Poslovni broj: Usž-2632/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici Oskar Skerbec i Dolores Pijetlović, odvjetnici iz Rijeke, Uljarska 1/IV, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije: Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo), Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Pula, Rovinjska 2a, OIB: 93993757343, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1132/2024-13 od 5. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1132/2024-13 od 5. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/341, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-24-02 od 26. travnja 2024. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/293, URBROJ: 2163/1-24-02/2-21-22 od 20. rujna 2021. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troška upravnog spora (točka II. izreke).
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba pravnog prednika tužiteljice, ĆR, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko- pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/293, URBROJ: 2163/1- 24-02/2-21-22 od 20. rujna 2021. godine.
2.1. Navedenim rješenjem prvostupanjskog tijela odbijen je zahtjev pravnog prednika tužiteljice, ĆR, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), za naknadu imovine (nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], pojedinačno navedenih u izreci tog rješenja), uz utvrđenje da isti nema pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (točka 1.), te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove (točka 2.).
3. Tužiteljica pravovremeno podnesenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom , navodi da je njezin pravni prednik, ABC, podnio zahtjev za povrat/naknadu imovine koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i u k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška], tvrdi da je ova imovina nacionalizirana sukladno Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1948. godine. Navodi da se po provedenoj nacionalizaciji DR, pravni prednik RR, i dalje nalazio u posjedu predmetne imovine kao državljanin SFRJ sve do svoje smrti koja se dogodila u SFRJ 1970. godine. Nakon smrti DR, nekretnine je nastavila koristiti njegova supruga JR , sve do svoje smrti 1982. godine.
3.1. Povodom istog postupka Upravni sud u Rijeci je već bio donio dvije odluke i to prvi puta kada je svojom presudom pod poslovnim brojem: Us-8958/2008-5 od 13. srpnja 2011. utvrdio da «ukoliko je otac tužitelja (ovdje predlagatelj) u trenutku oduzimanja predmetnih nekretnina bio državljanin SFRJ, kako to tvrdi tužitelj u tužbi, to prema ocjeni ovog Suda, tužitelju pripada pravo na navedenu naknadu». Svojom drugom odlukom pod poslovnim brojem: Usl-184/16 od 29. lipnja 2018. sud je utvrdio da «Razmatrajući sporna pitanja ovog spora, Sud smatra da su upravna tijela, na temelju ovako izloženog pravilnog utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno, i suprotno uputi izraženoj u citiranoj presudi Upravnog suda RH, primijenila materijalno pravo, te pogrešno utvrdila da je pitanje naknade za predmetnu imovinu oduzetu predniku tužiteljica riješeno međunarodnim sporazumima sklopljenim između SFRJ i Republike Italije“.
3.2. Nadalje, smatra da su se upravna tijela oglušila na pravnu kvalifikaciju suda iz prethodno vođenih upravnih sporova, tim više što je tužitelj svojim podneskom od 27. prosinca 2012. dostavio u spis dokaz da je pok. DR (otac predlagatelja) bio državljanin SFRJ kako u vrijeme smrti tako i 1948., što nedvojbeno proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. ĐR (posl. br. O-59/70 od 30. svibnja 1970.). Pored ostaloga ABC je svo vrijeme bio i u posjedu predmetne nacionalizirane imovine.
3.3. Navodi da bivša SFRJ kao i njeni pravni sljednici nisu mogli spriječiti ni ograničiti de iure nasljedna ili bilo koja druga prava (npr. ona koja proizlaze iz Zakona o naknadi) na predmetnim nekretninama koje su, prema mišljenju tužiteljice, po sili Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1948. oduzeta državljaninu SFRJ, a čija je sva nasljedna prava stekao sin CR, pa i ona koja proizlaze iz Zakona o naknadi.
3.4. U konkretnom slučaju prijašnji vlasnik ABC u trenutku provedene nacionalizacije 1948. pa sve do svoje smrti je bio državljanin SFRJ pa oduzeta imovina , s obzirom na državljanstvo SFRJ nije mogla biti konkretnim predmetom Osimskih sporazuma glede prava na eventualnu naknadu od strane Italije.
3.5. Smatra da sud ne uzima u obzir činjenicu da je predmetna imovina oduzeta TR (državljaninu SFRJ), a ne PR (državljaninu Italije), zbog čega prema mišljenju tužiteljice ne stoji ni pravna argumentacija suda da je to pitanje riješeno na državnoj razini.
3.6. Navodi da svaka deposedacija imovine mora biti popraćena adekvatnom i pravičnom novčanom naknadom, uzimajući u obzir i činjenicu da bilateralnih sporazuma u odnosu na zonu B STT nije bilo. Italija prema tome nije imala osnova za naknadu takve imovine, već je ta obveza bila isključivo na strani SFRJ odnosno preuzimateljica prava i obveza – R. Hrvatske. U konkretnom slučaju CR ni njegovi pravni sljednici nisu dobili nikakvu naknadu za nacionalizirane nekretnine koje su predmetom ovog postupka. Obzirom na sve prije navedeno, tužitelj ica predlaže usvojiti žalbu.
4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu podnijeli odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. 39/26., dalje: ZUS), Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
7. Člankom 10. stavkom 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 98/19., dalje: ZN) propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
8. Člankom 7a. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj 98/46., 35/48., 63/48., dalje: ZNPPP), koji je stupio na snagu 28. travnja 1948., u stavku 1. propisano je da se danom stupanja na snagu toga Zakona nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine koje su u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova i stranih privatnih ili javnopravnih osoba, dok su u stavku 2. propisani izuzeci od toga pravila.
9. Na području na kojem se nalaze nekretnine koje su predmetom povrata (područje zone B STT), odredbe ZNPPP-a počele su se primjenjivati na temelju Uredbe za izmjenu Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na koji je međunarodnim sporazumom proširena civilna uprava Federativne Narodne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“, broj 51/72.), odnosno od 8. listopada 1972. pa su s tim danom prešle u društveno vlasništvo nekretnine na teritoriju bivše zone B STT zatečene u vlasništvu stranih državljana.
10. Iz akta Općinskog sekretarijata javne sigurnosti Općine Buje, broj: 04/4-38/1249 od 30. srpnja 1973., proizlazi da je prijašn ji vlasnik HR pok. ĐR iselio iz države prije 5. srpnja 1957. i da je strani državljanin. Iz očitovanja MU općine Trst od 23. travnja 2021. proizlazi da je HR, rođ. **.**.1923. u [adresa], a preminuo **.**.2017. u [adresa], imao prebivalište u [adresa] od 6. lipnja 1951. do 31. ožujka 1952., kada se opet vratio u [adresa], te ponovno prebivao u [adresa] od 1. lipnja 1955. do svoje smrti.
11. Slijedom izloženog, u postupku je nesporno utvrđeno da je prijašnji vlasnik HR, pok. ĐR, na dan nacionalizacije 8. listopada 1972., bio talijanski državljanin, rođen na području Kraljevine Italije, kasnije Zona B STT-a i iselio u Zonu A STT-a, a koji nikada nije stekao jugoslavensko/republičko hrvatsko državljanstvo, zbog čega je došlo do primjene članka 7a. Zakona o nacionalizaciji privrednih privatnih poduzeća (“Službeni list FNRJ”, br. 98/46. i 35/48.), a u vezi s člankom 1. Zakona o važenju Ustava, zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojemu je međunarodnim sporazumima proširena civilna uprava FNRJ (“Službeni list FNRJ”, br. 45/54.) i Uredbe o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojemu je međunarodnim sporazumima proširena civilna uprava (“Službeni list FNRJ”, br. 51/72.) i donošenja deklaratornih rješenja kojim se utvrdilo stanje nastalo po sili zakona na dan 8. listopada 1972. godine.
12. Stoga je u primjeni Uredbe doneseno rješenje o nacionalizaciji imovine ĆR od 12. kolovoza 1974. i rješenje o nacionalizaciji imovine ĆR **.**.1977., kojima je utvrđeno da je HR iselio iz SFRJ prije 5. srpnja 1957. i da je strani državljanin.
13. Sporazumom između SFRJ i Republike Italije, zaključenim u Osimu 10. studenog 1975. (Osimski ugovor), ugovorne strane obvezale su se da će naknadno sklopiti sporazum o naknadi štete za dobra, prava i interese talijanskih fizičkih i pravnih osoba koji su bili predmet nacionalizacije, eksproprijacije ili drugih mjera ograničenja od strane jugoslavenskih vojnih, civilnih ili lokalnih vlasti od datuma ulaska na taj teritorij jugoslavenskih oružanih snaga. Radi realizacije tog ugovora u Rimu je 18. veljače 1983. zaključen Sporazum između SFRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza koje proističu iz članka 4. navedenog Osimskog ugovora „(Službeni list SFRJ“-Međunarodni ugovori broj 7/85.). Tim se Sporazumom bivša država obvezala na ime globalnog obeštećenja za talijansku imovinu isplatiti talijanskoj vladi određeni novčani iznos (osim za imovinu koja je ostavljena na slobodno raspolaganje vlasnicima koja je pojedinačno navedena).
14. Iz navedenog proizlazi da je međunarodnim sporazumima između Republike Italije i bivše Jugoslavije u cijelosti riješeno pitanje obeštećenja za imovinu oduzetu talijanskim državljanima, pa kako je u postupku i sporu pravilno utvrđeno da se ovdje radi o imovini talijanskog državljanina u odnosu na koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da, u konkretnom slučaju, postoji zapreka za naknadu oduzete imovine iz razloga propisanih člankom 10. ZN-a.
15. Pravilno su upravna tijela zaključila da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda iz presude, poslovni broj: UsI-184/16-17 od 29. lipnja 2018., u izvršenju koje je doneseno ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje, da se sporazumi zaključeni između SFRJ (odnosno FNRJ) i Republike Italije u konkretnom slučaju ne odnose na predmetnu imovinu. To stoga jer je prvostupanjski sud u tom upravnom sporu pogrešno utvrdio da se ovdje radi o imovini koja je oduzeta državljaninu SFRJ.
16. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
17. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je tužitelj ica osnovano odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
18. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu kao neosnovanu.
U Zagrebu 29. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
