Poslovni broj: Usž-489/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice AT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1 , protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja , odlučujući o žalbi tužiteljice, zastupane po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2853/2023-10 od 11. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2853/2023-10 od 11. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1270, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 15. svibnja 2023., te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-013/135, URBROJ: 251- 09-22-1/003-23-02 od 23. ožujka 2023., kojim je zamijenjen zaključak Grada Zagreba, Ureda za demografiju od 26. kolovoza 2020., na način detaljno opisan izrekom tog rješenja.

2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih u Zakonu o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). U opširnim žalbenim prigovorima, u bitnom, drži spornim jesu li tuženik i prvostupanjsko tijelo bili stvarno nadležni donijeti predmetna upravna rješenja, osobito jer se tužbom prigovara da su isti propustili izvršiti modifikaciju prava i obveza u izreci pravomoćnog upravnog akta do 31. prosinca 2022., koji rok je propisan u članku 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22. – dalje u tekstu: Odluka/22). Pritom je osporeno da je tuženik imao uopće nadležnost pokrenuti upravni postupak po službenoj dužnosti zbog nedostatka uvjeta propisanog u članku 42. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP) i Pravilnika o unutarnjem redu prvostupanjskog gradskog upravnog ureda, te je osporeno i postojanje potpisa od strane naznačenog potpisnika na oba tužbom pobijana rješenja. Tužiteljica presudu drži nezakonitom jer joj nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, čime je počinjena bitna povreda članka 6. ZUS-a, a time ujedno i bitna povreda članka 86. stavka 1., članka 49. i članka 93. stavka 1. ZUS-a. Prvostupanjski sud u presudi iznosi nesporne činjenice, odnosno propise i sudsku praksu, ali zanemaruje ući u meritum spora, jer tužbom nije osporena zakonitost odredbi općeg akta, već se ovdje radi o pojedinačnom sporu o pojedinačnim upravnim aktima. Ističe da je tuženik čelnik tijela, a ne službena osoba u upravnom tijelu te da, po članku 23. ZUP-a, nije ovlašten rješavati niti po toj odredbi, a niti po članku 4. Pravilnika o unutarnjem redu Stručne službe Gradske uprave („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 34/22.). Sud je sadržajno zanemario i prigovor da drugostupanjskom rješenju nedostaje sastavni dio

– potpis akta, koji je nužan po članku 98. stavku 1. ZUP-a. Drži da je sud počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora jer je nezakonito ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke/22 procesni rok koji je instruktivan, iako je tužiteljica s pravom ukazivala da je taj rok prekluzivan, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, o čemu nastavno iznosi opširnije razloge, pozivajući se pritom na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Nadalje, sud ne odlučuje u odnosu na prigovor da je osoba koja je u prvostupanjskom tijelu postupala bila nenadležna te time sudi nezakonito, a sudi i proizvoljno kada navodi da smatra da je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. ZUP-a, uz obrazloženje da se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, zbog čega nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke. Tužiteljica ističe da je došlo i do povrede načela retroaktivnosti, odnosno zabrane retroaktivne primjene propisa, a što je sud propustio zakonito cijeniti. Zabrana retroaktivnosti narušena je time što se pobijanim upravnim rješenjima zadiralo u pravomoćni upravni akt za period koji je protekao prije nastupa izvršnosti, odnosno za period nakon 1. travnja 2023. i nakon 31. ožujka 2023., a izrekom se upravo navodi da se mijenja ranija izreka zaključka za period koji se odnosio na razdoblje prije nastupa izvršnosti. Konačno, bitnu povredu odredaba upravnog spora tužiteljica nalazi i u tomu što je u tužbi izričito predložila poništavanje prvostupanjskog rješenja, o čemu u izreci presude nije odlučeno. Iznoseći opširno i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužiteljica smatra da je pogrešno odbijen njezin tužbeni zahtjev, te time posljedično i pogrešno odbijen zahtjev za naknadu troškova spora. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno, presudom riješiti stvar i usvojiti tužbeni zahtjev, te obvezati tuženika na naknadu troškova upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku, uvećano za trošak sastava ove žalbe u iskazanom iznosu, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.

6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS -a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, temeljem izrijekom navedenih odredaba materijalnog prava primijenjenog u sporu, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.

7.1. Kod toga Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim.

8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj Usž-448/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž-1855/2025-2 od 20. svibnja 2025., Usž-1128/2025-4 od 4. lipnja 2025., Usž-4416/2024-2 od 12. ožujka 2025., Usž-3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž- 3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.

9. Vezano za neprovođenje dokaza predloženih od strane tužiteljice, te činjenice da nije određeno saslušanje tužiteljice, valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja, a na koje se ukazuje u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka (članak 49. ZUS-a).

9.1. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, odnosno izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice i podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica tijekom upravnog spora imala mogućnost, koju je iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj, suprotno žalbenim navodima, nije onemogućeno sudjelovanje u postupku. Kod toga se ukazuje da, u smislu članka 21. stavka 5. ZUS-a, radnje koje u sporu poduzima osoba ovlaštena za zastupanje ima isti pravni učinak kao da ih poduzima i sama tužiteljica.

10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.

11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović