REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Poslovni broj: Usž-4537/2025-2
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlahe Bassegli Gozze, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja. 1. NS i 2. ČS, obojica iz Splita, Meštrovićevo šetalište 42, zastupani po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Jeličić i partneri d.o.o. Split, Kliška 29, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, Zagreb, Šubićeva 29, radi uklanjanja građevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-880/2025-6 od 8. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-880/2025-6 od 8. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog dijela spora.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, klase: UP/I-362-02/25-02/93, urbroj: 443-02-03-12- 01-25-1 od 11. ožujka 2025. godine, kojom je tužiteljima kao suvlasnicima naloženo ukloniti stambenu građevinu izgrađenu na lokaciji Meštrovićevo šetalište 42, na kč. br. [katastarska čestica] (s.č.z. 8139/6) k. o. [katastarska općina], unutar granica obuhvata GUP -a Grada Splita, u zoni javne i društvene namjene i unutar zaštićene prirodne vrijednosti PŠ-Park šuma Marjan i zaštićene kulturno-povijesne cjeline Meje, zona B koja ima svojstvo kulturnog dobra, sve izgrađeno bez pravomoćne građevinske dozvole i sve pobliže opisano u navedenom rješenju.
2. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
3. Tužitelji su protiv citirane presude i rješenja podnijeli žalbu iz svih zakonom propisanih razloga ističući da sud ne može uzimati utvrđenim one činjenice koje je samo tuženik naveo, a koje su tužitelji osporavali i ponudili dokaze za isto. Smatra da je tuženik u upravnom postupku postupao arbitrarno i pretjerano formalistički pri donošenju osporene odluke čime je došlo do povrede načela utvrđivanja materijalne istine, jamstva mirnog uživanja vlasništva, prava na dom i jednakost pred zakonom, pri čemu su povrijeđene odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda i Ustava Republike Hrvatske. Tužitelji i nadalje nalaze spornim pitanje nalazi li se predmetna nekretnina u obuhvatu Park šume Marjan, radi li se o objektu koji je u cijelosti ili djelomično izgrađen nakon 15. veljače 1968. godine; treba li za sve objekte čije se uklanjanje naređuje ishoditi građevinska dozvola ili za neke akt u skladu s Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima; radi li se o objektu tradicijske gradnje poljskih kućica, koje služe kao gospodarski objekti pri čemu se poziva na mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske od 25. listopada 2018. godine i Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama prema kojima je za očekivati ozakonjenje navedenog objekta, obzirom da se nalazi u zoni u kojoj je građenje dozvoljeno, što da proizlazi iz izdane građevinske dozvole od 18. veljače 2022., lokacijske dozvole od 27. prosinca 2001. godine te izmjene građevinske dozvole iz 3. studenoga 2003. godine., navode činjenicu postojanja objekta koji je bio ruševan i legalno izgrađen i koji je rekonstruiran i dograđen u sadašnjem obliku, te u kojem je s članovima svoje obitelji kojima je to jedini dom ostvarili jamstvo nepovredivosti doma. Smatraju upitnim kada je sporni objekt izgrađen, pri čemu ukazuju da je zapisnikom od 17. siječnja 2025. navedeno da tužitelji izjavljuju da je kuću izgradila DS u razdoblju od 1992. do 1993. godine, a u odgovoru na tužbu navode da su tužitelji izjavili i da su živjeli u tom objektu na predmetnoj lokaciji i prije 1992. godine, ali da ta činjenica nije navedena u zapisniku. Smatraju da nije bilo moguće donijeti odluku o uklanjanju unatoč izričitim dokazima koji su potkrijepljeni prigovorima da je objekt izgrađen davne 1936. godine bez obzira što je rekonstrukcija izvršena 1992. godine, ističu da je objekt na terenu u navedenoj formi vidljiv iz snimke od 21. lipnja 2011. godine što nadalje slijedi da je izgrađen prije navedenog datuma, pa stoga suvlasnici kao investitori nisu mogli izvršiti povredu članka 106. Zakona o gradnji koji je donesen tek 2013. godine. Tužitelji ustraju na činjenicu da su građevine izgrađene prije 15. veljače 1968. godine s time da su nakon toga rekonstruirane te da je i podnesen zahtjev za ozakonjenje, da granica park šume Marjan nije utvrđena niti usklađena sa Zakonom o zaštiti prirode, a niti Zakonom o šumama, što ima za posljedicu da je do pravomoćnosti tog postupka, odnosno postupka ozakonjenja bilo nužno donijeti ovdje rješenje o prekidu postupka. Ističu da su pred nadležnim tijelima u tijeku postupci odlučni za razrješenje ove upravne stvari – postupak pred Ministarstvom poljoprivrede Republike Hrvatske, pred Ministarstvom zaštite okoliša i zelene tranzicije itd. Ističe da je Udruga Vlasnici zemljišta na Marjanu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, pokrenula postupak provođenja nadzora nad donošenjem propisa smatrajući da granice Park šume Marjan nisu usklađene s pozitivnim propisima. Poziva se na presude Europskog suda za ljudska prava: Bjedov protiv Hrvatske, Škrtić protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske i dr., a koje ističe da je u istima zauzeto stajalište kako pojam "dom" u smislu članka 8. Konvencije nije ograničen na prostore koji su zakonito nastanjeni odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu, napominjući da su u svim predmetima u navedenim nekretninama podnositelji živjeli u istima dulje vrijeme, pa je sud našao da su isti imali dovoljne i trajne veze sa stanovima o kojima je bila riječ, da bi se mogli smatrati domovima, to pogotovo ako stranka nema drugi dom. Ističu da i nekretnina koja je predmet ovog postupka predstavlja dom tužiteljima i članovima njihove obitelji, jer s njim imaju dovoljne i trajne veze i nemaju nikakav drugi dom, pa stoga da uživaju pravo na zaštitu nepovredivosti svog doma. Predlažu usvojiti žalbu, poništiti presudu i rješenje tuženika, uz naknadu troška sastava žalbe.
4. Tuženik se nije očitovao o žalbi.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ocjenjujući osporenu presudu i rješenje prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga iznesenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporenom presudom i rješenjem, uz obrazloženje kakvo je njima dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
7. Naime, prema podacima spisa predmeta proizlazi da je osporenim rješenjem tuženika naređeno tužiteljima kao suvlasnicima ukloniti stambenu građevinu pravilnog tlocrtnog oblika dimenzija cca 9,80 x 9,90 m, visine: prizemlje + kat + kosi krov, unutar kojeg gabarita je uz sjeverno pročelje građevine izvedeno vanjsko armirano-betonsko jednokrako stepenište tlocrtnih dimenzija 6,40 x 1,20 m, za pristup prvom katu, kao i otvoreno ognjište tlocrtnih dimenzija 1,50 x 1,37 m, visine dimnjaka cca 2,40 m te plastična vrtna kućica tlocrtnih dimenzija cca 1,90 x 1,2 m, sa dvostrešnim krovom visine sljemena cca 2,2 m, sve navedeno izgrađeno na lokaciji [adresa], na kč. br. [katastarska čestica] (stara č.z. 8139/6) k. o. [katastarska općina], unutar granica obuhvata GUP - a Grada Splita, u zoni javne i društvene namjene, unutar zaštićene prirodne vrijednosti PŠ-Park šuma Marjan i zaštićene kulturno-povijesne cjeline Meje, zona B, koja ima svojstvo kulturnog dobra, sve izgrađeno bez izvršne odnosno pravomoćne građevinske dozvole. Naprijed navedeno je utvrđeno na temelju obavljenog inspekcijskog pregleda od 12. prosinca 2024. na predmetnoj lokaciji. Prema izvidu nadležnog inspektora i uvidom u zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu utvrđeno je da je na temelju rješenja Ministarstva kulture od 6. listopada 2014. godine čestica zemljišta 8139/6 k. o. [katastarska općina] kulturno dobro (kulturno-povijesna cjelina Meje, zona B), dok je također utvrđeno da je rješenjem od 11. listopada 2023. godine odbijen zahtjev NS za izdavanje rješenja o izvedenom stanju nezakonito izgrađene stambene zgrade (izgrađena na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]). Tužiteljima je dana mogućnost očitovanja dana 17. siječnja 2025. godine u prostorijama tuženika kada im je ujedno uručen i pročitan zapisnik od 12. prosinca 2024. godine. Po uvidu u navedeni zapisnik proizlazi da su tužitelji izjavili da je predmetnu kuću izgradila pok. DS, u razdoblju od 1992. do 1993. godine bez građevinske dozvole; kuću da je naslijedila njihova pokojna majka ES, a nakon njezine smrti kuću su naslijedili tužitelji te su isti istakli da u navedenoj kući žive dvije obitelji; također ističu da predmetna kuća je izgrađena u građevinskom području u zoni javne i društvene namjene, a da su protiv rješenja Grada Splita kojim je odbijen zahtjev za legalizaciju podnijeli žalbu koja nije još riješena.
8. Obzirom na naprijed navedeno pravilno je tuženik u konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 106. Zakona o Državnom inspektoratu, kao i odredbu članka 113. stavak 1. točka 1. istog Zakona ("Narodne novine", broj: 115/18., 117/21. i 67/23., dalje: ZDI), kojim odredbama je propisano da se inspekcijske i druge mjere propisane navedenim zakonom naređuju rješenjem investitoru, vlasniku građevine, odnosno drugoj stranci određenom tim zakonom, a na temelju tog odjeljka Zakona građevinski inspektor donosi rješenje, te da ako u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, rješenje može donijeti bez saslušanja stranke. Nadalje, u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor rješenjem naređuje investitoru, odnosno vlasniku uklanjanje građevine, odnosno njezinog dijela u određenom roku ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole.
9. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odnosno neprijeporno utvrđenu činjenicu da se predmetnoj gradnji pristupilo, a bez da se prethodno ishodila građevinska dozvola, nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja tuženika, odnosno drugačije rješenje ove upravne stvari prigovori tužitelja da bi im se nalaganjem uklanjanja povrijedilo pravo na dom. Naime, u situaciji kada za određenu nekretninu nije pribavljeno zakonom propisano odobrenje za gradnju, takvom nezakonitom gradnjom graditelj dobrovoljno pristaje snositi rizik koji nosi takvo postupanje, te takvim svojim postupanjem graditelj ulazi u rizik da nadležni inspektor naloži uklanjanje gradnje bez odgovarajućeg odobrenja. Navedeno stajalište izraženo je i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lalić protiv Hrvatske (zahtjev broj 63081/14 od 20. rujna 2016.) kao i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj: U-III-4644/2017; U-III-2073/2010 i dr.) kojima je izraženo shvaćanje da se u navedenoj situaciji stranka ne može s uspjehom pozivati na povredu prava na dom.
10. Slijedom svega naprijed navedenog i neprijeporno utvrđenog od strane tuženika i prvostupanjskog upravnog suda, ovaj Sud nalazi neosnovanim prigovore tužitelja da bi predmetni objekt bio izgrađen prije 16. veljače 1968., odnosno 1936. godine. To stoga što je između ostalog to suprotno navodima samih tužitelja u upravnom postupku pred tuženikom, te nadalje iz spisa predmeta proizlazi (odgovora na tužbu tuženika od 9. svibnja 2025. godine) da je tuženik izvršio preklapanje stambene građevine koja je predmet ovog inspekcijskog postupka sa postojećom građevinom izgrađenom prije 1968. godine (označenu crveno), te utvrdio da nije izvršena rekonstrukcija postojeće građevine, već je ista uklonjena i izgrađena potpuno nova građevina.
11. Pored ostalih prigovora tužitelja istaknutih u žalbi protiv osporene presude, ovaj Sud radi izbjegavanja ponavljanja upućuje tužitelje na obrazloženje presude prvostupanjskog upravnog suda koja je vrlo opsežno odgovorila na sve prigovore tužitelja koje ponavljaju i u ovoj žalbi, a koje obrazloženje Sud nalazi logičnim i argumentiranim, datim u skladu s podacima spisa predmeta.
12. Obzirom na sve naprijed navedeno pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima prvostupanjskog upravnog spora.
13. Obzirom da tužitelji žalbenim navodima nisu doveli u sumnju osporeno rješenje tuženika, a niti odluku prvostupanjskog upravnog suda to je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučeno kao pod točkom I. izreke, a kako tužitelji nisu uspjeli u sporu, to je odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbi članka 147. ZUS-a.
U Zagrebu, 3. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
