Poslovni broj: Usž-277/2026-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Neven Bastijančić, odvjetnik u Puli, Mate Balote 5, protiv tuženika Ministarstva znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, Rijeka, Frana Kurelca 3, radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1790/16-13 od 27. lipnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1790/16-13 od 27. lipnja 2018.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav ustavne tužbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci poništeno je rješenje Ministarstva znanosti i obrazovanja, klasa: UP/I-118-02/16-01/00159, urbroj: 533-25-16-0004 od 11. studenog 2016. (točka I. izreke). Točkom II. izreke utvrđuje se da je usvojen zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom učiteljice engleskog jezika u osnovnoj školi i/ili nastavnice engleskog jezika u srednjoj školi u Republici Hrvatskoj na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije J Magistrale in Cooperazione Interculturale allo Sviluppo (magistrica struke za razvoj interkulturalne suradnje), stečene 31. srpnja 2012. na sveučilištu u Trstu (Talijanska Republika), broj: 2012A655. U točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom učiteljice engleskog jezika u osnovnoj školi i/ili nastavnice engleskog jezika u srednjoj školi u Republici Hrvatskoj, na temelju inozemne visokoškolske kvalifikacije laurea magistrale in cooperazione allo sviluppo (magistrica struke za razvoj interkulturalne suradnje), stečene 31. srpnja 2012. godine na sveučilištu u Trstu, Republika Italija (broj: 2012A655), na temelju članka 86. stavka 7. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija ("Narodne novine", broj: 82/15. – dalje: Zakon).
3. Presudom ovoga Suda, poslovni broj: Usž-3890/18-2 od 27. lipnja 2018., u povodu žalbe tuženika poništena je citirana presuda prvostupanjskog suda (točka I. izreke), te je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanje osporenog rješenja tuženika i usvajanje zahtjeva za priznavanje tražene inozemne stručne kvalifikacije (točka II. izreke). U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-380/2020 od 14. siječnja 2026. ustavna tužba tužiteljice je usvojena, te je ukinuta navedena presuda, poslovni broj: Usž-3890/18-2 od 18. srpnja 2019. i predmet vraćen ovome Sudu na ponovni postupak.
5. Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava utvrđenje suda navodeći da nije bilo mjesta primjeni pozitivne presumpcije udovoljavanja zahtjevu iz članka 19. stavka 6. Zakona, jer se zahtjev tužiteljice smatra urednim tek od 19. kolovoza 2016., a što je razvidno iz obrazloženja osporenog rješenja. Navodi da je od tužiteljice zatražena dodatna dokumentacija iz članka 7. stavka 3.b) (potvrda kojom se potvrđuje da je poslovno nastanjena u državi članici poslovnog nastana za bavljenje profesijom, odnosno djelatnostima o kojima je riječ i da u trenutku izdavanja potvrde nema, čak ni privremeno, zabranu obavljanja profesije odnosno djelatnosti), a koju nije dostavila sa zahtjevom već tek 19. kolovoza 2016. Ukazuje na presudu Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1144/17-10, donesenu u istovrsnom predmetu odnosno pravno stajalište izraženo u toj presudi, prema kojem bi u biti eventualna mehanička primjena članka 19. stavka 6. Zakona mogla imati negativne posljedice na prava i dobrobit djece, te bi apriornom zaštitom nositelja inozemne stručne kvalifikacije u kontekstu toga članka Zakona u praksi moglo rezultirati ulaskom u odgojno-obrazovni sustav nositelja inozemnih stručnih kvalifikacija čije kompetencije nisu odgovarajuće zahtijevanim za rad u predmetnoj reguliranoj profesiji u Republici Hrvatskoj, na štetu dobrobiti i napredovanja djece kao jedne od najosjetljivijih društvenih skupina. Smatra da je odredba članka 19. Zakona donesena kako bi se zaštitili podnositelji zahtjeva od tromosti sustava uprave, međutim da u konkretnom slučaju nije bilo riječi o neodgovornoj sporosti i neučinkovitosti, te da je sud pogrešno primjenjujući materijalno pravo samostalno odlučio o zahtjevu tužiteljice, a da nije izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta. Predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu poništi.
6. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da tuženik ničim nije dokazao niti potkrijepio navode da se njezin zahtjev, izvorno zaprimljen 15. ožujka 2016., ima smatrati urednim od 19. kolovoza 2016., jer je sud naložio tuženiku da dostavi dokumentaciju koja ide u prilog njegovim navodima, čemu nije udovoljeno. Smatra stoga da je tuženik svojim postupanjem prihvatio i rizik u slučaju nepostupanja po traženju suda i procesne pasivnosti. Osvrćući se na žalbene navode smatra da je odredba članka 19. Zakona nedvojbena i dužni su je poštivati svi u Republici Hrvatskoj, te je neprihvatljivo da nečiju tromost iskazanu u tijeku upravnog postupka i spora treba štititi nekim višim interesima. Pored toga ističe da se tuženik u osporenom rješenju, a što je isticala i u tijeku upravnog spora, pozivao na odredbu članka 87. Zakona, koja je pozicionirana u dio Zakona koji se odnosi na studij u trećim zemljama, dok je Italija članica Europskog gospodarskog prostora, pa da slijedom toga stručna povjerenstva ne mogu provjeravati stručnu kompetenciju kandidata – nositelja diplome sa fakulteta unutar Europske unije. Predlaže da se žalba odbije.
7. Žalba nije osnovana.
8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u granicama razloga iznesenih u žalbi sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, imajući pri tome na umu i članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 99/99., 29/02. i 49/02.), prema kojem su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.
9. Prvostupanjski je sud nakon izvršenog uvida u spis tuženika i dokumentaciju dostavljenu u tijeku spora uz tužbu i odgovor na tužbu, a nakon usmene rasprave, razmatrajući navode stranaka, te u presudi citirane odredbe Zakona i Zakona o upravnim sporovima, ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS/10), utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za predmnijevu usvajanja zahtjeva prema članku 19. stavku 6. Zakona, budući da o zahtjevu tužiteljice za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije, zaprimljenom 15. ožujka 2016., nije doneseno i dostavljeno rješenje u roku propisanom odredbama stavka 1. odnosno 2. toga članka Zakona. Pri tome je sud, opisujući postupanje tuženika nakon primitka zahtjeva tužiteljice, potpuno i jasno obrazložio svoju ocjenu o pogrešnom utvrđenju tuženika da se zahtjev tužiteljice ima smatrati urednim od 19. kolovoza 2016. odnosno da, s obzirom da nije odbačen kao nepotpun, nije riječ o zahtjevu po kojem se ne može postupiti (članak 17. stavak 2. Zakona). Stoga je prvostupanjski sud poništio osporavano rješenje tuženika, jer nije bilo potrebno utvrđivati osnovanost drugih razloga na temelju kojih je tuženik odbio zahtjev tužiteljice, te je sam riješio stvar na način kako je to navedeno u točki II. izreke presude. Navedeno utvrđenje i pravno stajalište prvostupanjskog suda, ovaj Sud je, odlučujući o žalbi tuženika, u ranijoj presudi ocijenio neosnovanim, izražavajući shvaćanje da je za primjenu pozitivne presumpcije iz članka 19. stavka 6. Zakona nužno utvrditi da je razina inozemne stručne kvalifikacije odgovarajuća zahtjevanoj razini u Republici Hrvatskoj za pristup i bavljenje reguliranom profesijom za koju se podnosi zahtjev, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene.
10. Ustavni sud je, međutim, u odluci broj: U-III-380/2020 ocijenio da je u citiranoj presudi ovoga Suda mjerodavni propis (članak 19. stavak 6. Zakona) protumačen na način koji je doveo do povrede ustavnog prava tužiteljice na pravično suđenje, jer njezin zahtjev nije usvojen unatoč postojanju izričitih zakonskih odredbi sadržanim u članku 102. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) i Zakonu o reguliranim profesijama (članak 19. stavak 1., 2. i 6.).
11. Ovaj Sud je stoga, ponovno razmatrajući žalbu tuženika u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te poštujući pravno shvaćanje izneseno u istoj, navode žalbe ocijenio neosnovanim. Suprotno navodima tuženika, prvostupanjski je sud potpuno razmotrio odlučna činjenična i pravna pitanja u konkretnom slučaju te je u obrazloženju presude iznio dostatne i razumne razloge koji opravdavaju njezino donošenje, te se odluka suda zasniva na pravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koje je sukladno i pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske.
12. Kako navodi žalbe nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke suda, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.
13. Postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske odvojen je od upravnog spora, te se u upravnom sporu ne može odlučivati o naknadi troškova postupka pred tim tijelom. Spomenuti troškovi ne čine dio troškova upravnog spora na način kako ih ima na umu odredba članka 144. stavka 1. ZUS-a, te je za odlučivanje o naknadi troškova sastavljanja ustavne tužbe, koji je tužiteljica zatražila u podnesku od 27. svibnja 2026., u skladu s odredbom članka 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske isključivo nadležan Ustavni sud Republike Hrvatske. Stoga je riješeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Zagrebu 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
