Poslovni broj: Usž-1619/2024-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1163/2018-11 od 21. studenoga 2018., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1163/2018-11 od 21. studenoga 2018.
Obrazloženje
1. Navedenom prvostupanjskom presudom poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/15-01/3137, urbroj: 513-04/18-2 od 28. svibnja 2018. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Hrvatsko primorje, Gorski kotar i Lika, Ispostave Krk, klasa: UP/I-410-20/2014-001/01423, urbroj: 513-007-28-04-2015-0019 od 27. veljače 2015.
2. Rješenjem tuženika od 28. svibnja 2018. odbijena je žalba tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja od 27. veljače 2015. kojim je tužiteljici utvrđena porezna osnovica u visini od 47.774,42 kune na koju je utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 2.388,72 kune.
3. Tuženik pobija žalbom prvostupanjsku presudu iz svih zakonom propisanih razloga. Ističe u bitnom da poreznu obvezu utvrđuje prvostupanjsko, a ne drugostupanjsko porezno tijelo te da do donošenja prvostupanjskog rješenja nije nastupila ni relativna ni apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđenje porezne obveze. Navedeno pravno stajalište zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-144/2013-5 od 11. rujna 2014. te u presudi poslovni broj: Usž-1958/2017-3 od 26. travnja 2018. Nadalje, navodi da sud pogrešno smatra da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odredbu članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, jer se u konkretnom slučaju radi o razvrgnuću više nekretnina odnosno više katastarskih čestica, pa u predmetnom slučaju nije moguće primijeniti navedenu odredbu. Predlaže Sudu da usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu.
4. Tužiteljica, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu.
5. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 1425/19-2 od 18. veljače 2021. odbijena je žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: Us I-1163/18-11 od 21. studenoga 2018. uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju obveza odnosi na 2014. godinu pa je rok za utvrđivanje porezne obveze iz članka 94. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08. – 26/15. – dalje u tekstu: OPZ) počeo teći istekom te 2014., odnosno od 1. siječnja 2015., a trogodišnji rok u kojem je trebalo utvrditi poreznu obvezu istjecao je sa 31. prosincem 2017. Nadalje, navodi se da je tijek relativne zastare prava na utvrđivanje poreza na promet nekretnina prekinut 27. veljače 2015. kada je doneseno prvostupanjsko rješenje, no s obzirom da je od dana donošenja prvostupanjskog rješenja pa do dana donošenja drugostupanjskog rješenja 28. svibnja 2018. proteklo više od tri godine, a da u tom razdoblju ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo nisu poduzeli niti jednu službenu radnju iz članka 95. stavka 1. OPZ-a koja bi bila usmjerena na utvrđivanje porezne obveze, a kojom bi relativna zastara bila prekinuta, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nastupila zastara i usvojio tužbeni zahtjev.
6. U povodu zahtjeva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1425/2019-2 od 18. veljače 2021., Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje broj: U-zpz-105/2021-3 od 13. ožujka 2024. kojim je usvojio zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, ukida presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1425/2019-2 od 18. veljače 2021. te predmet vraća tom Sudu na ponovno suđenje. Predmetnim rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje da ni do donošenja i dostave prvostupanjskog rješenja od 27. veljače 2015. ni do stupanja na snagu Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16. – dalje: OPZ/16.), odnosno 1. siječnja 2017., nije nastupila relativna zastara jer nije protekao rok od tri godine iz članka 94. stavaka 1. i 2. OPZ-a. Stoga se, prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16., na ovaj slučaj, vezano za pitanje zastare na utvrđivanje porezne obveze, trebaju primijeniti odredbe OPZ/16., a ne odredbe OPZ-a. Kako ni do donošenja i dostave drugostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2018. nije protekao zastarni rok od šest godina iz članka 108. stavka 1. OPZ/16., zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata nije nastupila. No, s obzirom na to da je prvostupanjski upravni sud svoju odluku utemeljio na dva razloga, a ne samo na zastari i kako drugostupanjski sud nije ocijenio drugi žalbeni razlog koji se ne odnosi na zastaru, valjalo je na temelju odredbe članka 78. stavka 8. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje.
7. Žalba nije osnovana.
8. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24., 39/26. – dalje u tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
9. Prvostupanjski sud je, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika, održao raspravu čime je dao mogućnost strankama da se očituju o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ove upravne stvari te na temelju uvida u sudski spis, kao i spis tuženika, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, odnosno da osporeno i prvostupanjsko rješenje nisu zakoniti.
10. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica zajedno sa IH, JH, ŽH, KH, KH S i I J suvlasnik na nekretnini označenoj kao z.č. [katastarska čestica] upisane u zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u naravi šuma od 8192 m²) i to na jednake dijelove, odnosno svaki u 1/7 dijela. Osnovu za oporezivanje u ovoj upravnoj stvari čini Ugovor o diobi suvlasničke imovine sklopljen 16. lipnja 2014., a kojim Ugovorom ugovorne strane, naprijed navedeni suvlasnici, dogovaraju diobu nekretnine (šume od 8191 m²) i obvezuju se izraditi parcelaciju predmetne nekretnine na način da od nje oforme petnaest novih nekretnina s tim da će jedna predstavljati put koji će ostati u suvlasništvu ugovornih strana. Ugovorne strane su suglasne da će novoformirane nekretnine imati površinu od cca 550 m² te će svakoj ugovornoj strani pripasti dvije nekretnine. Temeljem prijavnog lista Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Rijeka, Ispostava Krk od 30. listopada 2012. u zk. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] cijepa se parcela z.č. [katastarska čestica] šuma sa 8191 m² na način da se formira kč. br. [katastarska čestica] put površine 567 m² u suvlasništvu svih naprijed navedenih suvlasnika, dok tužiteljica postaje samovlasnik z.č. [katastarska čestica] u površini 557 m² i z.č. [katastarska čestica] u površini 569 m², sve k. o. [katastarska općina], obje čestice u naravi šuma.
11. Člankom 11. točkom 8. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", broj 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11.) propisano je da porez na promet nekretnina ne plaćaju osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili pri diobi zajedničkog vlasništva na nekretnini stječu posebne dijelove te nekretnine pri čemu omjer stečenog posebnog dijela odgovara omjeru idealnog suvlasničkog dijela na toj cijeloj nekretnini prije razvrgnuća suvlasništva ili diobe zajedničkog vlasništva.
12. Budući da je prije razvrgnuća suvlasništva tužiteljica bila suvlasnik na nekretnini koja je predmet razvrgnuća suvlasničke zajednice u 1/7 dijela, dok je razvrgnućem u samovlasništvo (1/1 dijela) stekla nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] to je pravilno prvostupanjski sud naveo da je primjenom citirane odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina poreznu obvezu tužiteljice trebalo utvrditi stavljanjem u omjer vrijednosti stečenih 1/1 dijela navedenih nekretnina i vrijednost njezinog idealnog suvlasničkog udjela od 1/7 dijela na nekretnini u pogledu koje je došlo do razvrgnuća suvlasničke zajednice. Kako je porezna obveza tužiteljice utvrđena samo obzirom na vrijednost nekretnina kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pri čemu porezno tijelo nije uzeo u obzir vrijednost idealnog udjela kojeg je prije razvrgnuća tužiteljica imala na nekretnini koja je bila predmet konkretnog razvrgnuća suvlasničke zajednice, to prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava odnosno pogrešno je primijenjena odredba članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, jer je stjecanje tužiteljice tretirano kao da je riječ o zamjeni ili kupoprodaji nekretnina.
13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se osporavana rješenja ne mogu ocijeniti zakonitim, stoga je trebalo žalbu tuženika odbiti i na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 2. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
