Poslovni broj: Usž-677/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članovi vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Centar za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja poreza na nasljedstva i darove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-16/2024-9 od 29. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 16/2024-9 od 29. prosinca 2025.

II. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-16/22-01/35, urbroj: 513-04-23-2 od 21. studenog 2023.

III. Poništava se rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje, klasa: UP/I-410-16/2022-01/00030, urbroj: 513-007-01-11- 2022-003 od 2. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, tj. bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da u konkretnom slučaju dionice društva Svpetrvs hoteli d.d., Supetar, koje su bile predmetom kupoprodajnog ugovora, broj: 3054560/359 od 11. kolovoza 1993. nije od strane kupce JĆ bile otplaćene u cijelosti, pa je predmetni ugovor po sili zakona u dijelu raskinut pri čemu je tužitelju (prodavatelju) pripalo njegovih 114 neotplaćenih dionica, koje jesu bile prenesene na kupca, ali nikada nisu bile plaćene. Kako su predmetne dionice u sustavu Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, d.d., bile upisane na ime TĆ, bilo je potrebno radi preknjižbe tih dionica na tužitelja sklopiti novi ugovor. Slijedom čega je i sklopljen ugovor o prijenosu dionica društva Svpetrvs hotel d.d., Supetar od 23. srpnja 2021. Temeljem ugovora o prijenosu dionica društva od 23. srpnja 2021. doneseno je prvostupanjsko rješenje, kojim je tužitelj obvezan kao porezni obveznik poreza na nasljedstva i darove po stopi od 4% u iznosu od 456,00 kuna (60,52 eura) je kao osnovica poreza uzeto u obzir predmetnih 114 dionica u njihovom ukupnom nominalnom iznosu od 11.400,00 kuna (1.513,04 eura).

2. Tužitelj je protiv navedenog rješenja podnio žalbu u bitnom navodeći da je predmetnih 114 dionica stekao temeljem raskida naplatnog ugovora od 11. ugovora 1993., a prijenos, to jest preknjižba tih dionica nije po prirodi stvari mogla nastupiti automatizmom kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, već je bilo potrebno sklopiti novi ugovor o prijenosu dionica, što je i rezultiralo sklapanjem ugovora od 23. srpnja 2021. Rješavajući žalbu tužitelja tuženik je navedenu žalbu odbio te je u suštini naveo da je tužitelj stekao 114 dionica društva na temelju ugovora od 23. srpnja 2021. bez da je ugovoreno plaćanje naknade za prijenos istih dionica na tužitelja. Tuženik je smatrao da se ne radi o darovnom ugovoru. Međutim, istaknuo je da se radi o stjecanju imovine bez naknade po drugih osnovi pri čemu je propustio utvrditi o kojoj drugoj osnovi se u konkretnoj situaciji radi. Tužitelj i nadalje smatra da je jasno obrazložio da je predmetnih 114 dionica stekao po pravnoj osnovi djelomičnog raskida naplatnog ugovora od 11. kolovoza 1993., a da je ugovor o prijenosu od 23. srpnja 2021. sa imena TĆ na tužitelja sklopljen samo da bi se omogućila preknjižba 114 dionica. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje iz razloga jer nije uzeo u obzir odlučnu činjenicu kako je raskid nastupio temeljem Zakona o upravljanju državnom imovinom, odnosno prema mišljenju tužitelja izveo je pogrešan zaključak o ovoj upravnoj stvari te je zbog toga pogrešno i primijenio materijalno pravo. Sam Zakon o upravljanju državnom imovinom nije uredio da sam raskid ugovora ima učinak ugovora o prijenosu, pa su po istom obveznici ugovora dužni postupati, pa je tužitelj morao naći pravnu osnovu za prijenos dionica i sklopiti s dioničarkom ugovor o prijenosu dionica. Predlaže da se poništi osporena presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tuženik, iako pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući žalbu u granicama žalbenih razloga te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS), Sud ocjenjuje da presuda nije zakonita i pravilna te da je prvostupanjski sud o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak i posljedično tome pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, kojima je tužitelju utvrđen porez na nasljedstva i darove za stjecanje 114 dionica društva Svpetrvs hoteli d.d., Supetar, koje je on prema ocjeni i utvrđenju poreznih tijela stekao bez naknade po drugoj pravnoj osnovi od prenositelja TĆ. Na temelju ugovora o prijenosu dionica od 23. srpnja 2021. Na temelju odredbi članka 4. stavka 1., članka 5. stavka 21. i članka 6. Zakona o lokalnim porezima ("Narodne novine", 115/16., 101/17. i 114/22. – dalje: ZLP).

7. Nije sporno da je tužitelj, stjecatelj, sklopio s prenositeljem TĆ ugovor o prijenosu dionica društva Svpetrvs hoteli d.d., Supetar od 23. srpnja 2021. Nije bilo ni sporno da je TĆ 11. kolovoza 1993. sklopila s pravnim prednikom tužitelja ugovor o prodaji dionica od 11. kolovoza 1993. Isto tako nije sporno da dionice od strane kupca TĆ nisu bile otplaćene u cijelosti, pa je predmetni ugovor po sili zakona u dijelu raskinut pri čemu je tuž itelju pripalo 114 neotplaćenih dionica.

Međutim, pokazalo se i u žalbenom stadiju postupka spornim je li u konkretnom predmetu nastao prijenos navedenih dionica, je li ih tužitelj stekao na temelju navedenog ugovora bez naknade i je li on u obvezi plaćanja poreza na nasljedstvo i darove. Bit tužiteljeva prigovora je da u konkretnom predmetu, iako je formalno na temelju ugovora došlo do prijenosa, u biti on nije stekao vlasništvo dionica na temelju ugovora, već je došlo do omogućavanja prekniženja tih dionica koje mu se vraćaju na temelju raskinutog ugovora od 11. kolovoza 1993. i koji raskid je nastupio po sili zakona na temelju članka 66. stavka 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", 52/18. – dalje: ZOUDI).

8. Člankom 4. stavkom 1. ZLP-a je propisano da se porez na nasljedstva i darove plaća na gotov novac, novčane tražbine i vrijednosne papire (vrijednosnice) te na pokretnine ako je pojedinačna tržišna vrijednost pokretnina veća od 6.636,14 eura na utvrđivanja porezne osnovice.

9. Prema odredbi članka 5. stavka 1. ZLP-a obveznici poreza na nasljedstva i darove su fizičke i pravne osobe koje na području Republike Hrvatske naslijede, prime na dar ili steknu po drugoj osnovi bez naknade imovinu na koju se plaća porez na nasljedstva i darove.

10. Osnovicu poreza na nasljedstva i darove čini iznos gotova novca te tržišna vrijednost novčanih tražbina i vrijednosnih papira (vrijednosnica), kao i pokretnina na dan utvrđivanja porezne obveze nakon odbitka dugova i troškova, što se odnose na imovinu na koju se plaća taj porez.

11. U skladu s člankom 66. stavkom 2. ZOUDI-a kupci dionica i/ili poslovnih udjela temeljem neizvršenih ugovora sklopljenih nakon 1. siječnja 1992. protivno članku 19. stavku 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99. – dalje: ZPDP), koji su uz popust i na obročnu otplatu kupili dionice i/ili poslovne udjele u više trgovačkih društava u ukupnoj nominalnoj vrijednosti višoj od protuvrijednosti 20.000 njemačkih maraka (DEM), odnosno njihovi zakonski nasljednici, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona podnijeti Centru pisani zahtjev da temeljem svih ili nekih sklopljenih ugovora izvršene jednokratno plaćanje revaloriziranog duga u cijelosti i u roku od najviše šest mjeseci od dana izrade obračuna od strane Centra, uz priznanje prava na osobni popust koji su imali prilikom sklapanja svakog pojedinog ugovora ili da temeljem svih ili nekih sklopljenih ugovora izvršene djelomično plaćanje revaloriziranog duga u roku o najviše 60 dana od dana izrade obračuna od strane Centra, tako da se temeljem svih uplata po pojedinom ugovoru otplati minimalno 5% ugovorene cijene, kako bi se kupcu priznalo pravo na osobni popust koji je imao prigodom sklapanja svakog pojedinog ugovora te da se nakon toga ugovor raskine i neotplaćene dionice prenesu u vlasništvo Centra.

Prema stavku 3. istog članka ako kupci dionica i/ili poslovnih udjela iz stavka 2. tog članka, odnosno njihovi zakonski nasljednici ne podnesu pisani zahtjev u rokovima i na način kako je to navedeno u stavku 2. toga članka ili ne izvrše jednokratno plaćan je revaloriziranog duga u cijelosti u jednom ili više sklopljenih ugovora u rokovima i na način kako je to navedeno u stavku 2. toga članka, ili ne izvrše plaćanje minimalno 5% ugovorene cijene u rokovima i na način kako je to navedeno u stavku 2. ovog članka, svi ugovori sklopljeni protivno odredbi članka 19. stavka 1. ZPDP-a smatrat će se raskinuti istekom rokova iz stavka 2. toga članka. S time da će se raskid ugovora izvršiti tako da kupcu, odnosno njegovom zakonskom nasljedniku u vlasništvo pripada broj otplaćenih dionica i/ili udjela temeljem stvarno izvršenih uplata po pojedinom ugovoru, a preostale dionice i/ili udjeli prenijet će se u vlasništvo Centra.

12. Prema dosljednoj sudsko praksi nije dovoljno samo se formalno pozvati ili citirati određene propise kao mjerodavne, već su nadležna tijela, a osobito sudovi, dužni obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili da su u posebnostima konkretnog predmeta ispunjene pretpostavke iz tih propisa. Svako drukčije postupanje prijeći strankama ostvarivanje prava na učinkovitu pravu zaštitu u njihovoj pravnoj prirodi svodi se na "golo" pravo, koje ne jamči zaštitu konvencijskog prava na pravično suđenje.

Ocjenjeno je i da se upravni sudovi trebaju suzdržati od pretjeranog formalizma u suđenju, odnosno zauzimanju pravnih stajališta koja su proizvod mehaničke primjene pozitivnog propisa bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Sa aspekta zaštite prava i temeljnih vrijednosti ustavnog poretka, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva. Ustavni sud je istaknuo i da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi ni zaštita ustavnih prava pojedinca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu zdravog razuma.

13. Polazeći od izloženih općenitih pravnih shvaćanja vezano za način primjene pravne norme i uzimajući u obzir kao polazišnu osnovu ono što je Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo u odluci, poslovni broj: U-III-1113/2021 od 4. srpnja 2024. sud ponajprije smatra da se sa aspekta oporezivanja svaka isprava, uključujući i ugovore promatra prema svom sadržaju, a ne po svom nazivu.

14. Prvostupanjski sud je prihvativši zakonitim i pravilnim stajalište poreznih tijela zaključio da konkretni ugovor o prijenosu dionica predstavlja valjanu pravnu osnovu oporezivanja i da je riječ o stjecanju oporezive imovine, dionica po drugoj osnovi bez naknade samo na temelju okolnosti da je taj ugovor sklopljen i da je on prijavljen od strane javnog bilježnika. Valja primijetiti da prvostupanjski sud, a ni porezna tijela nisu razmotrila sadržaj i značaj ugovora ocjenjujući ga u vezi s drugim raspoloživim ispravama, dokazima, već su ga u biti strogo formalističkom primjenom odredbi članka 4. stavka 1., članka 5. stavka 1. i članka 6. stavka 1. ZLP -a podveli pod drugu pravnu osnovu stjecanja dionica bez naknade.

15. S obzirom na ranije izloženo, nesporne ključne činjenice te tumačeći iščitavajući citirane zakonske odredbe pojedinačno i u njihovom ukupnosti, sud ocjenjuje da konkretan ugovor o prijenosu dionica nema, a niti može imati ikakav konstitutivni karakter, jer njime tužitelj nije stekao 114 dionica društva Svpetrvs hoteli d.d., Supetar te stoga on ne bi bio obveznik plaćanja poreza na nasljedstva i darove. Sud smatra da je tim ugovorom samo operacionaliziran prijenos prava vlasništva na navedenim dionicama, koje je on stekao ex lege na temelju odredbe članka 66. stavka 3. ZOUDI- a, a budući da ondašnji kupac tih dionica TĆ te dionice nije otplatila, a niti je postupila prema i u rokovima iz članka 66. stavka 2. ZOUDI-a.

16. Iz izloženog, ovaj Sud smatra da nije bilo pravnog uporišta da se opisano stjecanje po sili zakona tretira kao valjana osnova oporezivanja porezom na nasljedstva i darove prema odredbama članka 4. stavka 1., članka 5. stavka 1. i članka 6. ZLP-a.

17. Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 135. stavak 2. ZUS -a poništi prvostupanjsku presudu i osporeno odluke poreznih tijela.

U Zagrebu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan