Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1350/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Žulj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1282/2019-55 od 19. veljače 2026., u sjednici vijeća 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1282/2019-55 od 19. veljače 2026. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se navedena presuda u točki II., točki III. i točki IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O trošku žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I.Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja LL i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka dana 29.06.2004. god., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa dana 30.06.2004. god. pod brojem Ou-848/2004., a koja u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: "… CHF… protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."; u čl. 7. glasi: "Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."; u čl. 8. glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva… Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."; u čl. 12. glasi: "Za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivat će se… opći akti Banke.".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 7.353,17 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 4.078,55 EUR teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici po osnovu potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 681,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 2. kolovoza 2004. godine pa do isplate te se tuženikov prigovor radi prebijanja navedene tražbine odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.496,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, odnosno od 19. veljače 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“.

V. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 3.496,81 EUR tužiteljica se odbija kao neosnovan.“

2. Protiv dijela te presude u točki I., II., III. i IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim čl. 2., čl. 7., čl. 8. i čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika 29. lipnja 2004. potvrđenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa 30. lipnja 2004. pod brojem OU-848/2004 te zahtjev za isplatu iznosa od 7.353,17 eura.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu (u odnosu na točku I. izreke) kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe žalitelj jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Tužena u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu i u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

7. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

8. U provedenom postupku, a u odnosu na točku I. izreke utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovnom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9. Tako je u postupku utvrđeno da su stranke zaključile 29. lipnja 2004. Ugovor o kreditu potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa 30. lipnja 2004. pod brojem OU-848/2004, da je u čl. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno „CHF…protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj“, u čl. 7. „valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“, u čl. 8. „kamatna stopa je promjenjiva… ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“, i u čl. 12. „za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno primjenjivat će se Opći akti banke“; da je tužiteljica navedeni Ugovor o kreditu zaključila, a kako bi kupila nekretninu koju nije iznajmljivala na tržištu, isto tako u to vrijeme nije bila niti vlasnica obrta, OPG-a niti trgovačke firme; iz čega proizlazi da je imala status potrošača, da je Ugovorom o kreditu ugovoren iznos kredita od 68.612,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je ugovorena valutna klauzula tj. da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,490% godišnje, s tim da se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, da su tužiteljica i tuženik zaključili 9. veljače 2016. Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101962465 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) te da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

10. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19), kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama. Taj učinak je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije.

13. Neodlučni su i ostali žalbeni prigovori jer je relevantno - je li je ugovor sklopljen u razdoblju za koji je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Pogrešno žaliteljica ističe da se zaštita u postupcima kolektivnih interesa iscrpljuje u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti. To stoga jer nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. U tome se sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmet tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu.

14. Sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje:Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, potrošača se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

15. Također treba reći da tuženik tijekom postupka i ponovo u žalbi neosnovano ističe prigovor zastare, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019., a zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a zastara individualnog restitucijskog zahtjeva u odnosu na kamatnu stopu istekla je 13. lipnja 2019. (obzirom na trajanje zastarnog roka od pet godina (opći zastarni rok), dok u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pravo tužitelja zastarijeva 14. lipnja 2023. obzirom je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 donesena 14. lipnja 2018.

16. Također valja reći da žalitelj neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 344. i čl. 345. ZPP. Naime, na ročištu 26. studenog 2019. prvostupanjski sud donio je rješenje kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te u tom smislu nije ostvarena naprijed navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

17. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je prigovor tuženika mjesne nadležnosti neosnovan.

18. Kako je predmetni Ugovor sklopljen 2004., mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/2003. - dalje: ZZP).

19. Prema odredbi čl. 81. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor, koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21. Valja imati u vidu i praksu Suda Europske unije, konkretno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, o njoj se nije pregovaralo i tužitelj, kao potrošač, nije imao ikakav utjecaj na njen sadržaj.

23. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi zaštite prava tužitelja kao potrošača iz predmetnog Ugovora, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo već ju je unaprijed sročio tuženik s namjerom da si ostvari pogodnosti i smanji troškove sporova, za razliku od tužitelja kao potrošača koji na njen sadržaj nije imao utjecaja i za kojega, obzirom na udaljenost boravišta od sjedišta tuženika i posljedično gubitak vremena i financijski trošak dolaska na sud, ima učinak odvraćanja od vođenja spora, ujedno ograničenja prava na pristup sudu, treba reći da sporna odredba uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu stranaka.

24. Stoga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula prema odredbi čl. 70. st. 1. do 4. ZPP pa je prorogacijska klauzula predmetnog ugovora ništetna.

25. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

26. S obzirom na to da se ovdje radi o sporu koji je nastao u vezi s ugovorom o kreditu tužitelj kao potrošač ovlašten je pokrenuti parnični postupak i pred sudom mjesta gdje on ima prebivalište, a to je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud, tj. Općinski sud u Osijeku.

27. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu već korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualno postojeću razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatit konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

29. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazumna o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

30. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedilo i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

31. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj odluci jer su nižestupanjski sudovi odbacili zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska postpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

33. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŠL protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenicu da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

34. Potrošač se, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠL protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Nadalje, u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu L protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Međutim korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije nego ima pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

37. Stoga iznos koji bi korisniku kredita tj. tužitelju pripadao temeljem nepoštenih i ništetenih odredbi osnovnog Ugovora o kredita treba staviti u omjer s dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te tek nakon toga odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

38. Stoga u odnosu na taj dio prvostupanjske presude (točka II. izreke te III. izreke) žalitelj osnovano ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi sve odlučne činjenice u postupku.

39. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP) te ukinuti prvostupanjsku presudu u točki II. i točki III. te posljedično točki IV. izreke (odluka o parničnom trošku) i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

40. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva i u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka te će tek nakon toga biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

41. O trošku žalbe odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić