Poslovni broj: Usž-3664/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Saša Poldan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Poldan, Gatara, Vižentin, Komorski, Babić, Fruk Morina, Rijeka, Jadranski trg 4/II, OIB: 038223031514, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke IV. i VI. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1804/2024-7 od 18. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju točke IV. i VI. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1804/2024-7 od 18. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom poništava se točka 2. izreke rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/II-114-04/24-02/46, urbroj: 511-01-158-24-5 od 28. kolovoza 2024. (točka I. izreke). Točkom II. izreke prvostupanjske presude poništavaju se točke 2. i 3. izreke rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, klasa: UP/I-114-04/23-02/257, urbroj: 511-01-158-24-29 od 20. veljače 2024., a u točki III. izreke te presude se navodi da tužitelj RĆ, u svojstvu prijavljenog policijskog službenika, nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti navedenu u točki 2. izreke prvostupanjskog rješenja, klasa: UP/I-114-04/23-02/257, urbroj: 511-01- 158-24-29 od 20. veljače 2024. Točkom IV. izreke prvostupanjske presude se odbija tužbeni zahtjev radi poništenja točke 1. rješenja tuženika od 28. kolovoza 2024. te radi poništenja točke 1. prvostupanjskog rješenja od 20. veljače 2024. U točki V. izreke te presude se nalaže tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova da tužitelju RĆ nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura, PDV uključen u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora. Ako tuženik u ostavljenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zatezne kamate, koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate. Točkom VI. izreke prvostupanjske presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 1.375,00 eura.

2. Protiv točke IV. i V. izreke pobijana presude tužitelj je podnio žalbu iz svih razloga propisanih u odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje: ZUS), tj. zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Dalje u žalbi tužitelj iznosi kronologiju događaja i opisuje slijed radnji poduzetih u postupku, a prije svega upire na pogrešno utvrđene bitne činjenice, to jest na izostanak valjanog obrazloženja prvostupanjske presude u vezi bitnih činjenica i okolnosti. Sukladno tome smatra da u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih bi proizlazila njegova disciplinska odgovornost, kao i razlozi iz kojih bi proizlazila osnovanost činjeničnog opisa djela, jer pojmovi "nejasno" i "dvosmisleno" nisu pobliže definirani. Dodaje da nije utvrđeno niti da je došlo do povrede službene dužnosti namjerno ili iz krajnje nepažnje u smislu odredbe članka 93. Zakona o policiji, a u vezi toga disciplinska tijela, niti prvostupanjski sud nisu dali bilo kakvo obrazloženje. Dodaje da tuženik iako djelomično usvaja žalbu tužitelja i poništava dio činjeničnog opisa pod točkom 1. zahtjeva, potvrđuje izrečenu disciplinsku kaznu, kao i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, zbog čega tuženikovo rješenje u tom dijelu nije moguće ispitati. Zaključno, tužitelj napominje da nisu utvrđene činjenice, a niti postoje dokazi na temelju kojih bi se utvrdila njegova odgovornost, zbog čega upućuje na primjenu odredbe članka 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika. Smatra da u konkretnom slučaju postoji dvojba u vezi činjenice koje čine obilježja povrede službene dužnosti, pa je odluku u postupku trebalo donijeti na način koji je povoljniji za tužitelja, policijskog službenika protiv kojeg se vodi discip linski postupak. Tužitelj osim odluke o glavnoj stvari, pobija i odluku o trošku iz točke 6. izreke prvostupanjske presude. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i tužbeni zahtjev, tj. da sam riješi o predmetnoj stvari u tom dijelu, a tuženika obveže na naknadu tužitelju prouzročenih troškova postupka, uključujući i trošak sastava žalbe koji traži u pobliže naznačenom iznosu. Podredno tužitelj predlaže da se žalba usvoji, poništi presuda u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe razloge zbog kojih smatra da je žalba neosnovana, a prvostupanjska presuda pravilna i zakonita u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, a ujedno da sadrži valjano i dostatno obrazloženje. Smatra da je prvostupanjski sud odgovorio na sve tužbene navode tužitelja te jasno i argumentirano naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, tj. odlučio kao u točki IV. i VI. izreke pobijane presude. Dodaje da osporena rješenja sadrže iscrpno obrazloženje i odgovore na ključne tužiteljeve navode u odnosu na točku 1. zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, koje tužitelj ponavlja u tužbi, a i tijekom upravnog spora. Dodaje da je prvostupanjski sud obrazloženja disciplinskih tijela prihvatio u odnosu na prvi učin, dok je u odnosu na drugi učin usvojio tužbeni zahtjev, a s time poništio povezane dijelove osporenih rješenja, utvrdivši da tužitelj nije odgovoran za konkretnu težu povredu službene dužnosti. Stoga smatra neosnovanim žalbeni navod da je izostalo valjano obrazloženje, tj. da sud ne daje razloge vezano za navode žalbe u odnosu na točku 1. Zahtjeva. Tuženik napominje da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u osporenom rješenju, odgovoru na tužbu od 26. studenoga 2024. kao i na raspravnom ročištu održanom dana 4. lipnja 2025. Podredno napominje da je postupio po točki V. prvostupanjske presude te tužitelju nadoknadio troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura te prilaže potvrdu o zaprimljenoj uplati od 15. srpnja 2025. Smatra da je pobijana presuda zakonita pa predlaže da ovaj Sud žalbu odbije u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio da nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. U odnosu na dio činjeničnog opisa disciplinskih djela, koji tužitelj osporava (dvije teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 1. ZOP-a), prvostupanjski sud zaključuje da su osporene odluke pravilne i zakonite, jer su disciplinska tijela tijekom provedenog postupka pravilno utvrdila bitne činjenice, a s te osnove i tužitel jevu disciplinsku odgovornost. Sukladno tome sud nije ocijenio da postoji dvojba u vezi postojanja činjenica koje čine obilježja povrede službene dužnosti, zbog čega nije bilo mjesta primjeni članka 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine“ 141/11. – dalje: Pravilnik).

7. U osvrtu na žalbene navode valja reći da tužitelj u bitnom ponavlja iste razloge koje je već isticao i u tužbi, a u odnosu na koje je sud dao valjane, dostatne i relevantne navode u obrazloženju pobijane presude. Prema ocjeni ovog Suda opseg danog obrazloženja i relevantnost razloga navedenih u pobijanoj presudi isključuju bilo kakvu sumnju u donošenje arbitrarne sudske odluke.

8. U odnosu na izrečenu disciplinsku kaznu, dodaje se da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku -„Narodne novine“ 47/09. i 110/21.), a upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke koja je donesena primjenom slobodne ocjene je ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a).

9. Prilikom izbora kazne ocjenjene su olakotne i otegotne okolnosti u odnosu na tužitelja, a izrečena kazna je u minimalnom rasponu za izricanje novčane kazne. Stoga, uvažavajući obilježja konkretne povrede službene dužnosti, nije bilo osnove za izricanje blaže kazne. Naime, izrečena kazna je sukladna svrsi radi koje je ovlast dana. Prvostupanjski sud je također obrazložio razloge zbog kojih je u predmetnom slučaju otpala osnova za odlučivanje o jedinstvenoj disciplinskoj kazni, a s time u vezi poništivši i dijelove osporenih rješenja koji su s time povezani.

10. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbe članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 38/23.), u opsegu troškovnika tužitelja podnesenog do zaključenja rasprave, uvažavajući okolnost da je tužitelj u upravnom sporu uspio u jednoj polovici. Sukladno tome je tužitelju dosuđen trošak u iznosu 1.250,00 eura, tj. polovica od zatraženog iznosa od 2.500,00 eura. U preostalom dijelu je zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude sud pravilno odbio, jer se ne radi o trošku iz članka 144. stavka 1. ZUS-a, iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude, a koji su sukladni stajalištima već iznesenim u upravnosudskoj praksi.

11. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita, u pogledu utvrđenih činjenica tako i u vezi primjene mjerodavnog prava.

12. Stoga je, ocijenivši da žalbenim navodima tužitelj nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, ovaj Sud, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu (točke IV. i VI. izreke).

13. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović