REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1504/2026-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Senke Orlić - Zaninović, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. kojeg zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađenja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5392/2024-5, od 9. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5392/2024-5, od 9. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/4749, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-02 od 22. ožujka 2023. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), određeno je da se tužitelju, kao roditelju mld. ĐV rođenog **.**.2020., usklađuje novčana pomoć za roditelja odgojitelja sukladno članku 3. i 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22. - u daljnjem tekstu Odluka).

1.1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/1040, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 26. travnja 2023., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv Prvostupanjskog rješenja, kao i njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog postupka.

1.2. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje naprijed navedenog osporenog rješenja, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje u tekstu ZUS), smatrajući da mu je prvostupanjski upravni sud, primjenom Odluke o novčanoj pomoći roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba , broj 10/18. i 20/21. - u daljnjem tekstu Odluka/18) povrijedio pravo vlasništva i legitimno očekivanje te pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, a sve to uslijed propusta da primjeni načelo razmjernosti, zabrane retroaktivnosti i zabrane diskriminacije po osnovi dobi mld. djeteta. Ovom dodaje i da su počinjenje višestruke povrede Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. - u daljnjem tekstu ZUP), koje se odnose na nadležnost za donošenje pobijanih akata, a imajući na umu Statut Grada Zagreba, kao i Pravilnik o unutarnjem redu prvostupanjskog upravnog ureda. Presudu smatra neobrazloženom posebno u odnosu na razloge odbijanja njegovih prigovora koje je iznio u upravnom sporu u odnosu na povredu prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ujedno zajamčenih i Europskom socijalnom poveljom potvrđenom zakonom o istoj u Republici Hrvatskoj, zaštićenim i člankom 62. Ustava Republike Hrvatske. Isto tako mišljenja je kako prvostupanjski upravni Sud nije dostatno cijenio niti prigovor da je povreda članka 8. Konvencije tim veća, ako se ima u vidu diskriminacija po dobi kojoj je posljedica uskrata daljnje naknade, dok osobe u usporedivoj situaciji i dalje svaki mjesec ostvaruju primitke isključivo ovisno o dobi djeteta, a što čini i povredu članka 14. Konvencije. Tužitelj ukazuje i kako je Sud u cijelosti propustio ocijeniti i njegov prigovor da je uz pravo na novčanu pomoć koja mu je isplaćivana mjesečno, ujedno imao i plaćene doprinose za obvezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje pa se sukladno praksi ESLJP-a ujedno radi i o pravu vlasništva, odnosno pravu koje je obuhvaćeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije, a o čemu je ESLJP-a izrazio pravno shvaćanje u presudi donesenoj u predmetu Vesne Hasani protiv Hrvatske. Zaključuje da je Sud sve prigovore koje je nedvojbeno morao riješiti s obzirom na njihov značaj te od luku o tomu obrazložiti, potpuno zanemario, čime je suđenje sveo na čisto formalistički proces. Ističe i kako je pobijana presuda nezakonita jer tužitelju nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Obrazlažući svoj stav i pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5442/2023, ali i na dopis Pravobraniteljice za djecu KLASA: DPR-028-01/23- 02/0001, URBROJ: 134-23-1 od 31. ožujka 2023., tužitelj ističe kako je Sud odbio saslušati tužitelja kao stranku u sporu, čime je postupio protivno članku 6., članku 86. stavku 1., članku 49. i konačno i članku 93. stavku 1. ZUS-a, budući je svojom odlukom potpuno pogrešno i nezakonito uskratio mogućnost stranci da iskazuje o važnim činjenicama, čime joj je uskratio pravo na pristup sudu i pravično suđenje. Smatra da je Sud propustio vrjednovati i kako su uz Odluku na ovaj slučaj primjenjive i odredbe Statuta, kao i Zakona o lokalnoj i područnoj regionalnoj samoupravi, a koji propisi isto pravno pitanje - pravni lijek na pojedinačne (upravne) akte gradskih upravnih ureda Grada Zagreba, kada rješavaju u izvršavanju općih akata predstavničkih tijela , propisuju različito. Iz ovog razloga zaključuje da u konkretnom predmetu postoji antinomija, koja se ne rješava automatskom primjenom Odluke. Smatra da je Sud u rješavanju te Antinomije i u izboru između više mogućih alternativa odabrao onu najmanje djelotvornu, uspostavljajući nadležnost Grada Zagreba, a u odnosu na kojeg tužitelj ima suprotstavljene interese. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-1574/2016 od 30. siječnja 2018., kao i na pravna shvaćanja ESLJP- a o obvezi vremenske određenosti ovlaštenja javnopravnog tijela, u odlukama koje su naznačene kao relevantne za ocjenu zakonitosti primjene Odluke od strane ESLJP u predmetu GOLOMEJIĆ (zahtjev br. 9461/24) protiv Hrvatske, ističe i kako je Sud protivno načelu zakonitosti pogrešno ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke procesni rok koji je instruktivan, iako je mišljenja da je valjano argumentirao kako je uspostavljeni rok prekluzivan. S tim u vezi tužitelj upućuje i na recentno pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u presudi poslovni broj Gž- 190/2025-2, a po kojemu korisnici mjere iz Odluke ostvaruju i status osiguranika zavoda za zdravstveno osiguranje i pravo na obvezno zdravstveno osiguranje te smatra kako nije moguće nekome zadirati u mirovinu ili u status obveznog zdravstvenog osiguranika, bez vremenskog ograničenja. Podsjeća da se Prvostupanjskim rješenjem ''zamjenjuje izreka Rješenja'' u odnosu na tužitelja kao stranku i to nakon 31. ožujak 2023., u stanje prije 31. ožujka 2023., čime se stvara retroaktivno djelovanje kojim se nesporno zadire u ranije pravomoćno rješenje, a koje je trajno reguliralo raniji upravno-pravni odnos. Ukazuje kako sistematizacija na koju se prvostupanjski upravni sud u svojoj odluci poziva i koju sistematizaciju je također osporio, sadrži propisivanje ovlasti ovisno o rangu i kategoriji odnosno podkategoriji službenika te da Sud ničime nije utvrdio, odnosno da je čak i odbio izvesti dokaz, na okolnost koji je rang imala službena osoba donositelj pobijanog akta i samim time je li ta osoba bila ovlašteni donositelj. Proizvoljnim drži stav suda po kojem je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno, odnosno bez izjašnjenja stranke, radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa te uspostavlja pitanje iz kojeg razloga je tada Sud uopće provodio raspravu. Iz ovog zaključuje da je prvostupanjski upravni sud počinio bitnu povredu članka 114. st. 3. ZUS-a, jer je presudu donio temeljem dokaza za koje nije prethodno dao mogućnost izjašnjavanja. Konačno navodi da je posljedično navedenim nepravilnostima nezakonita i točka II. izreke presude, jer je prvostupanjski upravni sud umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove spora tužitelju, odbio tužbeni zahtjev te posljedično tomu nezakonito odbio i njegov zahtjev za naknadom troškova spora. Predlaže ovom sudu da usvoji njegovu žalbu te poništiti pobijanu presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da primijeni članak 135. stavak 2. ZUS te presudom riješi stvar na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev te pri tome obveže tuženika da mu naknadi troškove upravnog spora, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud ne nalazi postojanje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. S tim u vezi sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. ZUS-a propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

7. Cijeneći citirana zakonska određenja i podvodeći ih pod činjenične okolnosti ovog spora, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima sadržanim u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.

8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, a koji se sadržajno odnose na pravne stavove ovog suda izražene u ocjeni zakonitosti Odluke i koji stavovi , sukladno članku 10. stavku 2. ZUS-a, obvezuju sve, a kojima tužitelj u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4416/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž- 3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužitelj s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.

9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužitelja te činjenice da nije određeno njegovo saslušanje, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po jednoj od stranaka samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da bude saslušana, odnosno da se izvedu predloženi dokazi, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužitelj tijekom upravnog postupka, kao i upravnog spora imao mogućnost izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to mu nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.

10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.

11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner