Poslovni broj: Usž-664/2026-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednice vijeća Snježane Horvat-Paliska, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić-Babić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆMR iz [adresa], kojega zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, kojega zastupa službena osoba ĆM, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1065/2024-16 od 23. prosinca 2026., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1065/2024-16 od 23. prosinca 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2796, BROJ: 511-07-32-24- 2 od 6. srpnja 2024. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).
2. Navedenim rješenjem tuženika, u točki 1. izreke određeno je da tužitelju, nositelju putne isprave Danske, prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj te je dužan napustiti Republiku Hrvatsku; što se odnosi i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu, s čime je upoznata Republika Srbija. Točkom 2. izreke rješenja određeno je da se tužitelja protjeruje iz Republike Hrvatske i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 5 (pet) godina, računajući od prisilnog udaljenja; ta zabrana odnosi se i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu. Točkom 3. izreke rješenja određeno je da će se tužitelja prisilno udaljiti u Mađarsku ili u Dansku ako prisilno udaljenje u Mađarsku nije moguće.
3. Tužitelj podnosi žalbu protiv pobijane presude iz svih žalbenih razloga. Navodi da su nepravilno primijenjene odredbe Zakona o upravnim sporovima, odnosno da je došlo do povrede Zakona o općem upravnom postupku, što je utjecalo na zakonitost pobijane presude. Ističe da je sud odbio provesti predložene dokaze saslušanjem predloženih svjedoka i provođenje grafološkog vještačenja potpisnika rješenja, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno. Smatra kako mu je postupanjem suda povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Ističe da dokazni prijedlozi nisu predloženi radi odugovlačenja postupka kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, već radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i osporavanja vjerodostojnosti javne isprave. Smatra da područje Gornje Sige, na kojem se nalazi tzv. “Slobodna Republika Liberland”, ne pripada pod državnu vlast niti Republike Hrvatske niti Republike Srbije te osporava nadležnost donositelja osporavanog rješenja. Smatra da bi jedino institut međunarodnog prava ili bilateralni sporazum mogao predstavljati temelj na kojem bi se mogao izvesti zaključak o protezanju vlasti neke države nad teritorijem. Ukazuje kako obavijest Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) predstavlja osnovu za donošenje rješenja o protjerivanju te da se nije mogao očitovati u odnosu na navode da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Smatra kako takav stav nije utemeljen na individualnoj procjeni i u skladu sa načelom razmjernosti. Navodi kako su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihove obitelji te kako nije jasno koje su to radnje koje je tužitelj poduzeo, a koje tuženik karakterizira kao ekstremističke i nasilne, a koje predstavljaju opasnost za Republiku Hrvatsku. Smatra kako je riječ o paušalnim i lažnim optužbama koje imaju za cilj prikazati tužitelja kao osobe sklone kršenju društvenih normi, a što ne preslikava stvarnu osobnost tužitelja, protiv kojeg se ne vodi niti jedan kazneni postupak. Ističe kako diplomatske note koje su razmijenile dvije države nisu izvor međunarodnog prava, niti iste definiraju privremeni nadzor te smatra kako postupanje na navedenom teritoriju predstavlja nedozvoljeno ekstrateritorijalno postupanje i protezanje državne vlasti izvan njenih granica. Navodi kako geografsko područje na koje se tuženik poziva nije katastarski i tehnički evidentirano u Republici Hrvatskoj. Predlaže poništiti pobijanu presudu te predmet vratiti sudu na ponovni postupak uz naknadu troška sastava žalbe.
4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode tužitelja u pogledu nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene zakona. Ističe da se područje Gornje Sige sukladno bilateralnom dogovoru između Republike Hrvatske i Republike Srbije nalazi pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Ističe da je tužitelju sadržaj isprave SOA-e predočen u mjeri koja mu omogućava potpuno ravnopravno sudjelovanje u postupku te mu je omogućen uvid u cjelokupni spis tuženika. Navode u svezi neprovođenje grafološkog vještačenja smatra neosnovanim, te ističe da je rješenje potpisala ovlaštena osoba. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24 i 39/26- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da navodi žalbe ne utječu na donošenje drukčije odluke.
7. Prema podacima spisa proizlazi da je uvodno citirano rješenje tuženika doneseno u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, slijedom obavijesti SOA- e u odnosu na tužitelja.
8. Naime, za tužitelja, kao državljana Danske, SOA je uputila tuženiku obavijest prema kojoj tužiteljeve kontinuirane i planske aktivnosti (kao svojevrsnog zamjenika osnivača tzv. Republike Liberland), kojima se prisvaja teritorij Gornje Sige, predstavljaju osporavanje legitimiteta i nadležnosti hrvatskih državnih tijela nad navedenim područjem, te izravno i javno izražavanje spremnosti na nasilje protiv hrvatskih institucija predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske te mogu imati izravni utjecaj na buduće rješenje graničnog spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije na rijeci Dunav, čime čini izravnu štetu nacionalnim interesima i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske.
9. Slijedom navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio pravilnim rješenje tuženika o protjerivanju tužitelja, koje je doneseno primjenom članka 46. stavka 5. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 66/19, 53/20, 144/20, 114/22, - dalje: Zakon).
10. Po ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je imao osnove za zaključak da zabilježeno postupanje tužitelja kao sljedbenika nepostojeće države “Liberland”, prema obavijesti SOA-e predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, slijedom čega je ocijenio zakonitim osporavano rješenje.
11. Prvostupanjski sud je proveo dvije rasprave u ovom sporu, te je prije donošenja odluke prethodno izvršio uvid u klasificirani spis SOA-e, utvrdivši da je tuženik pravilno ocijenio sadržaj obavijesti SOA-e i razloge donošenja rješenja o prestanku zakonitog boravka i protjerivanju u odnosu na tužitelja, uz određivanje zabrane ulaska i boravka u utvrđenom roku.
12. Za potrebe žalbenog postupka, ovaj Sud je izvršio uvid u spis SOA -e koji se odnosi na tužitelja, označen stupnjem tajnosti POVJERLJIVO te po izvršenom uvidu potvrđuje utvrđenja prvostupanjskog suda kako prikupljeni podaci u odnosu na aktivnosti tužitelja opravdavaju navode o postojanju ugroze za nacionalnu sigurnost.
13. U razmatranju žalbenih navoda, ovaj Sud nalazi kako je prvostupanjski sud dao razloge postojanja jurisdikcije tuženika i ovlasti da protjeruje državljana EGP-a.
14. Naime, pravilno prvostupanjski sud navodi da diplomatske note (nota broj:
4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i nota broj: 83-2/23 Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije) predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, te da se radi o prihvaćenom načinu međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području (Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije). U pobijanoj presudi pravilno je ukazano kako tzv. „Slobodna Republika Liberland“ nije međunarodno priznata država te nema nikakvu ovlast na području na kojem tužitelj tvrdi da se ona nalazi.
15. Nadalje, u odnosu na žalbeni prigovor da sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka i grafološko vještačenje), treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio izvođenje dokaza, koje je tužitelj predložio nepotrebnim i usmjerenim na odugovlačenje upravnog spora. Naime, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ZUS -a, sud upravni spor treba provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućiti zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te odluku donijeti u razumnom roku, u skladu s kojim načelom je prvostupanjski sud i postupio.
16. Pritom je potrebno ukazati da tužitelj paušalnim navodima u pogledu vjerodostojnosti potpisa na osporenom rješenju nije doveo u sumnju da je to rješenje potpisala osoba ovlaštena za zamjenu načelnika policijske postaje u njegovoj odsutnosti, a kako to proizlazi iz naznake uz potpis, koji je ovjeren i službenim pečatom policijske postaje. Stoga se ne može ocijeniti osnovanim prigovor da je postupanjem prvostupanjskog suda tužitelju povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.
17. S obzirom na navedeno, ovaj Sud ne nalazi postojanje povreda na koje se tužitelj u žalbi poziva, a radi se o navodima koje je iznosio tijekom spora i na koje je prvostupanjski sud dostatno i valjano odgovorio u obrazloženju pobijane presude.
18. Stoga se žalbeni navodi nisu mogli ocijeniti osnovanima, niti su od utjecaja na drugačiju odluku u predmetnoj upravnoj stvari.
19. Odluka o trošku utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS -a, koja propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora ako zakonom nije drukčije propisano. S obzirom da je žalba odbijena, nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
20. Slijedom svega navedenog, pozivom na odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 28. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
