je kroz to vrijeme izvršio sve svoje obveze iz ugovora.

28. Među strankama je sporno je li došlo do raskida ugovora i ima li tužitelj pravo od tuženika naplatiti svoje potraživanje iz ugovora kao da do njegovog raskida nije došlo.

29. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. ZPP -a). Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

30. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO-a).

31. Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su (čl. 3. ZOO-a).

32. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

33. Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima (čl. 5. ZOO-a).

34. Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnos suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a).

35. Pri sklapanju naplatnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. st. 1. ZOO-a). Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice (čl. 7. st. 2. ZOO-a).

36. Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta (čl. 8. ZOO-a).

37. Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje (čl. 9. ZOO-a).

38. Ocjenjujući utvrđene činjenice i izvedene dokaze u postupku pred prvostupanjskim sudom, ovaj sud u ovoj pravnoj stvari polazi od temeljnih načela obveznog prava sadržanih u odredbama čl. 2. do čl. 9. ZOO-a, a osobito od načela slobode uređivanja obveznih odnosa, ravnopravnosti sudionika, savjesnosti i poštenja, suradnje radi urednog ispunjenja obveza, zabrane zlouporabe prava, načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba te dužnosti ispunjenja preuzetih obveza.

39. Uvažavajući načelo autonomije volje iz čl. 2. ZOO-a, kao i prirodu dvostranoobveznih naplatnih ugovora, ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je za postojanje prava tužitelja na isplatu pune ugovorene naknade odlučna isključivo okolnost da ugovor između stranaka nije formalno raskinut na način predviđen njegovim odredbama. Ovaj sud ne zauzima stajalište da pitanje prestanka ili raskida ugovora nema pravni značaj, nego ocjenjuje da samo formalno postojanje ugovornog odnosa, bez dokaza o stvarnom izvršavanju ugovorenih usluga, ne može predstavljati dostatnu osnovu za usvajanje ovako postavljenog zahtjeva - za isplatu pune ugovorene naknade.

40. Naime, iz sadržaja obavijesti tuženika od 9. svibnja 2016., kasnijeg ponašanja ugovornih strana, prestanka korištenja tužiteljevih usluga za većinu lokacija, sklapanja ugovora s drugim izvršiteljem te onemogućavanja tužiteljevog pristupa sustavu, proizlazi da se predmetni ugovorni odnos nakon svibnja 2016. više nije stvarno i uzajamno izvršavao u sadržaju i opsegu kako je bio ugovoren. U takvim okolnostima sama činjenica formalnog opstanka ugovora nije mogla automatski predstavljati dostatnu osnovu za tužiteljev zahtjev za isplatu pune ugovorene naknade za cijelo preostalo ugovoreno razdoblje, bez dokaza da su ugovorene usluge doista bile stvarno izvršene.

41. Naime, iz sadržaja tuženikove obavijesti od 19. travnja 2016. proizlazi da je tuženik izrazio ozbiljno nezadovoljstvo načinom izvršavanja ugovornih obveza od strane tužitelja te upozorio na mogućnost angažiranja trećih osoba za obavljanje predmetnih poslova, dok iz obavijesti od 9. svibnja 2016. proizlazi jasno i nedvosmisleno očitovanje tuženika da više nema potrebe za daljnjim pružanjem predmetnih usluga održavanja, osim eventualno za lokaciju BP Jurovski Brod.

42. U takvim okolnostima, a polazeći od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načela suradnje iz čl. 5. ZOO-a te zabrane ostvarivanja prava protivno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno iz čl. 6. ZOO-a, ovaj sud ocjenjuje da se ugovorni odnos između stranaka nakon navedene obavijesti više nije uzajamno izvršavao u sadržaju i opsegu kako je prvotno bio ugovoren.

43. Pritom je odlučno da predmet ovog spora nije tužiteljev zahtjev za naknadu eventualne štete zbog prijevremenog prestanka poslovne suradnje niti zahtjev za izgubljenu dobit (izmaklu korist) zbog eventualnog neosnovanog prestanka ugovornog odnosa, nego zahtjev za isplatu pune ugovorene naknade kao da je ugovor tijekom cijelog utuženog razdoblja uredno izvršavan i kao da je tužitelj kroz cijelo to vrijeme stvarno pružao sve ugovorene usluge održavanja. Takav zahtjev pretpostavlja dokazano postojanje uzajamnosti činidaba iz čl. 7. ZOO -a, odnosno postojanje stvarno izvršene protučinidbe tužitelja kao osnove za zahtijevanje pune ugovorene naknade od tuženika.

44. Drugim riječima, kod naplatnog dvostranoobveznog ugovora pravo jedne ugovorne strane na isplatu ugovorene naknade pretpostavlja da je druga ugovorna strana primila ugovorenu činidbu, odnosno da je pružatelj usluge dokazao da je ugovorene usluge stvarno izvršio u opsegu za koji zahtijeva naknadu. U konkretnom slučaju, tužitelj po ocjeni ovog suda tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije dokazao da je nakon tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016. stvarno izvršavao ugovorene usluge održavanja u opsegu koji bi opravdavao isplatu pune ugovorene naknade za cijelo preostalo razdoblje trajanja ugovora.

45. Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je nakon navedene obavijesti tuženik sklopio novi ugovor o održavanju informatičke opreme s trgovačkim društvom Eol grupa d.o.o., koje je i ranije, kao podizvođač, obavljalo pretežiti dio predmetnih poslova za tužiteljev račun. Navedena okolnost, dovedena u vezu s činjenicom da je tužitelju nakon navedene obavijesti bio onemogućen pristup tuženikovom sustavu, značajno umanjuje mogućnost zaključka da bi tužitelj nakon svibnja 2016. i nadalje stvarno izvršavao predmetne usluge u opsegu koji proizlazi iz tužbenog zahtjeva. U protivnom bi proizlazilo da je usluge održavanja za ovo razdoblje paralelno izvršavao i tužitelj i novi izvođač, što ne potvrđuju rezultati dokaznog postupka, i dovelo bi do očitog narušavanja načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz čl. 7. ZOO-a, kao i do mogućnosti dvostruke naplate istih usluga na tuženikov teret.

46. U ovoj pravnoj stvari upravo je na tužitelju bio teret dokazivanja da je nakon tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016., doista izvršavao konkretne ugovorene usluge: za koje lokacije, u kojem vremenskom razdoblju, u kojem opsegu, i po kojoj vrijednosti. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelj navedene odlučne činjenice nije dostatno pouzdano dokazao.

47. Prvostupanjski sud svoju odluku u odlučnom dijelu temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz područja informatike. Međutim, iz sadržaja nalaza i mišljenja doista proizlazi da vještak svoje zaključke temelji na ocjenama o „vjerojatnosti“ odnosno „vrlo velikoj vjerojatnosti“ postojanja određenih aktivnosti, komunikacija i pristupa sustavu. Po ocjeni ovog suda, takav stupanj vjerojatnosti ne predstavlja dostatnu osnovu za usvajanje zahtjeva za isplatu pune ugovorene naknade u parničnom postupku. Naime, kod zahtjeva za isplatu naknade za konkretno izvršene usluge sud mora imati dostatno pouzdanu činjeničnu osnovu za zaključak o tome koje su usluge stvarno izvršene, kada, za koju lokaciju, u kojem opsegu i po kojoj vrijednosti.

48. U tom smislu ovaj sud prihvaća tuženikove žalbene navode da u parničnom postupku nije dostatno postojanje indicija ili vjerojatnosti izvršenja usluga, nego odlučne činjenice moraju biti utvrđene na dostatno pouzdan način koji omogućuje donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

49. Pritom valja imati u vidu da tužitelj u ovom postupku ne zahtijeva naknadu za pojedinačne dokazive intervencije, help desk aktivnosti ili pojedinačne kontakte s korisnicima, nego isplatu pune mjesečne ugovorene naknade za cjelokupan sustav održavanja informatičke opreme tijekom cijelog utuženog razdoblja. Upravo zbog toga zaključci vještaka utemeljeni na procjeni o mogućem ili vjerojatnom postojanju pojedinih aktivnosti sami po sebi ne predstavljaju dostatno pouzdanu osnovu za zaključak da je tužitelj stvarno izvršavao sve ugovorene usluge u opsegu koji bi opravdavao pravo na punu ugovorenu naknadu.

50. Također, po ocjeni ovog suda osobito je važan iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu s ročišta od 2. studenoga 2020., iz kojeg proizlazi da je nakon tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016., došlo do bitne promjene u načinu izvršavanja predmetnog ugovora te da tužitelj nakon toga više nije pružao predmetne usluge održavanja u opsegu koji bi odgovarao izvornom ugovornom odnosu.

51. Iz navedenog iskaza proizlazi i da su eventualne aktivnosti nakon navedenog razdoblja bile ograničenog i neodređenog opsega, osobito u odnosu na BP Jurovski Brod, pri čemu tijekom postupka nije utvrđeno koje bi konkretne usluge eventualno bile izvršene, u kojem opsegu, u kojem vremenskom razdoblju niti koja bi bila njihova stvarna vrijednost.

52. Stoga navedeni iskaz, promatran u povezanosti s ostalim izvedenim dokazima, osobito nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, dodatno potvrđuje zaključak ovog suda da nije dokazano stvarno izvršavanje ugovorenih usluga u opsegu koji bi opravdavao pravo tužitelja na isplatu pune ugovorene naknade za cijelo utuženo razdoblje.

53. Po ocjeni ovog suda upravo sadržaj navedenog iskaza umanjuje dokaznu snagu zaključaka vještaka koji se temelje samo na procjeni vjerojatnosti tužiteljevog izvršavanja predmetnih usluga tijekom cijelog utuženog razdoblja. Stoga nalaz i mišljenje sudskog vještaka, ocijenjen zajedno s ostalim izvedenim dokazima, po ocjeni ovog suda ne predstavlja dostatnu i pouzdanu osnovu za zaključak da je tužitelj nakon svibnja 2016. stvarno izvršavao sve ugovorene usluge u opsegu koji bi opravdavao isplatu pune ugovorene naknade.

54. Pored toga, većina računa na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev nije evidentirana u tuženikovim poslovnim knjigama, što predstavlja jednu od okolnosti koje sud cijeni zajedno s ostalim izvedenim dokazima. Sama činjenica izdavanja računa ne predstavlja dokaz da su usluge navedene u tim računima doista i izvršene, nego je i tu činjenicu potrebno ocjenjivati u povezanosti sa svim ostalim rezultatima dokaznog postupka.

55. Međutim, iz rezultata postupka proizlazi da je račun broj 19-1-1 od 1. travnja 2016., u iznosu od 120.430,00 kn, evidentiran u tuženikovim poslovnim knjigama te da je po tom računu korišteno pravo na odbitak pretporeza.

56. S druge strane, u preostalom pretežnom dijelu tužitelj nije dokazao da su predmetne usluge stvarno izvršene u opsegu koji bi opravdavao isplatu pune ugovorene naknade.

57. Iako iz tuženikovog dopisa od 9. svibnja 2016. proizlazi da je za lokaciju BP Jurovski Brod postojala mogućnost nastavka pružanja određenih usluga održavanja, iz provedenih dokaza ne proizlazi koji bi konkretni dio utužene tražbine odgovarao upravo tim uslugama, niti je moguće dostatno pouzdano utvrditi njihov stvarni opseg, vrijednost, sadržaj i vremensko trajanje. Naime, tužitelj nije postavio djelomični zahtjev za konkretno određene usluge vezane uz lokaciju BP Jurovski Brod niti je tijekom postupka dokazao koji dio pune ugovorene naknade otpada upravo na tu lokaciju, odnosno koje su konkretne usluge nakon 10. svibnja 2016. stvarno izvršene, u kojem opsegu i po kojoj vrijednosti.

58. Pritom ni nalaz i mišljenje sudskog vještaka ne omogućuju takvu pouzdanu kvantifikaciju, budući da se zaključci vještaka i u odnosu na lokaciju BP Jurovski Brod temelje na ocjeni o „vjerojatnosti“ odnosno „vrlo velikoj vjerojatnosti“ postojanja određenih aktivnosti i pristupa sustavu, a ne na dostatno pouzdanom utvrđenju konkretno izvršenih usluga koje bi predstavljale osnovu za dosudu određenog dijela utužene tražbine. Slijedom navedenog, sama okolnost mogućeg nastavka pružanja određenih usluga za lokaciju BP Jurovski Brod, ne predstavlja dostatnu osnovu za usvajanje zahtjeva za isplatu pune ugovorene naknade niti za djelomično održavanje platnog naloga na snazi u neodređenom dijelu.

59. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje prije tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016., ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj u određenom opsegu dokazao postojanje ugovornog odnosa i izvršenje ugovorenih usluga. Naime, u tom razdoblju među strankama nije bilo spora da je ugovorni odnos faktično funkcionirao, da je tužitelj imao pristup sustavu tuženika te da su se ugovorene usluge održavanja stvarno izvršavale.

60. Pritom iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je račun broj 19 -1-1 od 1. travnja 2016. u iznosu od 120.430,00 kn, evidentiran u tuženikovom poslovnim knjigama te da je po tom računu korišteno pravo na odbitak pretporeza. Nadalje, i račun u iznosu od 118.549,14 kn, odnosi se na razdoblje prije tuženikove obavijesti o prestanku potrebe za daljnjim pružanjem usluga, odnosno na razdoblje u kojem se ugovorni odnos između stranaka još stvarno izvršavao.

61. U odnosu na dva navedena računa, ovaj sud ocjenjuje da rezultati dokaznog postupka, promatrani kao cjelina, omogućuju dostatno pouzdan zaključak da su predmetne usluge doista izvršene, slijedom čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan. Međutim, nakon tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016., a osobito nakon preuzimanja održavanja sustava od strane trgovačkog društva Eol grupa d.o.o. i onemogućavanja pristupa sustavu tužitelju, dokazna situacija bitno se mijenja.

62. U tom razdoblju tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije dokazao da je stvarno izvršavao predmetne usluge i time nije opravdavao isplatu pune ugovorene naknade za cijelo preostalo ugovoreno razdoblje. Kod činjenice da je tuženik jasno izrazio prestanak potrebe za daljnjim pružanjem predmetnih usluga, da tužitelj nakon toga nije dokazao stvarno izvršenje usluga u utuženom opsegu te da nije postavio zahtjev za naknadu eventualne štete zbog prijevremenog prestanka poslovne suradnje, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije mogao osnovano zahtijevati isplatu pune ugovorene naknade - kao da je ugovor tijekom cijelog razdoblja bio uredno izvršavan.

63. Tužitelj je eventualnu zaštitu svojih prava mogao ostvarivati zahtjevom za naknadu štete prema odredbi čl. 368. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1045. ZOO-a, pod pretpostavkom ispunjenja zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu, ali ne i zahtjevom za isplatu pune ugovorene naknade za usluge koje nije dokazao da ih je stvarno izvršio.

64. Slijedom navedenoga, prvostupanjsku presudu valjalo je djelomično potvrditi i održati platni nalog iz rješenja o ovrsi na snazi u dijelu koji se odnosi na dva računa koji se odnose na razdoblje prije tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016., te djelomično preinačiti i ukinuti platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu koji se odnosi na ostale račune koji se odnose na razdoblje nakon tuženikove obavijesti od 9. svibnja 2016., te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke (čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a).

65. Tuženiku je odmjeren trošak sastava odgovora tužbu (prigovora protiv platnog naloga) iznos od 8.014,00 EUR, sastava 4 obrazložena podneska od 9. ožujka 2020., 1. srpnja 2020., 29. listopada 2020. i 19. svibnja 2012. po 8.014,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa), zastupanja na ročištima od 30. siječnja 2020., 11. ožujka 2020, 2. studenoga 2020., 4. veljače 2021., 5. ožujka 2021., 5. svibnja 2021., 13. listopada 2022. i 3. travnja 2024. po 8.014,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 26. veljače 2024. 4.007,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. Tarife), sastava podneska od 2. rujna 2019. 50,00 EUR (Tbr. 8. 4. Tarife), 15. lipnja 2021., 4. veljače. 2022., 19. svibnja 2022., 29. kolovoza 2022., 19. listopada 2022., 5. prosinca 2023. i 11. ožujka 2024. po 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sveukupno 105.982,00 EUR, uvećanih za 25% PDV-a u iznosu od 26.495,50 EUR, ukupno 137.298,75 EUR.

66. Prema omjeru uspjeha stranaka u sporu, pri čemu je tuženik uspio u omjeru od 94,05%, a tužitelj u omjeru od 5,95%, tuženiku pripada pravo na naknadu troškova razmjerno njegovom pretežitom uspjehu u sporu, odnosno u omjeru od 88,10%. Tuženiku je tako konačno dosuđen iznos parničnih troškova od 109.442,30 EUR (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

67. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan za iznos od 120.960,30 EUR (230.402,50 EUR / popis troška str. 729. spisa / - 109.442,30 EUR /dosuđeni iznos/).

68. Razmjerno tužiteljevom uspjehu u sporu od 5,95% za potrebe odluke o troškovima ovršnog postupka, umjesto troška ovršnog postupka u iznosu od 7.494,08 EUR (56.464,15 kn), tužitelju je dosuđen iznos od 445,90 EUR (točka II. izreke presude).

69. Odluka o troškovima parničnog postupka iz točaka III. i IV. izreke, donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a.

Zagreb, 3. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio