REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2297/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja BOKAVŠEK d.o.o., OIB: 60787614257 , Ulica Nikole Tesle - Via Nikola Tesla 11, Umag - Umago, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužen ikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1721/2025-9 od 23. veljače 2026., 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1721/2025-9 od 23. veljače 2026. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je u točki I. izreke naložio tuženiku isplati tužitelju iznos od 137,06 eur sa zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2024. do isplate, po odgovarajućoj kamatnoj stopi, u roku od 15 dana. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za zateznu kamatu preko stope dosuđene u točki I. izreke kao neosnovan. U točki III. izreke naloženo se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate, prema odgovarajućoj kamatnoj stopi, a u točki IV. Izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za trošak u iznosu od 100,38 eur. U točki V. odbijen je tuženikov zahtjev za trošak u iznosu od 125,00 eur.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je 25. svibnja 2024. nastala šteta na vozilu Audi A5, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenice VĐ iz [adresa], kao i da je tuženik obvezan nadoknaditi štetu na temelju police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti 068600437191 od 21. kolovoza 2023. (str 73. spisa). Oštećenica je prijavila štetni događaj tuženiku koji je izvršio procjenu i izvid štete 27. svibnja 2024. kao i potom utvrdio da je šteta pravno osnovana te poslao obavijest o izvršenoj uplati, ali je tom uplatom samo djelomično podmirio iznos štete. Oštećenica je sama odabrala auto servis tužitelja za svoj popravak vozila, koji je predmetno vozilo popravio sukladno pravilima struke te za svoju uslugu ispostavio račun br. 161-P1-2 u ukupnom iznosu od 684,61 eur s uključenim PDV-om. Predmetni račun tužitelj je poslao tuženiku te je tuženik po tom računu izvršio isplatu od 547,55 eur, dok razliku u iznosu od 137,06 eur odbija podmiriti iz razloga što ne priznaje višu cijenu sata rada lakirera od nesporno plaćene. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio plaćanje preostalog iznosa od 137,06 eur na temelju odredbe čl. 1085. st. 4. u vezi s čl. 81. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80 /22).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik u točkama I. i II . izreke, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točku III. izreke (ne II.) zbog bitne povrede odredba iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primijene materijalnog prava. U bitnom navodi da bi tuženik bio pasivno legitimiran u ovome postupku, tužitelj bi trebao dokazivati osnovu svoga potraživanja, odnosno prvenstveno pasivnu legitimaciju tuženika iz čega se može zaključivati o eventualnoj odgovornosti. Izostanak jasnog i valjanog obrazloženja prigovora promašene pasivne legitimacije predstavlja povredu temeljnog prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2728/2024 od 10. srpnja 2024. Revd-5634/2025 od 4. veljače 2026. navodi da je osporio pasivnu legitimaciju, a tužitelj je to trebao dokazati. Navodi da su propisane obveze tužitelja u sporovima male vrijednosti u pogledu iznošenja svih činjenica na kojima se temelji zahtjev i s tim u vezi predlaganja dokaza, nebitno je što je i kako tuženik radio prije pokretanja ovog postupka i kakva su bila njegova očitovanja na odštetni zahtjev tužitelja, tj. je li u mirnom postupku priznao (u cijelosti ili djelomično) ili osporio postojanje svoje obveze, odnosno svoju odgovornost, je li platio dio štete po odštetnom zahtjevu ili nije. Poziva se na odluku ovog suda poslovni broj Pž-4366/2025-23. Na temelju sadržaja tužbe i u njoj iznijete činjenične osnove sud nije mogao zaključiti o načinu na koji je nastala šteta na predmetnom vozilu, nije mogao zaključiti da je za štetu odgovoran ili isključivo odgovoran neki osiguranik tuženika i da je stoga tuženik u cijelosti ili djelomično odgovoran naknaditi štetu temeljem police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i izvanugovorne odgovornosti za štetu, odnosno temeljem Zakona o osiguranju o obveznim osiguranjima u prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer između ostalog, nema valjanih, jasnih i određenih razloga o odlučnim činjenicama, čime je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, a materijalno pravo je pogrešno primijenjeno na štetu tuženika. Ujedno smatra da je prvostupanjski sud donošenjem ovakve presude kojim je počinio osobito tešku povredu odredaba parničnog postupka povrijedio i temeljno pravo na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na valjanu obrazloženu odluku (zajamčeno Ustavnom Republike Hrvatske – čl. 14. st. 2. i čl. 29. i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – čl. 6. st. 1.) razlozi pobijane presude koji se odnose na spor oko visine štete, tj. visine cijene sata rada tužitelja, pokazuju da prvostupanjski sud ne razabire razliku između slobode izbora vlasnika vozila u pogledu radionice u kojoj će popraviti vozilo i njegove dužnosti da se u ostvarenju svog prava ponaša u skladu s općim/temeljnim načelima obveznog prava, kao što kao što su načela propisana čl. 5.1 . i čl. 10.2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je KĐ bio dužan surađivati, te se bila dužna suzdržati od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika. Ponavlja kao i tijekom prvostupanjskog postupka da sama sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo oštećenici nikako ne daje pravo da svojim nerazumnim izborom optereti osobu koja bi mu bila dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosom popravka od onoga novčanog iznosa za koji je vozilo bilo moguće popraviti. Tvrdi da je oštećenici VĐ ukazao u mirnom postupku na mogućnost popravka vozila, na istom području, iste vrste i kvalitete servisa, kako kod više ovlaštenih, tako i neovisnih servisa u kojima u kojem bi cijena popravka bila manja od one navedene u tužbi, te je uz odgovor na tužbu dostavio račune neovisnih servisa s područja tužitelja iz kojih je razvidno da je kod svih ostalih neovisnih servisa cijena sata rada limara/lakirera manja od one navedene u računu tužitelja cijena sata rada tužitelja proizvoljno je određena uzevši u obzir račun tužitelja br. 161-P1-2 koji prileži spisu, a iz kojeg je razvidno da je tužitelj naplaćivao sat rada 33,18 EUR + PDV, u bitno većem novčanom iznosu od onoga koje je tužena ukazala oštećeniku na mogućnost popravaka. Stoga je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredbi čl. 1092. st. 1. ZOO-a, te čl. 5. i 10. Zakona o obveznim odnosima, a posljedično i odredbi čl. 80. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a te svih odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja na koje se poziva s obzirom da te odredbe ni na koji način ne otklanjaju, niti mogu otkloniti, posljedice postupanja vlasnika vozila koje nije u skladu s obvezama i iz čl. 1092. st. 1., te čl. 5. i čl. 10. ZOO-a. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosudom zateznih kamata, jer taj dio potraživanja nije prenesen cesijom, dok bi podredno tužitelju kamate mogle, u slučaju osnovanosti zahtjeva pripasti eventualno od presuđenja. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti. Traži trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 91,40 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 137,06 eur.

8. Među strankama nije sporno da je automobil registarskih oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenice VĐ iz [adresa] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika na temelju police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti 068600437191 od 21. kolovoza 2023. (str 73. spisa), nastanak štetnog događaja, da je oštećenica ustupila tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku i da je tuženik 17. listopada 2024. (str. 12. spisa) isplatio iznos od 547,55 eur na ime naknade imovinske štete na automobilu.

9. Sporna je aktivna legitimacija kao i iznos visine štete preko nesporno isplaćenog iznosa od 547,55 eur.

10. Žalbeni navod da sud nije jasno i valjano obrazložio prigovor promašene pasivne legitimacije što predstavlja povredu temeljnog prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku i pozivanje na odluke odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2728/2024 od 10. srpnja 2024. Revd-5634/2025 od 4. veljače 2026. i na odluku ovog suda poslovni broj Pž-4366/2025 nije primjenjivo u konkretnom slučaju s obzirom na to da tuženik u odgovoru na tužbu ni tijekom cijelog postupka nije istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Stoga nije ni povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje koje je jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčenih čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17; dalje: Ustav), odnosno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija).

11. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti onih na koje žalitelj upire, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

12. Iz ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 29. listopada 2024. (str. 16. - 19. spisa), proizlazi da je sklopljen između VĐ iz [adresa], kao ustupitelja tražbine i tužitelja kao primatelja tražbine za novčano potraživanje koje ustupitelj ima prema ovdje tuženiku u ukupnom iznosu od 137,06 eur prema računu popravka br. 161-P1-2.

13. Na temelju odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

14. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti onih na koje žalitelj upire, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

15. Prema odredbama čl. 1085. ZOO-a odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1.), a ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (st. 2.). Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna osoba dužna je isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3.), dok će se oštećeniku, ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja, dosuditi naknada u novcu (st. 4.).

16. Osim toga, odredbom čl. 1090. ZOO-a je propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Citiranom odredbom čl. 1090. ZOO-a propisano je načelo potpune naknade prema kojem će sud odrediti naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojemu bi se nalazila da nije bilo štetnikove radnje ili propuštanja.

17. U ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati (sukladno čl. 370. u vezi s čl. 467. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju koje je opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ono ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a).

19. Sud je uvidom u račun br. 161-P1-2 utvrdio da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećene VĐ iz [adresa] te da je ukupna cijena popravka iznosila 684,61 eur (s PDV-om). Također je utvrđeno da je u računu navedeno da je za bojanja oštećenih dijelova vozila, odnosno, potrošnog materijala za boju i materijal utrošen iznos od 275,61 eur te za lakirerski rad u trajanju od 8,20 sati iznos od 272,08 eur, dakle ukupno iznos od 547,69 eur, uvećano za PDV po stopi od 25%, što sveukupno iznosi 684,61 eura. Iz računa ujedno proizlazi kako je obračunata cijena radnog sata u iznosu od 33,18 eura, koja uvećana za PDV po stopi od 25% iznosi ukupno 41,48 eura.

20. Žalbeni navod da sama sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo nikako ne daje pravo oštećeniku da svojim nerazumnim izborom optereti osobu koja bi mu bila dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosom popravka od onoga novčanog iznosa za koji je vozilo bilo moguće popraviti.

21. Naime, oštećenik nije obvezan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili u onom servisu koje ima sklopljene ugovore s osiguravajućim društvima, već ima slobodu izbora prilikom odlučivanja kod kojeg servisa će popraviti svoje vozilo, odnosno ovlašten je popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila i to po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Dakle, oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je utvrđena u mreži ugovornih servisa ili ne, na što upućuju i smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 20. veljače 2020. str. 45. – 48. spisa), na koje se prvostupanjski sud u svojoj odluci poziva. Suprotno žalbenim navodima okolnost da postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a.

22. Dakle, nakon što je prvostupanjski sud utvrdio da je cijena u računu tužitelja br. 161-P1-2. ispostavljena u skladu s tužiteljevim Cjenikom, a ne proizvoljno kako to tvrdi žalitelj i to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na utrošeni materijal i u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na Ugovor o ustupu tražbine dužan nadoknaditi utuženi iznos od 137,06 eur što je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava dosudio tužitelju.

23. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, zatezne kamate na iznos glavnice od 137,06 eur prenesene su na tužitelja sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i 3. ZOO-a. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikove obrazložene ponude od 29. srpnja 2024. (str. 11. spisa) proizlazi da je odštetni zahtjev podnesen 27. svibnja 2024., a tužitelj je tražio isplatu zateznih kamata kasnije od 27. srpnja 2024. Stoga je prvostupanjski sud pravilno tužitelju priznao zatezne kamate po zahtjevu na dosuđeni iznos glavne tražbine, u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 12. st. 4. ZOOP-a. Stopu zatezne kamate prvostupanjski sud je odredio sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

24. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koju je sud dosudio tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a žalitelj osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tužitelju bio nepravilan.

25. Slijedom iznijetog, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 29. svibnja 2026.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak