Poslovni broj: Usž-3939/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I tužitelja LAVČEVIĆ d.d., u Splitu, Bihaćka 2, OIB: 71421617824, koje zastupa opunomoćenik Mirko Budić, odvjetnik u Splitu, Bihaćka 2 te odvjetnici iz Odvjetničkog društva VUKOVIĆ & LALIĆ d.o.o. u Splitu, Hrvatske mornarice 1D i II tužitelja MONTMONTAŽA PROJEKTI d.d., OIB: 62590096466, sa sjedištem u Zagrebu, Rakitnica 6, koje zastupaju opunomoćenici odvjetnici u odvjetničkom društvu RAVLIĆ & PARTNERI d.o.o., u Zagrebu, Gundulićeva 31, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, OIB: 38083028711, Zagreb, Ivana Lučića 6, radi ukidanja rezervacije dionica određene u postupku pretvorbe društvenog poduzeća, odlučujući o žalbi II tužitelja, izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-582/2025-32 od 3. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 582/2025 - 32, od 3. lipnja 2025. te se predmet vraća tom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima ovog žalbenog postupka sud će odlučiti nakon odluke o glavnoj stvari, cijeneći pri tome uspjeh stranaka u sporu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijeni su tužbeni zahtjevi I i II tužitelja za poništenje Djelomičnog rješenja Republike Hrvatske, Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05- 2023-39 od 31. siječnja 2023. Istom presudom odbijeni su i zahtjevi I i II tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

1.1. Osporenim Djelomičnim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-02/05-2023-39 od 31. siječnja 2023., čiji poništenje je bilo predmetom prvostupanjskog upravnog spora, ukinuta je rezervacija 11.886 dionica trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d. Split, ukupne nominalne vrijednosti 394.358,82 Eura i 11.886 dionica društva Montmontaža projekti d.d. Zagreb ukupne nominalne vrijednosti 78.877,16 Eura, rezerviranih kao protuvrijednost nekretnina određenih u točki 4. rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-09/92-06/80 od 6. kolovoza 1992., kojim rješenjem je dana suglasnost na namjeravanu pretvorbu društvenom poduzeću „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ“, Split.

2. I- tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga ističući kako osporenom presudom nisu u obzir uzete statusne promjene I tužitelja, odnosno da je propušteno uvažiti činjenicu da je tijekom upravnog postupka i prije donošenja osporenog rješenja, došlo do podjele tužitelja, odvajanjem s osnivanjem novog društva LAVČEVIĆ NEKRETNINE d.d., a koja odluka je provedena u sudskom registru Trgovačkog suda u Splitu, dana 9. siječnja 2023. Ukazuje kako je prvostupanjski upravni Sud u pobijanoj presudi prihvatio argument tuženika da je odlučna okolnost što je ta podjela provedena kod SKDD-a tek nakon donošenja osporenog rješenja, odnosno 7. veljače 2023. I- tužitelj smatra kako je takav stav pogrešan, jer sama provedba podjele u SKDD nema konstruktivan značaj, već taj značaj ima dan upisa odluke u sudski registar temeljem članka 11. stavka 4. Zakona o sudskom registru (Narodne novine br. 1/1995, 123/2023). S tim u vezi ukazuje kako je tuženik kao dioničar znao da će se skupština održati te da je također bio upoznat što je predmet dnevnog reda skupštine, odnosno kakve se odluke predlažu. Posebno ističe da imovinu, za koju su dionice bile rezervirane, društvo kao protuvrijednost u konačnici nije primilo, a što nije sporno i navodi se u samom pobijanom rješenju, budući da su raniji vlasnici nekretnina zbog čijeg povrata su dionice rezervirane, ostvarili pravo na povrat nekretnina temeljem Zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj 9/94., 35/94., 112/00.,114/01. i 79/06.). Smatra da Sud zanemaruje da je od 2004. godine pa sve do 2022. godine višekratno upućivao zahtjeve za ukidanjem rezervacije, a što znači da je postupano po njegovom zahtjevu, a ne po službenoj dužnosti, radi čega je o tim zahtjevima trebalo biti odlučeno cijelosti i ne samo djelomično ukidanjem rezervacija dionica, već i u dijelu nadomještanja kapitala ili njegovog umanjenja za vrijednost dionica za koje tuženik nije unio imovinu odgovarajuće vrijednosti, s obzirom na to da je rezervirana vrijednost vraćena osobama od kojih je eksproprirana. Ukazuje kako mu je na ovaj način povrijeđeno i pravo vlasništva, jer je ranijim vlasnicima i u odnosu na zemljište na Murteru, lokacija Podvrška, vraćeno vlasništvo na nekretninama, umjesto dionica, temeljem članka 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.). Stoga zaključuje kako nije sporno da je rezervirane dionice potrebno ukinuti, ali ne na način da ukidanjem rezervacije navedene dionice postanu vlasništvo Republike Hrvatske, bez da se LAVČEVIĆ d.d.-u, Montmontaža projekti d.d. -u i LAVČEVIĆ NEKRETNINAMA d.d.-u ne nadoknadi imovina ili umanji kapital. Predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te poništi pobijanu presudu i osporeno rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. II- tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga navodeći kako je u ovom postupku sporno, a s obzirom da je osporeno rješenje samo Djelomično, koje je to osnovno rješenje, odnosno je li to rješenje od 4. siječnja 2022., ili rješenje od 18. rujna 2006., kako to tuženik po prvi puta spominje tek u odgovoru na tužbu. Smatra kako je navedeno od odlučnog značenja jer je glavno rješenje, odnosno rješenje Republike Hrvatske, Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: UP/I-943-06/19-01/6, URBROJ: 360-04-03/05-2022-28 od 4. siječnja 2022., oglašeno ništavim te da je samo osporeno rješenje doneseno u izvršenju te presude. Smatra i kako je tuženik svojim naknadnim pojašnjenjima postupio suprotno dugogodišnjoj i ustaljenoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj navodi iz odgovora na tužbu ne mogu zamijeniti potrebu navođenja odlučnih činjenica u samom obrazloženju osporavanog rješenja. Posebno ističe kako je tijekom postupka, u više navrata iznosio prigovor da je sporan izračun nadležne službe jer iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je…“na temelju uvida u spis pretvorbe društvenog poduzeća „IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ“ Split i izračuna nadležne službe rezervirano 11.886 dionica radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima“ te da mu taj izračun nikad nije dostavljen na očitovanje. Iz ovog razloga ukazuje da nije upoznat kako i temeljem čega je „nadležna služba“ došla do ovog izračuna, čime mu je povrijeđeno pravo na sudjelovanje u postupku. Ukazuje kako je iz ovog razloga i predlagao prvostupanjskom upravnom sudu, da u sporu pune jurisdikcije, po vještaku financijske ili ekonomske struke, provede vještačenje na okolnost točnog utvrđenja broja, oznake i vrijednosti dionica za koje tuženik ukida rezervaciju. Iz ovog razloga smatra da je potpuno izostala provedba predloženih dokaza čime mu je povrijeđeno pravo na zakonitu odluku, pravično suđenje i pristup sudu. S tim u vezi poziva se na stavove iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5214/2020 od 14.06.2023., sukladno kojima je istaknuto da članak 6. Zakona o upravnim sporovima obvezuje sud da svakoj stranci da mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, potom da je pravo na kontradiktorni postupak temeljni zahtjev pravičnosti postupka zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava koji svakoj strani u postupku treba dati mogućnost saznanja o svim prijedlozima, očitovanjima i izvedenim dokazima, uključujući i dokumente koje je pribavio sud na vlastitu inicijativu. Pozivajući se na članak 22. stavak 2. alineju 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj 52/18.), smatra kako je prvostupanjski upravni sud potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo jer je propustio sagledati pravne i procesne specifičnosti ovog predmeta, a posebno pravne posljedice nesporne činjenice da je o predmetnim nekretninama iz izreke pobijanog djelomičnog rješenja odlučeno na temelju drugog zakona – Zakona o izvlaštenju i to na način da su predmetne nekretnine vraćane podnositeljima zahtjeva – u naravi. Nije sporno ni da su prijašnji vlasnici podnijeli zahtjeve za naknadu i na temelju Zakona o naknadi, ali su od tih zahtjeva odustali, odlučujući se na naturalni povrat koji im je omogućavao Zakon o izvlaštenju. Ukazuje kako iz članka 22. stavka 2. alineje 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom proizlazi da se ona odnosi na ukidanje rezervacije dionica pod uvjetom da je o tim nekretninama trebalo biti riješeno kroz Zakon o naknadi i kad taj zahtjev nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, što u konkretnom nije slučaj. Ukazuje da je strukturiran kao dioničko društvo, koje se temelji na načelu unosa kapitala, što osigurava pravičan unos imovine čija vrijednost odgovara visini temeljnog kapitala društva. Tako onaj koji stječe dionice, mora platiti dioničkom društvu za dionice koje stječe, a ako se društvu ne uplati protuvrijednost dionice (unosom stvari, prava ili novca) dolazi do povrede prisilnih propisa o unosu i održanju kapitala. Iz ovog zaključuje da je osporeno rješenje, a kojim se „ukida rezervacija dionica“ protivno Zakonu o trgovačkim društvima. Predlaže ovom sudu da poništi prvostupanjsku presudu te sam otkloni nedostatke na način da poništi osporeno djelomično rješenje, uz naknadu troška provedenog upravnog spora.

4. Tuženik i zainteresirana osoba nisu dostavili svoje odgovore na žalbu.

5. Žalbe su osnovane.

6. Prije upuštanja u meritum i zadržavajući se isključivo na procesnom aspektu ovog spora, Sud uvidom u žalbu II tužitelja nalazi kako je istom izričito osporen izračun nadležne službe kojim je utvrđeno kako je radi osiguranja naknade prijašnjim vlasnicima i to baš u dijelu koji je predmetom ovog spora, rezervirano 11.886 dionica. II tužitelj je jasno istaknuo kako mu taj izračun nije dostavljen na očitovanje i to niti u postupku koji je prethodio osporenom rješenju, niti tijekom provedenog upravnog spora, iz kojeg razloga mu je potpuno nepoznato ostalo na koji način je nadležna služba došla do navedenog izračuna, čime smatra da su mu povrijeđena temeljna postupovna prava, odnosno pravo da sudjeluje u postupku.

7. Uvidom u podnesak II tužitelja, a koji podnesak je predan prvostupanjskom upravnom sudu i ostalim strankama spora na ročištu održanom 8. svibnja 2025., Sud nalazi kako je između ostalog istim navedeno „osporavajući izračun nadležne službe“, a iz razloga jer mu isti nikad nije ni dostavljen, jasno istaknuo da „predlaže prvostupanjskom sudu, u sporu pune jurisdikcije, da provede vještačenje na okolnost broja i oznake dionica kao i njihove vrijednosti.“ i to „po ovlaštenom sudskom vještaku financijske ili ekonomske struke.“

8. Sud nalazi kako je u razmatranju takvog jasno uspostavljenog dokaznog prijedloga prvostupanjski upravni sud u svom raspravnom rješenju istog odbio zauzimajući stav kako je izvođenje takvog dokaza „nepotrebno i suvišno s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela, dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika te spisu upravnog spora, a imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.“

9. Isto tako razmatrajući pobijanu presudu, odnosno uvidom u istu Sud ne nalazi ikakvo jasno očitovanje iz kojeg razloga prvostupanjski upravni sud ovakav dokazni prijedlog smatra „nepotrebnim i suvišnim“.

10. Naime, uvidom u tu presudu proizlazi kako je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenjem Agencije za restrukturiranje i razvoj, broj 01-02/92-06/80 od 6. kolovoza 1992., RO IVAN LUČIĆ LAVČEVIĆ u LAVČEVIĆ d.d. Split, pretvoren u dioničko društvo, pri čemu je na ime „odštete“ bivšim vlasnicima nekretnina koje su ušle u temeljni kapital društva, rezervirano 33.740 dionica nominalne vrijednosti 100 DEM te da je u tu rezervaciju uključena vrijednost od 95.634 m2 zemljišta na Murteru, koje je 1967. godine u postupku eksproprijacije oduzeto bivšim vlasnicima i dodijeljeno RO Ivan Lučić Lavčević. Utvrđeno je i kako je za to zemljište rezervirano je 14.345 dionica nominalnog iznosa 100,00 DEM, a što je tada predstavljalo 3,09% temeljnog kapitala LAVČEVIĆ d.d.

11. Sukladno opisanom stanju Sud u pobijanoj presudi, ali i u osporenom rješenju ne nalazi jasno određenje iz kojeg bi bilo moguće uspostaviti točne razloge ukidanja rezervacije za upravo 11.886 dionica trgovačkog društva LAVČEVIĆ d.d. Split i 11.886 dionica društva Montmontaža projekti d.d. Zagreb. Sud navodi kako takvo određenje i njegove razloge, ne nalazi ni u priloženoj preslici spisa tuženika.

12. Iz ovog razloga Sud u cijelosti poklanja vjeru II tužitelju kada navodi da mu takav izračun nikad nije dostavljen. S tim u vezi Sud ističe da II tužitelj ima pravni interes utvrditi valjanost broja dionica za koje će se rezervacija ukinuti, jer se ukidanjem rezervacije utječe na njegovo pravo vlasništva uspostavljeno na preostalim dionicama. Upravo iz ovog razloga Sud nalazi kako je potpuno osnovan bio prijedlog II tužitelja za provođenjem vještačenja kojim bi se jasno odredio broj dionica za koje se namjerava ukinuti rezervacija, a koje moraju biti povezane uz konkretne nekretnine, odnosno njihovu vrijednost.

13. Sud nalazi kako prvostupanjski upravni sud nije otklonio ovaj propust i zatražio od tuženika jasno očitovanje u tom smislu, ili proveo vještačenje po jasno uspostavljenom prijedlogu, odnosno ni postupio temeljem članka 74. stavka 3. ZUS-a, čime se može smatrati da je propustio utvrditi odlučnu činjenicu.

14. Člankom 135. stavkom 3. ZUS-a propisano je da će Visoki upravni sud poništiti prvostupanjsku presudu te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ako utvrdi da je upravni sud počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora iz članka 126. stavka 3. ovoga Zakona ili da je odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

15. Budući da je po stavu ovog Suda prvostupanjski upravni sud propustio utvrditi odlučnu činjenicu isti će u ponovljenom postupanju zatražiti od tuženika da dostavi jasan izračun vrijednosti nekretnina povezan s vrijednošću ukinutih rezerviranih dionica. Ukoliko tuženik ne postupi po traženom prvostupanjski upravni sud će odlučiti po stanju spisa. Ukoliko takav izračun bude dostavljen prvostupanjski upravni sud će istog dostaviti strankama na očitovanje. Ukoliko stranke spora dostavljeni izračun budu osporavale, a prvostupanjski upravni sud iz dostavljenog obračuna ne bude u mogućnosti takve prigovore jasno otkloniti, primjerice iz razloga neodgovarajućih vrijednosti, Sud će po već uspostavljenom prijedlogu stranke provesti predloženo vještačenje. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

16. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

17. Budući da za sada spor nije okončan, jer nije donesena odluka koja ga završava, ne može se odrediti stranka koja je spor izgubila, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

18. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 3. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić