Poslovni broj: Usž-1088/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, Andrije Hebranga 27, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tuženika protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3998/2025-8 od 25. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3998/2025-8 od 25. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog suda, pod točkom I. izreke, obustavljen je upravni spor na temelju članka 106. stavka 1. točke 2. u vezi članka 103. stavka 1. i članka 100. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.).

2. Pobijanom točkom II. izreke rješenja prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćnog rješenja nadoknadi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja do isplate, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku. U točki III. izreke rješenja odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

3. Tuženik žalbom osporava točku II. izreke citiranog rješenja suda zbog nepravilno određenih troškova upravnog spora prema odredbama članka 144. i 147. ZUS-a. U žalbi u bitnome navodi da se spor pokrenut zbog propuštanja tijela da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke može okarakterizirati kao jednostavan spor, a tužba kao jednostavna i stereotipna sa svrhom ubrzavanja rješavanja žalbe, što je po sadržaju vrlo slično običnoj požurnici. Ističe da tužba zbog šutnje uprave kojoj je cilj donošenje odluke o podnesenoj žalbi podrazumijeva uspjeh u sporu kao jedini mogući ishod tog spora, te smatra da je iznos od 1.000,00 eura + PDV za sastav takve tužbe previsok. Također smatra neopravdanim zastupanje tužitelja po odvjetniku, imajući u vidu i obvezu pomoći neukoj stranci, prema članku 7. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) odnosno članku 9. ZUS-a, kao i mogućnost predaje tužbe usmeno na zapisnik sudu. Pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-2291/2018 i U-III-2561/2018 od 19. lipnja 2019.), i odluke Europskog suda za ljudska prava (primjerice u predmetima Dragan Kovačević protiv Hrvatske, Zubac protiv Hrvatske, Moskalj protiv Hrvatske i dr.), navodi da se prema praksi tih sudova diskrecija suda kod donošenja odluke o troškovima postupka tumači puno šire, te je troškove nužno odmjeriti uzevši u obzir pravne i sve druge okolnosti svakog pojedinog slučaja, uvažavajući pri tome opće i pojedinačne interese, prije svega pravo stranaka na pristup sudu, ali i zaštitu države od plaćanja neopravdanih i previsokih troškova postupka. Zaključuje stoga da u situaciji kada se radi o jednostavnom upravnom sporu, te kada nema neizvjesnosti oko uspjeha u sporu ni kontradiktornog postupka i kada se sam spor rješava mirno i bez intervencije suda donošenjem rješenja po uloženoj žalbi, a tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev na novu odluku, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja od strane odvjetnika budući da takvo zastupanje nije bilo nužno niti opravdano. Smatra da nepriznavanje troškova odvjetničkog zastupanja za sastav predmetne tužbe zbog šutnje uprave ne bi dovelo do nerazumnog ograničenja same biti prava tužitelja na pristup upravnom sudu. Iz navedenih razloga predlaže da ovaj Sud poništi točku II. izreke prvostupanjskog rješenja i odbije zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Podredno predlaže da Sud odredi manji trošak upravnog spora, koji bi opravdano i razumno odgovarao radnjama usporedive složenosti propisanim Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. – dalje: Tarifa). Dosuđeni iznos od 1.250,00 eura za sastav predmetne tužbe smatra neprimjerenim stvarnom karakteru poduzete radnje. Navodi da bi u kontekstu legitimnog cilja (ostvarivanje prava na pristup stranke sudu) bilo opravdano iznos nagrade odvjetnika iz Tbr. 27. Tarife kod predmeta šutnje uprave dovesti u korelaciju s javno objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj mjesečnoj neto plaći isplaćenoj po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za mjesec rujan, objavljenima 20. studenog 2025., a koja je iznosila 1.456,00 eura i sa nagradama za radnje usporedive složenosti propisanim u Tbr. 4. stavak 1. podstavak 7., Tbr. 7. stavak 1. podstavak 4., a posebice u Tbr. 45. stavak 1. točka 1. Tarife. Navodi da se cijena usluge odvjetnika koja je određena Tarifom ne može smatrati stvarnom tržišnom cijenom, te da je kontekst presude Suda Europske unije od 23. studenog 2017. (CHEZ Elektro Bulgaria i FronteEx International) primjenjiv i kod sporova vezanih uz šutnju uprave, a u kojoj presudi je u točki 2. izreke navedeno da članak 101. stavak 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a u vezi s člankom 4. stavkom 3. toga Ugovora, treba tumačiti na način da nacionalni propis koji, s jedne strane ne omogućava odvjetniku i njegovoj stranci da naknadu dogovore u iznosu nižem od najniže dopuštenog iznosa određenog pravilnikom profesionalnog udruženja odvjetnika i, s druge strane ne omogućava sudu da naloži naknadu nagrade za rad u iznosu nižem od tog najniže dopuštenog iznosa, treba smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja "s obzirom na cilj" u smislu navedenog članka Ugovora. Ističe da je sud u konkretnom predmetu izravno primijenio Tbr. 27. točku 1. Tarife, što je suprotno odredbi članka 144. stavka 3. ZUS-a. Mišljenja je da nema osnove da sudovi primjenjuju Tarifu mehanički i predlaže da Sud, ako ne odbije zahtjev za naknadu troška, kod predmeta šutnje uprave odredi trošak upravnog spora u iznosu od 200,00 eura.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode tuženika kao neutemeljene. Ističe da je u upravnom pravu tužba radi šutnje uprave krajnja mjera i jedini način da stranka ostvari sudsku zaštitu protiv države kada uprava ne djeluje. Nabraja radnje koje mora poduzeti odnosno što odvjetnik kao pravni profesionalac mora provjeriti da bi tužba uopće bila dopuštena, te navodi da podnošenje predmetne tužbe nije bez rizika i da je strankama potrebno znanje odvjetnika kako bi uspjeli u sporu. Ističe da je tuženik skrivio spor kršenjem zakona dugotrajnim i protupravnim ignoriranjem njegovih utemeljenih zahtjeva. U odnosu na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, navodi da se odluke na koje se tuženik poziva ne odnose na to da sud može svojevoljno odlučivati kada će dosuditi naknadu troškova i koliku će naknadu dosuditi, već se iste odnose na dosuđivanje naknade troškova odvjetnika u kontekstu onemogućavanja pristupa sudu. Ističe da je cilj podnošenja ove tužbe zaštita stranke koja svoje pravo ne može ostvariti drugačije osim tužbom, a ne samo ostvarivanje naknade troškova. Citirajući odredbe članka 18. stavka 1. Zakona o odvjetništvu i odredbe Tarife (Tbr. 27., Tbr. 54. i Tbr. 52.), navodi da je iz tih odredbi razvidno da sama Tarifa kao pozitivno pravni propis nalaže obvezu sudu da primjenjuje važeću tarifu. Predlaže da se žalba odbije i potvrdi rješenje Upravnog suda u Zagrebu. Potražuje naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura, uvećano za zatezne kamate od donošenja odluke do isplate.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje žalbom pobija odnosno da navodi žalbe nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke.

7. Člankom 144. stavkom 1. i 2. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

8. Prema članku 147. stavku 6. ZUS-a, ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora.

9. Prema podacima spisa nije sporno da je tužitelj tužbom podnesenom 16. listopada 2025. pokrenuo predmetni upravni spor sukladno članku 3. stavku 1. točki 3. ZUS-a i to zbog propuštanja tuženika da u zakonom propisanom roku odluči o njegovoj žalbi podnesenoj 29. svibnja 2025. na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu od 9. svibnja 2025., predlažući da sud presudom naloži tuženiku donošenje odluke o predmetnoj žalbi u roku od 30 dana (članak 38. stavak 2. točka 2. ZUS-a), kao i plaćanje naknade troška upravnog spora za sastav tužbe. Nadalje, nije sporno da je tuženik u odgovoru na tužbu izvijestio sud da je o žalbi tužitelja odlučeno rješenjem, klasa: UP/II 141-06/25-01/03199252779, urbroj: 341-99-05/3-25-3789 od 21. studenog 2025., kojim je odb ijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 9. svibnja 2025., te je predložio da sud prema članku 106. ZUS-a donese rješenje o obustavi upravnog spora. Tužitelj je u očitovanju, dostavljenom na poziv suda, izjavio da ne proširuje tužbeni zahtjev na novu odluku tuženika, te je predložio da sud obustavi spor, potražujući trošak spora prema priloženom troškovniku i to za sastav žalbe, tužbe i predmetnog podneska u ukupnom iznosu od 2.656,25 eura.

10. S obzirom na to da je prvostupanjski sud obustavio spor na temelju članka 106. stavka 1. točke 2. ZUS-a, jer je tuženik tijekom spora u cijelosti postupio prema tužbenom zahtjevu (članak 103. stavak 1. ZUS-a), tužitelj je u cijelosti uspio u upravnom sporu. Stoga je prvostupanjski sud tužitelju osnovano priznao pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora, koji se odnose na zastupanje po odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 27. stavku 1. i Tbr. 54. Tarife, uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. Tarife, u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, a sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a, prema kojem se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.

11. Prema Tbr. 27. Tarife, između ostalog, za sastavljanje tužbe u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

12. S obzirom na naprijed citirane odredbe ZUS-a i odredbe važeće Tarife, kojom je uređen način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih radnji i izdataka u upravnom sporu, navodi žalbe nisu od utjecaja na donošenje odluke o naknadi troškova spora u konkretnom slučaju. Iz odredbi Tarife ne proizlazi mogućnost određivanja iznosa nagrade za rad odvjetnika ovisno o predmetu upravnog spora odnosno razmjerno vrsti tužbe i složenosti spora. Stoga nema zakonske mogućnosti da se u slučaju spora pokrenutog zbog šutnje uprave troškovi spora odrede u nekom drugom iznosu osim propisanog, a na način kako to tuženik predlaže u žalbi.

13. Nadalje, tuženik neosnovano navodi da je sud o troškovima odlučio suprotno odredbi članka 144. stavka 3. ZUS-a, budući da je za sastavljanje tužbe priznao nagradu od 500 bodova, koja odvjetniku pripada upravo u neprocjenjivim predmetima. Također žalbeni navodi koji se odnose na procesnu dispoziciju stranke u svezi zastupanja po odvjetniku u postupcima radi ostvarivanja svojih prava, nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke.

14. Kako navodi žalbe nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 135. stavka 1. u svezi članka 128. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke.

15. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, ovaj Sud ne smatra da se radi o opravdanom trošku odnosno o radnji koja bi bila od utjecaja na odluku u ovom žalbenom postupku. Stoga je primjenom odredbe članka 144. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska