REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-1141/2026-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IKA iz [adresa], putovnica broj: [broj putovnice], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Državnog inspektorata u Zagrebu, Josipa Marohnića 1, OIB: 33706439962, radi šutnje uprave i naknade troškova upravnog spora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2939/2025-12, od 27. veljače 2026. godine, na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Poništava se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2939/2025-12 od 27. veljače 2026. godine.

II. Nalaže se tuženiku, Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 20, OIB 95093210687, da tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.812,50 EUR, u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijepisa ove odluke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u određenom mu roku, od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna boda.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora se odbija.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda , odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a koji je pokrenut temeljem tužbe izjavljene zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke, povodom žalbe tužitelja izjavljene 9. svibnja 2025., protiv rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek od 3. svibnja 2025.

1.1. Prvostupanjski upravni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo kako je upravni spor, koji je prethodio odluci o trošku, obustavljen rješenjem tog suda od 8. siječnja 2026., jer je tuženik tijekom spora, 3. studenoga 2025., donio rješenje kojim je odlučio o žalbi tužitelja. S tim u vezi prvostupanjski upravni sud je odbio zahtjev za naknadom troškova temeljem članka 147. stavka 8. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS), smatrajući da je tužitelj zlouporabio svoja procesna prava, jer unatoč pozivima suda, nije proširio tužbeni zahtjev na naknadno doneseni akt tuženika sukladno članku 100. ZUS -a, već je svjesno pokrenuo novi, odvojeni upravni spor pred Upravnim sudom u Osijeku protiv tog istog akta. Takvo postupanje, po mišljenju prvostupanjskog upravnog suda, poduzeto je isključivo zbog generiranja nepotrebnih troškova i izbjegavanje spajanja sporova, što je protivno načelu učinkovitosti i procesne ekonomije iz članka 8. stavka 1. ZUS-a, a što je zlouporaba procesnih ovlasti.

2. Tužitelj u svojoj žalbi od 16. ožujka 2026. pobija navedeno rješenje u cijelosti, navodeći da je ono zahvaćeno bitnim povredama pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem te pogrešnom primjenom materijalnog prava. Ističe kako je tuženik donio odluku tek nakon pokretanja upravnog spora, što prema njegovu mišljenju znači uspjeh u tom sporu koji i već sam po sebi opravdava naknadu troškova. Smatra da je proširenje tužbenog zahtjeva na novi akt, utemeljeno na članku 100. ZUS-a, isključivo njegovo dispozitivno ovlaštenje, a ne zakonski imperativ te da mu se ne smije uskratiti pravo na trošak zato što je odlučio pokrenuti novi spor. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-IIIA- 5401/2025 od 17. rujna 2025., a koja odluka je vezana uz pravo na suđenje u razumnom roku, kao i na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Moskaljov protiv Hrvatske (zahtjev br. 60272/21) i dr. Zaključuje kako je opisanim postupanjem suda povrijeđen članak 29. Ustava Republike Hrvatske te članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je mišljenja da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje, budući da prvostupanjski upravni sud nije održao glavnu raspravu, iako je održavanje iste izričito tražio. Predlaže poništiti pobijano rješenje, usvojiti zahtjev za naknadu troškova prvostupanjskog postupka te potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 2.562,50 EUR.

3. Tuženik u svom odgovoru na žalbu od 30. ožujka 2026. u cijelosti osporava navode tužitelja. Ističe da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe o zlouporabi procesnih prava, jer je tužitelj svjesno razdvojio odlučivanje o istoj upravnoj stvari na dva različita suda. Tuženik navodi da tužitelj nije obavijestio sud o pokretanju novog spora u Osijeku niti je prihvatio mogućnost proširenja tužbe, čime je onemogućio spajanje sporova sukladno članku 107. ZUS-a. Poziva se na sudsku praksu Visokog upravnog suda RH, konkretno na rješenja Usž-4726/2025-3 i Usž-4319/2025-2, koja potvrđuju da se u identičnim situacijama radi o zlouporabi prava. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba je osnovana.

5. Analizirajući tijek postupka, Sud nalazi kako je tužitelj podnio tužbu zbog šutnje uprave 6. kolovoza 2025. te da je tek nastavno, tijekom trajanja upravnog spora, tuženik svojim rješenjem od 3. studenoga 2025. odlučio o žalbi tužitelja. Budući da je zahtjev za donošenjem odluke u zakonom propisanom roku i bio razlogom tužbe, Sud takvu radnju i u trenutku kada je ona poduzeta, smatra nužnom i osnovanom.

6. Člankom 100. stavkom 1. ZUS-a propisano je da ako nakon pokretanja upravnog spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke javnopravno tijelo naknadno donese pojedinačnu odluku koju je propustilo donijeti u propisanom roku, to će tijelo, osim tužitelja, istodobno izvijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana izjavi je li naknadno donesenom odlukom zadovoljan ili proširuje tužbeni zahtjev i na novu odluku.

6.1. Člankom 100. stavkom 2. ZUS-a određeno je da ako tužitelj izjavi da je naknadno donesenom odlukom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku iz stavka 1. ovoga članka, sud će donijeti rješenje o obustavi spora. Protiv rješenja o obustavi spora može se izjaviti žalba.

6.2. Člankom 100. stavkom 3. ZUS-a propisano je da ako tužitelj izjavi da proširuje tužbeni zahtjev i na novu odluku, sud će nastaviti postupak ako protiv nove odluke nije dopušten redoviti pravni lijek u upravnom postupku.

7. Ovaj Sud nalazi kako je prvostupanjski upravni sud nastavno pravilno, temeljem članka 100. stavka 1. ZUS-a, pozvao tužitelja da se očituje o proširenju tužbe, kao i da opunomoćenik tužitelja po takvim pozivima suda nije postupao, a čime su nastali uvjeti za obustavu upravnog spora iz članka 100. stavak 2. ZUS-a. Sud nalazi kao nespornim okolnost da je tužitelj 9. prosinca 2025. pokrenuo novi upravni spor pred Upravnim sudom u Osijeku i to protiv rješenja tuženika, zbog čijeg donošenja je tužitelj bio pozivan na dispoziciji u ovom sporu.

8. Vezano uz opisano postupanje tužitelja ovaj sud zauzima stav kako se ono ne može smatrati zlouporabom. Prvotno Sud navodi kako je proširenje tužbenog zahtjeva, temeljem članka 100. stavka 3. ZUS-a dispozitivno ovlaštenje tužitelja, ali da se propuštanje takvog proširenja i novo i samostalno podnošenje tužbe, ne može smatrati zlouporabom, na jednak način kao i povlačenje ranijeg zahtjeva i podnošenje novog. Iz ovog razloga i iako točno da je naprijed citirana odredba ustanovljena radi izbjegavanja multipliciranja sporova, a koja okolnost se regulira između ostalog i sudskom pristojbom, ta okolnost ne znači da je propuštanje djelovanja po tom članku zlouporaba takve naravi da bezrezervno dovodi do odbijanja osnovanog zahtjeva za naknadom troškova provedenog upravnog spora.

9. S tim u vezi Sud nalazi kako se zlouporaba procesnih prava razmatrala i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske te da je taj Sud u svojoj odluci Rev-443/2024-2, potvrdio stav po kojem sudovi moraju onemogućiti zlouporabu prava u situacijama kada stranke svjesno razdvajaju odlučivanje o istoj stvari na više postupaka radi multipliciranja odvjetničkih nagrada, međutim takvo zaključivanje u ovom slučaju nije točno, radi specifičnog predmeta upravnog spora, kao i zbog okolnosti što se odvjetnička naknada opisanim postupanjem ne multiplicira.

10. Člankom 3. stavkom 1. točkom 3. ZUS-a, propisano je između ostalog da je predmet upravnog ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu.

11. Citirano određenje odvaja i samostalno određuje kao poseban predmet upravnog spora „šutnju uprave“ te Sud ne nalazi pravilnim da se u situaciji uspjeha u tom sporu u posebnom i odvojenom predmetu, naknada troška čini ovisnim o nekom nastavnom vođenju upravnog spora, odnosno o zakonitosti odluke koja je po zahtjevu za donošenjem odluke tek donesena.

12. Stranka temeljem naprijed citirane odredbe traži donošenje odluke u vremenu kojeg je sam zakonodavac ocijenio razumnim te kada dobije takvu odluku s argumentacijom iste može biti potpuno suglasna. U tom slučaju nelogično bi bilo naknadu odvjetničkih troškova stranci činiti ovisnom o nekoj budućoj neizvjesnoj okolnosti te joj ona tada cjelovito i pripada, jer je taj trošak pa uostalom i svojom culpom, odnosno propuštanjem pravovremenog postupanja, skrivio isključivo tuženik ili njegovo prvostupanjsko tijelo. Iz ovog razloga i po stavu ovog suda, čak i u situaciji da stranka proširi svoj tužbeni zahtjev na novo rješenje i da taj novi postupak po nju bude nepovoljno okončan, raniji trošak ostvaren zbog okolnosti da je javnopravno tijelo propustilo pravovremeno djelovati u svojim ovlastima ne može joj biti oduzet.

13. Nastavno na ovaj stav Sud dodaje i kako će osnovanost naknade za sastav nove tužbe, ali jednako tome i podneska za proširenje tužbenog zahtjeva iz članka 100. stavka 3. ZUS-a, biti ovisna o uspjehu ostvarenom u tom novom i različitom sporu čiji je predmet spora sada izmijenjen. Ipak ta okolnost ne smije imati nikakav utjecaj na već ostvareni uspjeh u sporu o šutnji pa ni kao djelomičan uspjeh u onom novom. Iz navedenog razloga u ovoj situaciji ne postoji multipliciranje odvjetničkih nagrada, a što je bio razloga ranije navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ovog rješenja.

14. Suprotno ovom i u vezi s žalbenim navodima, odnosno vezano uz prijedlog tužitelja da Sud poništi odluku prvostupanjskog upravnog suda i vrati mu predmet da u istom održi raspravu, Sud navodi da se prijedlog za održavanjem ročišta za kojeg nema stvarnog razloga da bude održano, može podvesti pod zlouporabu u svrhu multipliciranja troškova. Stoga bi u slučaju da takvo ročište bude održano, stranci osnovano bilo uskratiti trošak takve bezrazložne radnje. Pri ovome Sud ukazuje da u situaciji kada bi se takvi prijedlozi istog opunomoćenika učestalo ponavljali i sudovi po takvim prijedlozima zakazivali i održavali bezrazložna ročišta, takvo postupanje opunomoćenika bilo bi evidentno u dosegu članka 167. stavka 2. ZUS-a.

15. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora specificiranog njegovim podneskom od 26. siječnja 2026., odnosno i njegovom žalbom od 18. ožujka 2026., Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. Zakona o upravnim sporovima te na temelju Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. i 107/25. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelj je na temelju Tbr. 27. točke 1. i 46. Tarife, podnio zahtjev za sastav tužbe i za sastav obrazloženog podneska od 26. siječnja 2026. u iznosu od po 1.000,00 Eura, odnosno na temelju Tbr. 23. točke 3. Tarife podnio zahtjev za sastav njegove žalbe izjavljene protiv prvostupanjske presude u iznosu od 1.250,00 Eura, što uz uvećanje pripadajućim porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi 4.062,50 Eura. Tužitelj je svojim zahtjevom tražio i naknadu za sudsku pristojbu u iznosu od 1.000,00 Eura.

16. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

17. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

18. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je isti obustavljen, jer je tuženik nakon proteka zakonom uspostavljenog roka odlučio o žalbi tužitelja, Sud zaključuje kako je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

19. Sud u cijelosti opravdanim uzima zahtjev za naknadu troškova sastavljanja tužbe i žalbe na prvostupanjsku presudu, a kojim radnjama je iniciran i po tužitelja povoljno okončan spor u ovoj upravnoj stvari, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki II izreke ovog rješenja.

20. Suprotno ovom Sud ne nalazi osnovanim zahtjev za naknadu troškova „obrazloženog podneska“ od 26. siječnja 2026., jer isti uopće i nije obrazložen, odnosno jer takvo „obrazloženje“ na niti jedan način ne utječe na odluku u ovom sporu. Isto tako Sud ukazuje kako se, sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18. i 51/23.), pristojbe u upravnom sporu plaćaju samo ako sud odbije tužbeni zahtjev ili odbaci tužbu, a što u konkretnom nije slučaj. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

16. Trebalo je stoga, temeljem članka 128. stavka 4. u vezi s člankom 135. stavkom 2. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić