Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1820/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateo Mandić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6806/2024-17 od 15. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6806/2024-17 od 15. siječnja 2026. u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6806/2024-17 od 15. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 28.9.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja :

- u dijelu čl. 3. glasi: “NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...).”

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 825,63 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 316,32 eura teku od 19. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 401,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Protiv dijela navedene presude u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže preinačiti pobijani dio presude i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Tuženik se žali protiv navedene presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, dalje: ZPP) i predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

4. Žalbe tužitelja i tuženika su neosnovane.

5. Suprotno navodima žalbe tuženika, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

5.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika glede obrazloženja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju u obrazloženju presude navedeni su svi bitni dokazi. Naime, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP) i sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Nije pri tome relevantno koja je stranka predložila izvođenje dokaza niti broj predloženih dokaza, nego je odlučno koje činjenice bi trebalo utvrditi izvođenjem predloženih dokaza, tj. jesu li one važne (relevantne) za donošenje odluke ili nisu. Konačno, žalitelju valja reći da u žalbi određeno niti ne navodi koje je to dokaze predložio a da ih sud nije obrazložio.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a na navode tuženika valja odgovoriti da presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

7. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 326. a i 186. c. ZPP pogrešno smatrajući da je tužbu trebalo odbaciti jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata nedospjele tražbine s obzirom da zastara još nije počela teći. Kako tužbeni zahtjev nije postavljen u smislu odredbe čl. 186. c ZPP, a ništetnost djeluje ex tunc, obveza vraćanja iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe je dospjela u trenutku plaćanja, odnosno najkasnije u trenutku podnošenja tužbe, ovisno o poštenju druge ugovorne strane.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članaka Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 28. rujna 2007. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 316,32 eura sa zateznim kamata od podnošenja tužbe do isplate zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita te uglavničenu kamatu za razdoblje od plaćanja jednokratne naknade 28. rujna 2007. do podnošenja tužbe 19. studenoga 2024. u iznosu od 509,31 eura.

9. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 28. rujna 2007. godine sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 16.489,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora određeno je da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

10. Ocjenom iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 3. Ugovora o kreditu prije zaključenja Ugovora o kreditu, da je tužitelj potpisao unaprijed pripremljeni ugovor, te mu djelatnik banke nije ništa posebno govorio o ulaznoj naknadi koju mora platiti. Kredit je podigao radi kupnje osobnog vozila.

11. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 4. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07; dalje ZZP), slijedom čega je ništava.

12. Zakon o zaštiti potrošača je u članku 96. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 102. st 1. ZZP/07, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na prijepornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o prijepornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitel j bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

13.1. Žalitelju posebno valja istaknuti da bi bankarski troškovi obrade kredita trebali biti isti, neovisno od visine kredita. U konkretnom slučaju „naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita“ u iznos od 316,32 eura bio je gotovo polovica tada prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj (tada 5.441 kuna, odnosno sada 66,95 eura).

14. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl.96. i 102. ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020. godine, točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

15. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prijeporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07.

16. Valja navesti da je i praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

17. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na jasan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

19. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

139.1. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

30. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 316,32 eura, odnosno ukupan iznos od 825,63 eura, koja visina među strankama nije bila prijeporna.

31. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja predmetne jednokratne naknade tuženiku iznosa od 316,32 eura na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

31.1. Žalitelju valja reći da je tužitelj imao pravo uglavničiti zateznu kamatu od dospijeća do podnošenja tužbe na koji iznos tužitelj nije niti tražio zateznu kamatu.

31.2. Naime, za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena.

31.3. Shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev 327/2013 od 6. ožujka 2019. koje glasi: „Prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata – jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje).

32. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj platio trošak obrade kredita, jednokratnu naknadu. U konkretnom slučaju , pravilno je dosuđen ukupan iznos od 825,63 eura, koji se sastoje od uglavničenog dijela kamata od dospijeća do podnošenja tužbe u iznosu od 509,31 eura i daljnji iznos od 316,32 eura od podnošenja tužbe do isplate.

35. Suprotno žalbenim navodima i tužitelja i tuženika, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a odlučujući o parničnom trošku.

35.1. Odredbom članka 155. ZPP-a, propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, da će prilikom odlučivanja o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova brižljivo cijeniti sve okolnosti, da će troškove odmjeriti prema tarifi ako je propisana tarifa za nagradu odvjetnika ili za druge troškove.

36. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud je utvrdio vrijednost predmeta spora na način da je imao na umu da je predmet spora odlučivanje o zahtjevu tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe točke 3. Ugovora o kreditu koje su parnične stranke zaključile 28. rujna 2007. i da je tužitelj u svojoj tužbi to pitanje postavio kao deklaratorni zahtjev uz zahtjev na činidbu. Takav deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu pa se isti ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu a ona iznosi 316,32 eura.

36.1. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja odredio naknadu tužitelju za svaku radnju pravilno primjenjujući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14,118/14,107/15, 37/22, dalje: Tarifa) te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

36.2. Zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak teku od donošenja prvostupanjske odluke, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi određeno odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23).

37. Zbog svega izloženog žalbe tužitelja i tuženika su odbijene na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a kao neosnovane te je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin