Poslovni broj: Usž-158/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik u Zagrebu, Jurja Barakovića 11, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi utvrđenja komunalne naknade, odlučujući o žalbama tuženika i zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 2912/2024-11 od 10. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba zainteresirane sobe i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2912/2024-11 od 10. studenog 2025.,

II. Usvaja se žalba tuženika i poništava točka II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2912/2024-11 od 10. studenog 2025. . u dijelu kojim je tužitelju utvrđena naknada troška upravnog spora preko iznosa od 1.250,00 € (slovima: tisućudvjestopedeset eura) sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom poništava se rješenje tuženika, KLASA: UP/II-363- 03/22-03/3, URBROJ: 531-03-4-24-6 od 8. svibnja 2024. i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA:UP/I-363-03/2009-34/0707, URBROJ:251-13-01/01-2009-1 od 27. travnja 2009. (točka I. izreke) te se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 €, u roku od 15 dana od dana donošenja te presude (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 27. travnja 2009., kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za razdoblje od 1. travnja 2009. pa nadalje, za stambeni prostor koji se nalazi na adresi [adresa], površine 90 m[2] , u iznosu od 0,83 kuna po m[2] , što iznosi 74,70 kn mjesečno.

3. Zainteresirana osoba je izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Iznosi da je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju članka 23. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15. , dalje ZKG/95), a navedeni propis ne predviđa zastaru prava na utvrđenje obveze komunalne naknade. Budući da prvostupanjsko rješenje nije bilo uredno dostavljeno tužitelju, izvršena je njegova ponovna dostava 18. listopada 2021. Stoga zaključuje da se radi o nastavku upravnog postupka započetog 2009. godine, u kojem je tužitelju pravilno utvrđena obveza komunalne naknade. Drži da rok propisan odredbom člana 23. stavka 2. ZKG/95 nije prekluzivan, već instruktivan rok, što je potvrđeno nizom odluka ovog Suda. Predlaže poništenje prvostupanjske presude.

4. Tuženik je žalbu izjavio protiv točke II. izreke navedene presude radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Osporava opravdanost troška dosuđenog tužitelju za sastav podneska od 27. svibnja 2025., kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu zainteresirane osobe , iznoseći u bitnom navode tužbe. Ukazuje da izneseni navodi tužitelja o mjerodavnosti Zakona o obveznim odnosima u odnosu na zastaru komunalne naknade, nisu bili odlučni obzirom da je prvostupanjski sud zastaru pravilno utvrdio na temelju odredbi Općeg poreznog zakona. Osporava i trošak dosuđen tužitelju za zastupanje na održanom ročištu 3. studenog 2025., jer je tužitelj na tom ročištu izjavio da ostaje kod navoda iz tužbe. U odnosu na svoje navode ukazuje na relevantnu praksu ovog Suda , poslovni brojevi Usž-1956/2023 od 26. ožujka 2024, Usž-1382/2025 od 7. listopada 2025. i Usž- 2494/2018 od 12. rujna 2019. Smatra da je rok određen za naknadu troškova spora iznimno kratak (15 dana) obzirom na administrativne radnje koje je dužan provesti pa traži primjereniji rok za naknadu troškova. Predlaže poništavanje točke II. izreke prvostupanjske presude.

5. Tužitelj, u odgovoru na žalbu, iznosi da su navodi podnesenih žalbi tuženika i zainteresirane osobe neosnovani, te, iznoseći stajališta prvostupanjskog suda iz osporene presude, predlaže da se žalbe odbiju uz naknadu troškova žalbenog postupka koje ne specificira.

6. Žalba zainteresirane osobe nije osnovana.

7. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom zainteresirane osobe i u granicama razloga navedenih u toj žalbi (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“, broj 36/24. - dalje ZUS), ovaj Sud nalazi da se točka I. izreke osporene presude prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. ZUS-a.

9. To stoga jer je postupak prije donošenja odluke pod točkom I. izreke osporene presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je, pravilnom primjenom odredbi Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15. dalje OPZ/08,) utvrdio zastaru prava na utvrđivanje komunalne naknade za razdoblje od travnja 2009. godine pa nadalje.

10. Naime, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz 3/2023-7 od 18. srpnja 2023., izraženo je pravno shvaćanje, kojim je ocjenjeno pogrešnim stajalište Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da se o pitanju zastare treba raspraviti primjenom članka 226. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 76/12. i 133/13.), te zauzeto shvaćanje da se o prigovoru zastare treba odlučiti temeljem relevantnih odredaba Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16.), na primjenu kojeg upućuje članak 23. stavak 5. ovdje mjerodavnog (ranije važećeg) ZKG/94, kao i odredba članka 100. stavka 3. važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18., dalje ZKG/18.).

11. Slijedom navedenog, pravilno je, uzimajući u obzir prijelaznu i završnu odredbu članka 197. stavka 1. OPZ/16, prvostupanjski sud ocijenio da su za utvrđivanje zastare prava na utvrđivanje obveze komunalne naknade u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe OPZ/08., prema kojima pravo na utvrđivanje porezne obveze zastarjeva u roku od tri godine od dana kada je zastara počela teći, odnosno nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu (članak 94. stavak 1. i 2.). Tijek zastare prava na utvrđivanje, prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje poreza koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku (članak 95. stavak 1.). Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona (članak 96. stavak 1.).

12. Imajući na umu mjerodavne odredbe OPZ/08, prema kojima zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate, u konkretnom slučaju je, i po ocjeni ovog Suda, zastara počela teći 1. siječnja 2010. Budući da je predmetno prvostupanjsko rješenje od 27. travnja 2009. dostavljeno tužitelju 18. listopada 2021., dakle, nakon proteka apsolutnog roka zastare od šest godina, nastupila je apsolutna zastara za dospjele iznose komunalne naknade prije donošenja drugostupanjskog rješenja.

13. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je pravilno tužbeni zahtjev usvojio te je poništio upravna rješenja, jer nisu utemeljena na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

14. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

15. Budući da je upravni spor o glavnoj stvari okončan u korist tužitelja, točkom II. izreke prvostupanjske presude, koju žalbom osporava tuženik, tužitelju je primjenom članka 148. stavka 4. ZUS-a, priznato pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, a koji je odmjeren u skladu s Tbr. 27. točka 1. alineja 2. te Tbr. 46. i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, 138/23. -dalje: Tarifa). Kao opravdani izdatak učinjen tijekom upravnog spora, dosuđen je tužitelju trošak zastupanja po odvjetniku za sastav tužbe i podneska od 27. svibnja 2025. te za zastupanje na ročištu 3. studenog 2025. godine.

16. U odnosu na zahtjev tužitelja, ovaj Sud smatra opravdanim izdacima troškove zatražene tijekom prvostupanjskog spora koji se sastoje od troška sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 €, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 €, sve temeljem Tbr. 27. stavka 1. alineje 2., Tbr. 46. i Tbr. 54., u vezi Tbr. 52. Tarife, radi čega je, u tom dijelu, zahtjev valjalo usvojiti, dok očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu tuženika i zainteresirane osobe, kao procesna radnja, nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj stvari, slijedom čega se taj trošak ne smatra opravdanim izdatkom u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a. Ovo osobito imajući u vidu članak 48. ZUS-a, koji propisuje obvezu dostave tužbe na odgovor tuženiku i zainteresiran im osobama, a iz kojeg proizlazi da odgovor na tužbu tuženika i zainteresirane osobe ne iziskuje od tužitelja daljnje procesne radnje o kojima može ovisiti daljnji tijek upravnog spora ili odlučivanje u meritumu stvari, a niti uopće tužitelj ima pravo odgovora na odgovor na tužbu u smislu citirane procesne odredbe, što pak posljedično ukazuje na neopravdanost troška sastava takvog podneska. Pored navedenog, Sud ne nalazi opravdanim izdatkom ni trošak zastupanja na raspravi, jer na raspravi opunomoćenik tužitelja nije iznosio svoja stajališta ni činjenične navode niti je obrazlagao svoje prijedloge, nego je samo ostao u cijelosti kod razloga već iznesenih u tužb i, što posljedično znači da u konkretnom slučaju sadržaj te radnje nije utjecao na donošenje odluke u ovoj stvari, radi čega je i u tom dijelu, zahtjev tužitelja valjalo odbiti.

17. Na kraju, ovaj Sud nije našao osnove niti za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja jer nije bio potreban za donošenje odluke, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

18. Stoga je pozivom na odredbu članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 29. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić