REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1475/2026-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Marine Kosović Marković, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice MD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-671/2024-11, od 19. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-671/2024-11, od 19. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/1483, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 30. listopada 2023. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), određeno je da tužiteljici, kao roditelju mlt. ED rođene **.**.2014., prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s 30. rujna 2023.

1.1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/2594, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 11. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv Prvostupanjskog rješenja, kao i njen zahtjev za naknadom troškova upravnog postupka.

1.2. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje naprijed navedenog osporenog rješenja, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

2. Tužiteljica u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih razloga propisanih člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje u tekstu ZUS), ističući kako je korisnica socijalnih prava koje je stekla na zahtjev temeljem pojedinačnog pravomoćnog upravnog akta gradskog ureda Grada Zagreba, sve temeljem Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 16/16 i 19/16; dalje: Odluka/16). Navodi da se predmetna novčana pomoć obračunava i isplaćuje kao oblik drugog dohotka u jednakom iznosu novčane pomoći, s time da su korisnicima mjere uplaćeni i doprinosi za mirovinsko te zdravstveno osiguranje, a razdoblje korištenja novčane pomoći uračunato je u mirovinski staž, čime smatra da je ostvarivala čak četiri različita prava temeljem pravomoćnog upravnog akta. Ukazuje kako takva mjera spada u pravo obitelji na socijalnu i ekonomsku zaštitu iz članka 62. Ustava te članka 16. Europske socijalne povelje usvojene Zakonom o potvrđivanju Europske socijalne povelje te da je u biti predmetna populacijska mjera donesena u sklopu socijalne politike Europske unije, a kako najbolje potvrđuje sama publikacija Grada Zagreba iz 2022. godine . Navodi kako su joj ovakvom mjerom kreirane i obveze: prijaviti prebivalište u Zagrebu, biti u zajedničkom kućanstvu i skrbiti o najmanje troje vlastite djece od kojih najmlađe dijete još nije polaznik osnovnoškolskog programa obrazovanja te biti nezaposlena pa joj je novčana pomoć time osiguravala i samu egzistenciju, a što dokazuje obrazloženje rješenja i tekst Odluke/18. Ukazujući na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Vesna Hasani protiv Hrvatske (zahtjeva br. 208444/09) ističe kako naknade iz područja socijalne skrbi spadaju pod pravo vlasništva zajamčeno Protokolom broj 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe. Mišljenja je da prvostupanjski upravni sud nije valjano cijenio naprijed naznačene okolnosti te smatra kako je i bez obzira na navedeno pobijana presuda nezakonita, jer joj nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, budući da je prvostupanjski upravni sud odbio dokazni prijedlog za njenim saslušanjem u svojstvu stranke u sporu, čime je počinio niz povreda odredbi ZUS-a, a što nastavno detaljnije pojašnjava. Smatra nezakonitom činjenicu da je tuženik, kao čelnik tijela, a ne službena osoba u upravnom tijelu, riješio konkretan predmet, jer da čelnik tijela i temeljem članka 23. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), na takvo postupanje nije ovlašten, a niti je to ovlašten činiti po članku 4. Pravilnika o unutarnjem redu Stručne službe Gradske uprave (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 34/22.). Mišljenja je kako je prvostupanjski upravni sud sadržajno zanemario i prigovor da drugostupanjskom rješenju nedostaje sastavni dio – potpis akta, a koji dio je nužan po članku 98. stavku 1. ZUP-a. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud sudio suprotno načelu zakonitosti te da je počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora, jer je nezakonito i krivo ocijenio da je rok propisan člankom 6. Odluke/22 procesni rok koji je instruktivan, iako je ona razložno ukazivala da je po njenom mišljenju taj rok prekluzivan. Smatra da je u ovom predmetu došlo do zabranjene retroaktivne primjene propisa, a što je sud propustio ocijeniti, čime joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pri čemu upućuje na shvaćanja Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. S obzirom na izloženo, tužiteljica smatra nezakonitom i odluku o troškovima spora, jer je prvostupanjski upravni sud umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove, istog odbio te posljedično tome nezakonito odbio i zahtjev za naknadom troškova spora. Slijedom svega iznesenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu da usvoji njenu žalbu, poništiti osporenu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da presudom sam riješi stvar, na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku, uvećano za trošak sastava ove žalbe u iskazanom iznosu, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga propisanih člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, Sud ne nalazi postojanje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. S tim u vezi sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. ZUS-a propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

7. Cijeneći citirana zakonska određenja i podvodeći ih pod činjenične okolnosti ovog spora, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužiteljica poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima sadržanim u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, primjenom izrijekom navedenih odredaba ZUP-a i Odluke/22, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.

8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4416/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.

9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice, te činjenice da nije određeno njeno saslušanje, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po jednoj od stranaka samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.

10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.

11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner