Poslovni broj: Usž-212/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice VU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći roditelju odgojitelju, odlučujući o žalbi tužiteljice, zastupane po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1148/2024-9 od 22. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1148/2024-9 od 22. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/24-014/13, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 9. siječnja 2024., te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se prigovor tužiteljice podnesen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/838, URBROJ: 251- 09-22-1/004-23-03 od 31. listopada 2023., kojim je utvrđeno da je tužiteljici prestala novčana pomoć za roditelja odgajatelja s danom 30. rujna 2023. Ujedno je istim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova.
2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga u Zakonu o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). U opširnoj žalbi, u bitnom, upire na pravomoćno rješenje kojim je postala korisnica socijalnih prava, stečenih primjenom Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 16/16. i 19/16. – dalje u tekstu: Odluka/16), a temeljem kojeg akta je ostvarivala čak četiri različita prava. Predmetna mjera spada u pravo obitelji na socijalnu i ekonomsku zaštitu iz članka 62. Ustava Republike Hrvatske te članka 16. Europske socijalne povelje usvojene Zakonom o potvrđivanju Europske socijalne povelje („Narodne novine“, broj: 15/22.). Upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava i počinjenu bitnu povredu odredaba upravnog spora jer je sud nezakonito i pogrešno ocijenio da je rok propisan u članku 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22. – dalje u tekstu: Odluka/22) procesni rok koji je instruktivan, iako je tužiteljica ukazivala da se radi o prekluzivnom roku. Smatra da nije moguće zadirati u stečena prava bez vremenskog ograničenja, pri čemu se poziva na više odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, a što sve opširnim razlozima obrazlaže. Upire na bitnu povredu odredaba upravnog spora te povredu prava na pravično suđenje i pristup sudu, do koje je došlo odbijanjem suda saslušati tužiteljicu na iznesene okolnosti, čime su njezina pojedinačna prava i interesi te pojedinačna i individualna životna te socioekonomska situacija zanemarene u cijelosti. Drži spornom stvarnu nadležnost tuženika te je li tuženik postupio u predmetnoj upravnoj stvari, odnosno vodio upravni postupak u drugom stupnju, a prigovara i tomu da drugostupanjsko rješenje ne sadrži potpis, što sve iscrpno obrazlaže. Sporna je i nadležnost osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje, pri čemu ukazuje na Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika (broj 13/22. i 31/22.), koji nije objavljen pa se ne može ispitati sadržaj propisa. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava Beeler protiv Švicarske, te smatra da je diskriminirana po osnovi godina djeteta, jer joj se predmetnim rješenjem ukida stečeno pravo zbog činjenice koja je nastupila davno prije nego je stupio na snagu članak 7. Odluke/22. Ukazuje na zabranu retroaktivne primjene propisa, te se osvrće na Odluku/16 i Odluku o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18. – dalje u tekstu: Odluka/18) i zaključuje da Odluka/16 i Odluka/18 nisu uopće isti opći akti, slijedom čega su svi postupci započeti ikada po Odluci/16 po toj Odluci morali biti i dovršeni. Zaključno, sud čini bitnu povredu odredaba upravnog spora te posljedično pogrešno primjenjuje materijalno pravo i zbog toga jer je tužiteljica u svojoj tužbi izričito predložila i poništavanje prvostupanjskog rješenja, kako je to očito iz petita tužbe, a o čemu sud nije sudio u izreci presude. Smatra da je u ovoj stvari trebalo izravno primijeniti pravo EU te zanemariti članak 7. stavak 1. alineje 1. Odluke/22 kojim je propisan diskriminatorni kriterij dobi djeteta, a podredno se obratiti pitanjem Sudu Europske unije dolazi li do dobne diskriminacije osoba u usporedivoj situaciji primjenom citirane odredbe. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pogrešno odbijen, to je nezakonito odbijen i zahtjev za naknadom troškova spora, zbog čega tužiteljica osporava i tu odluku. Slijedom svega iznesenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno, presudom riješiti stvar i usvojiti tužbeni zahtjev te pritom obvezati tuženika na naknadu troškova upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku, uz dosudu troška sastava ove žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.
6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS -a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, temeljem izrijekom navedenih odredaba materijalnog prava primijenjenog u sporu, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.
8. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužiteljica u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi ovaj Sud već potvrdio u nizu ovosudnih presuda (primjerice presuda poslovni broj: Usž-58/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž-346/2026-2 od 9. travnja 2026, Usž-448/2026-2 od 9. travnja 2026., Usž- 3496/2025-2 od 22. listopada 2025., Usž-3551/2025-2 od 19. studenoga 2025. i dr.), u kojima je detaljnije odgovoreno, pored ostalih, i na istovrsne žalbene prigovore pa se tužiteljica s tim u vezi upućuje na sadržaj navedenih presuda.
9. Razmatrajući prijedlog tužiteljice za upućivanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije (dalje: Sud EU) sukladno članku 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Sud je utvrdio da za isto nisu ispunjene pretpostavke. To stoga jer se predmet ovog upravnog spora odnosi na primjenu nacionalne mjere socijalne politike, ovdje Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, koja je donesena i primjenjuje se isključivo u okviru pravnog poretka Republike Hrvatske. Stoga se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe prava Europske unije niti je riječ o provedbi prava Unije u smislu sudske prakse Suda EU. Sud posebno ističe da sama okolnost što se tužiteljica poziva na opća načela prava Europske unije ne dovodi do primjene prava Unije, budući da se ta načela primjenjuju samo u situacijama koje ulaze u područje primjene prava Europske unije, što ovdje nije slučaj. Slijedom navedenog, tumačenje prava Europske unije nije relevantno za rješenje ovog spora niti je Sud EU nadležan davati mišljenja o hipotetskim pitanjima niti o pitanjima koja nisu povezana s predmetom spora (tako ovaj Sud u presudi, poslovni broj: Usž-269/2026-2 od 9. travnja 2026.).
10. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom pa je žalbu valjalo odbiti.
11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
