Poslovni broj: Usž-806/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Pule-Pola, Pula, Forum 1, OIB: 79517841355, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, Pula, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1570/2023-8 od 2. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1570/2023-8 od 2. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/78, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-03 od 11. travnja 2023., te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko -pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-942- 03/20-01/43, URBROJ: 2163/1-24-02/14-21-20 od 10. prosinca 2021., kojim se utvrđuje da su dana 18. prosinca 1954. godine, suvlasnički dijelovi nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to suvlasnički dio te nekretnine od 1/3 dijela upisan na ime HI rođ. H i suvlasnički dio te nekretnine od 1/3 dijela upisan na ime PI pok. P, temeljem odredbe članka 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. godine o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine, kao imovina optanta, postali društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske (točka 1. izreke), nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola provedba navedenog rješenja te utvrđuje da u ovom postupku nije bilo troškova (točke 2. i 3. izreke)..
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba sudskog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbenim razlozima, u bitnom, prije svega ističe da u predmetnom upravnom sporu nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. -odluka USRH – dalje u tekstu: ZUS) za rješavanje spora bez rasprave. Naime, iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna nekretnina kao optantska imovina na temelju odredbe članka 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. godine o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine kao imovina optanta prešla u društveno vlasništvo, pogrešno je utvrđeno da je novi vlasnik predmetne nekretnine Republika Hrvatska, a ne tužitelj, u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava. Pritom upire na pogrešno tumačenje odredbe članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj: 54/80., 42/86., 41/88., 16/90. i 53/90. – dalje u tekstu: ZGZ), te s tim u vezi ističe da su nekadašnje općine temeljem citiranih odredaba ZGZ-a imale i pravo raspolaganja neizgrađenim građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu pa je nelogičan zaključak suda kako pravo bivše Općine Pula da koristi, upravlja i raspolaže predmetnom nekretninom predstavlja samo pravo gospodarenja tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva, a što detaljnije pojašnjava, zaključujući da je titular poznat te da stoga nema mjesta primjeni članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15., i 94/17. – dalje u tekstu: ZVDSP). Dodaje da je optantska imovina prešla u društveno vlasništvo temeljem međudržavnog sporazuma, a bivša Općina Pula je stekla (neuknjiženo, izvanknjižno) pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja na tim nekretninama, i to je upravo ono pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu za koje je odredbom članka 365. ZVDSP-a predviđen upis prava vlasništva. Nadalje, u odnosu na povredu pravila upravnog postupka, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je postupak pokrenut prijedlogom tužitelja i da takav postupak predstavlja postupak utvrđenja statusa imovine koja je predstavljala društveno vlasništvo, te da takav postupak ne mora rezultirati rješenjem kojim se utvrđuje vlasništvo upravo u odnosu na podnositelja. Tužitelj ističe da niti prvostupanjsko rješenje nije zakonito jer su upravna tijela odlučivala izvan njegovog zahtjeva, koji je određeno postavljen još 2013. godine u postupku pred tadašnjim prvostupanjskim tijelom i predmet kojega je utvrđenje da suvlasnički dijelovi ČI i PI predstavljaju vlasništvo Grada Pule-Pola. Odlučujući o tom zahtjevu tužitelja prvostupanjsko tijelo utvrdilo je da navedeni suvlasnički dijelovi predstavljaju vlasništvo Republike Hrvatske, iako nitko nije postavio takav zahtjev niti tražio takvo utvrđenje. Dakle, nije postojao niti zahtjev stranke, a niti stranka koja bi takvo utvrđenje tražila, a sam postupak nije pokrenut po službenoj dužnosti, nego po prijedlogu tužitelja sukladno odredbi članka 40. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP) sa zahtjevom na utvrđenje prava vlasništva tužitelja, a ne općenito, jer se ne radi o slučaju pokretanja postupka po službenoj dužnosti iz članka 42. ZUP-a. Stoga nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje pobijanog rješenja, a donošenje rješenja izvan zahtjeva stranke u postupku koji je pokrenut po zahtjevu stranke predstavlja bitnu povredu odredaba postupka. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu te riješiti stvar, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.-odluka USRH – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je, pravilnom primjenom međudržavnih ugovora i sporazuma sklopljenih s Republikom Italijom, osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud.
8. Naime, nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o optantskoj imovini koja je kao takva prešla u društveno vlasništvo sukladno Sporazumu o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. ("Sl. list SFRJ“, br. 8/65.) i to na temelju Sporazuma između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma. Dakle, ovdje se radi o rješenju deklaratornog karaktera iz kojeg proizlazi da je predmetna nekretnina, po sili Sporazuma s Italijom od 18. prosinca 1954., prestala biti vlasništvo imenovanih talijanskih državljanki te je postala državno vlasništvo, odnosno društveno vlasništvo bivše Jugoslavije, što posljedično znači da se na istoj ima upisati pravo vlasništva Republike Hrvatske, koja je pravni sljednik bivše SFRJ.
9. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj u bitnom ponavlja prigovore istaknute u tužbi, tražeći u stvari drukčiju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja te dajući pritom svoje tumačenje primijenjenog materijalnog i postupovnog prava, što nije od utjecaja na rješavanje ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da je pravilnost stajališta zauzetih u osporenoj presudi već potvrđena odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovoga Suda na koje se izrijekom pozvao i prvostupanjski sud. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim dodatno uputiti i na recentnu ovosudnu presudu, poslovni broj: Usž-4704/2025-2 od 18. ožujka 2026., donesenu po žalbi istog tužitelja u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj stvari, pa se tužitelj upućuje na sadržaj navedene presude kojom je detaljnijim razlozima otklonjena osnovanost istovrsnih žalbenih prigovora.
10. U odnosu na prigovor bitne postupovne povrede zbog donošenja osporene presude bez raspravljanja, valja navesti da je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ovlaštenja iz članka 98. točke 4. ZUS-a, osnovano zaključio da se predmetni spor može riješiti bez rasprave, jer, i po ocjeni ovoga Suda, činjenice u ovoj stvari nisu sporne, već je sporna primjena materijalnog prava, s tim da tužitelj niti tuženik nisu izričito u tužbi i u odgovoru na tužbu zahtijevali održavanje rasprave, slijedom čega nije ostvarena povreda zakona na štetu tužitelja ni po toj osnovi.
11. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
