REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-4819/2025-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan - Đurović i Silvia Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Lovačkog društva „FAZAN“, Topolje, Topolje, Ulica braće Radić 41, OIB: 10032893022, kojeg zastupa opunomoćenik Goran Božić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica baruna Trenka 5, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 76767369197, radi produljenja zakupa prava lova, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-224/2025-16 od 24. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 224/2025-16 od 24. listopada 2025. te sudi
Poništava se rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-323-01/24-02/31, URBROJ: 525-10/616-24- 2 od 13. prosinca 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.
II. Nalaže se tuženiku OIB: 76767369197 naknaditi tužitelju Lovačkom društvu "Fazan", OIB: 10032893022 trošak upravnog spora u iznosu od 5.312,50 (slovima: pet tisuća tristo dvanaest) EUR u roku od 15 (slovima: petnaest) dana od dana primitka ove odluke, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-323-01/24- 02/31, URBROJ: 525-10/616-24-2 od 13. prosinca 2024. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja od 15. listopada 2024., za produljenjem Ugovora broj 053, o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj III/17 – „LIPOVICA“ (točka II. izreke). Točkom III. izreke određeno je da svaka strana snosi svoje troškove upravnog spora (točka III. izreke).
2. Osporenim rješenjem tuženika odbačen je zahtjev tužitelja za produljenjem Ugovora broj 053, o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj: III/17 – „LIPOVICA“ zbog nepostojanja zakonskih pretpostavki za pokretanje postupka produljenja prava lova, uz obrazloženje kako je tužitelju ranije jednostrano raskinut ugovor o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj III/3 „BREZOVICA“, pozivom na odredbe članka 22. stavak 2. i članka 28. stavak 1. Zakona o lovstvu („Narodne novine“, 99/18., 32/19., 32/20., 127/24. – dalje ZOL).
3. Tužitelj u opširnoj žalbi, koju podnosi iz svih zakonom propisanih razloga, prvenstveno ističe da obrazloženje pobijane prvostupanjske presude ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, što upućuje na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i u materijalnopravnom smislu, zbog čega je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.). Navodi da je tijekom postupka isticao brojne tvrdnje i prigovore o kojima se sud nije očitovao, pa smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, stoga da je počinjena bitna povreda odredbi upravnog spora opisanih u članku 126. stavku 2. u vezi s člankom 6. i člankom 119. stavkom 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: ZUS).
3.1. Dalje tužitelj navodi da je prvostupanjski sud potpuno zanemario navode tužitelja iznesene na ročištu održanom 22. listopada 2025., što je protivno odredbi članka 6. ZUS-a u smislu da prilikom donošenja presude sud sve navode stranaka mora uzeti u obzir, a zatim ponuditi kritički osvrt na takve navode stranaka te ih podvesti pod odgovarajuće odredbe materijalnog prava. S tim u vezi, ističe da je na tom ročištu dostavio Odluku tuženika od 21.02.2023., KLASA: 323-01/22-01/176, URBROJ: 525-10/618-23-3, kojom je društvu HRVATSKE ŠUME d.o.o. tuženik jednostrano raskinuo Ugovor broj 391 o povjeravanju izvršavanja prava lova za jedno od brojnih državnih lovišta kojima to društvo gospodari. Upire da, ako bi postupanje tuženika u konkretnom slučaju suštinski bilo u skladu sa ZOL i ako bi se od strane prvostupanjskog suda ponuđenim tumačenjem ZOL-a došlo do zaključaka kakvi su izneseni u pobijanoj presudi, tada bi to značilo da bi i društvo HRVATSKE ŠUME d.o.o. u određenom trenutku izgubilo jednu od temeljnih značajki smisla svog postojanja jer bi mu bilo uskraćeno pravo na produljenje svih ugovora o pravu lova i onemogućeno sklapanje novih.
3.2. Smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, pozivajući se na teleološko tumačenje odredbe članka 22. stavak 2. ZOL, navedenu odredbu zapravo tumačio restriktivno, a kakvom tumačenju u konkretnom slučaju nije bilo mjesta. S druge strane, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud potpuno ignorirao odredbu članka 26. stavka 1. ZOL kojom je određeno da se zakup prava lova može višekratno produljiti najranije u zadnjoj lovnoj godini, na razdoblje od idućih deset godina, lovozakupniku koji uredno provodi te ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom o zakupu prava lova i ovim Zakonom. U vezi s navedenim, ističe da je tužitelj dugi niz godina zakupnik prava lova u otvorenom državnom lovištu broj III/17-LIPOVICA te da je uredno ispunjavao sve obveze iz Ugovora o zakupu prava lova, KLASA: 323-01/14-01/131, URBROJ: 525- 11/0898-15-3 od 23.03.2015., odnosno da je postupanje tužitelja u cijelosti usklađeno s odredbom članka 26. ZOL koja odredba zapravo definira koji se preduvjeti moraju ostvariti da bi pravo lova moglo biti produljeno. Suprotno obrazloženju prvostupanjskog suda, mišljenja je da se zakup prava lova ne može dati onoj pravnoj osobi ili obrtniku kojem je zakup prava lova prestao iz nekog od razloga navedenih u članku 28. ZOL, ali isključivo u pogledu lovišta u kontekstu kojeg je došlo do takve povrede, no ne i u pogledu nekog drugog lovišta. Smatra da bi, ako je smisao odredbe da se nekome zabrani (zauvijek!) sklapanje ugovora o zakupu prava lova ili njegovo produljenje, takva zabrana bila restriktivnija od zabrane davanja u zakup prava lova pravnoj ili fizičkoj osobi (obrtniku) kojoj je izrečena kazna za kazneno djelo protuzakonitog lova ili kazna zbog prekršaja navedenog u članku 92. tog zakona dok traje sigurnosna mjera odnosno dok ne nastupi rehabilitacija po sili zakona, propisane u članku 22. stavka 1. točke 3. ZOL. Ističe da iz zaključaka prvostupanjskog suda iznesenih u pobijanoj presudi, proizlazi da bi veći krimen bila činjenica da je prije faktički 5 godina raskinut ugovor za potpuno treće lovište od onog u pogledu kojeg se traži produljenje zakupa prava zakupa lova, nego da je podnositelj zahtjeva počinio najteže prekršaje iz područja ZOL, jer bi u međuvremenu nastupila i rehabilitacija, te ne bi postojala zapreka za produljenje prava lova. Dakle, prema tumačenju prvostupanjskog suda, postoji potpuna zapreka za produljenje zakupa prava lova jednog lovišta, samo zato jer je u pogledu nekog drugog lovišta nekada jednostrano raskinut ugovor, iako za davatelja zakupa prava lova nije nastala nikakva šteta. To sasvim sigurno nije smisao ZOL; intencija zakonodavca sasvim sigurno nije bila da primjena tih „kaznenih“ sankcija bude tako široka, kako to pogrešno tumače tuženik i prvostupanjski sud.
3.3. Na kraju, tužitelj dodatno povlači paralelu s društvom od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku HRVATSKE ŠUME d.o.o. koje gospodari šumama kao javni šumoposjednik, temeljem Zakona o šumama („Narodne novine“, 68/18., 115/18., 98/19., 32/20., 145/20., 101/23., 36/24.), a u gospodarenje šumama spada i skrb i o divljači. Ističe da se pravo lova i tužitelju i društvu HRVATSKE ŠUME d.o.o. daje na jednak način, odnosno temeljem identičnih odredbi ZOL, što znači da moraju imati jednak tretman. Stoga bi stajalištima kakvo u pogledu tumačenja odredbi ZOL nudi prvostupanjski sud, zakonom predviđena uloga tog strateškog društva za Republiku Hrvatsku bila onemogućena, što sasvim sigurno nije bila intencija zakonodavca.
3.4. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se prihvati zahtjev tužitelja za produljenjem Ugovora broj 053, o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj III/17 – „LIPOVICA“, podredno predlaže pobijanu presudu poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora tužitelju.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da su ugovori koje tuženik ima s društvom HRVATSKE ŠUME d.o.o., ugovori o povjeravanju prava lova koje uređuje članak 42. ZOL, a ne ugovori o zakupu prava lova koje uređuju članci 22. - 33. ZOL. Navodi da je to potpuno drugi institut te da predmetni ugovori nisu sklopljeni na temelju javnog natječaja i da nemaju uopće zakonsku mogućnost produljenja. Navodi da tuženik od trenutka raskidanja Ugovora broj 391 s trgovačkim društvom HRVATSKE ŠUME d.o.o. nije davao bilo kakvo drugo pravo lova odnosno nije sklapalo nove ugovore s istim trgovačkim društvom. Dodaje da je upravo tužitelj, nakon raskida Ugovora broj 484, nastavio koristiti pravo lova stečeno na temelju Ugovora broj 053, Ugovora broj 092 i Ugovora broj 01064, no s obzirom na odredbe članka 22. stavka 2. ZOL, ne postoji zakonska mogućnost davanja prava lova i sklapanja novih ugovora. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu Upravnog suda u Zagrebu.
5. Žalba je osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. ZUS-a, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud nalazi da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da je prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
7. Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj, kao lovozakupnik državnog otvorenog lovišta broj: III/17 – „LIPOVICA“, dana 15. listopada 2024. podnio tuženiku kao davatelju lovozakupa, zahtjev za produljenje ugovora o zakupu za državno otvoreno lovište broj: III/17 – „LIPOVICA“. Nadalje, razvidno je da je tužitelj gospodario navedenim državnim otvorenim lovištem temeljem Ugovora broj 053 o zakupu prava lova KLASA: 323-01/14-01/131, URBROJ: 525-11/0898-15-3 od 25. ožujka 2015., po kojem je zakup prava lova uređen na vrijeme od 10 godina, odnosno do 31. ožujka 2025.
7.1. Iz podataka spisa nadalje je razvidno da je tužitelj temeljem Ugovora broj 484 o zakupu prava lova KLASA: 323-01/15-02/92, URBROJ: 525-11/0898-16-16 od 17. ožujka 2016., bio lovozakupnik državnog otvorenog lovišta broj: III/3 – „BREZOVICA“, a koji ugovor je raskinut Odlukom tuženika o jednostranom raskidu KLASA: UP/I-323- 01/20-01/04, URBROJ: 525-11/0566-20-1 od 10. kolovoza 2020.
7.2. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je zahtjev tužitelja za produljenjem Ugovora o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj: III/17
– „LIPOVICA“, odbačen zbog toga što je tužitelju ranije jednostrano raskinut ugovor o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj III/3 „BREZOVICA“, pozivom na odredbe članka 22. stavak 2. i članka 28. stavak 1. ZOL.
8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je, doduše, ispravno naveo kako primjena odredbe članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), kojim je propisano da će, kada službena osoba utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, rješenjem odbaciti zahtjev, znači procesnu nemogućnost da se po zahtjevu stranke postupa, dakle da postoji procesna zapreka takve naravi da javnopravno tijelo uopće ne može razmatrati meritum pravnog odnosa. Nadalje, sud je ispravno naveo kako je sam zahtjev utemeljen na članku 26. stavku 2. ZOL, te kako je, kao takav, evidentno dopušten, odnosno cjelovit, podnesen nesporno od ovlaštene osobe i u rokovima zadanim ZOL, iz kojeg razloga nije bilo mogućnosti takav zahtjev odbaciti.
9. Međutim, ovaj Sud ne prihvaća iznesene daljnje zaključke i stajališta prvostupanjskog suda na temelju kojih je sud istovremeno donio odluku o odbijanju zahtjeva tužitelja za produljenjem Ugovora o zakupu prava lova u državnom otvorenom lovištu broj: III/17 – „LIPOVICA“. Dakle, ne vodeći računa o načelu zabrane reformatio in peius, prvostupanjski sud se pri takvom stanju stvari neosnovano upustio u suđenje na način da je donio odluku izvan postavljenog tužbenog zahtjeva. Sud dakle, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, nije mogao donijeti pobijanu presudu na štetu tužitelja.
10. Također, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude, neosnovano prihvatio razloge koje je tuženik u osporenom rješenju naveo kao odlučne, odnosno pogrešno je uzeo u obzir kao mjerodavne odredbe članka 22. stavak 2. i članka 28. stavak 1. ZOL, kojima se uređuju davanje u zakup prava lova (članak 22. ZOL), odnosno prestanak zakupa prava lova (članak 28. ZOL).
11. Naime, davanje u zakup prava lova (članak 22. ZOL) i produljenje zakupa prava lova (članak 26. ZOL) predstavljaju dva različita instituta te se u konkretnom slučaju produljenja ugovora o zakupu prava lova imaju primjenjivati odredbe članka 26. ZOL, a ne odredbe članka 22. ZOL.
12. Navedenom odredbom članka 26. ZOL propisano je da se zakup prava lova može višekratno produljiti najranije u zadnjoj lovnoj godini, na razdoblje od idućih deset godina, lovozakupniku koji uredno provodi te ispunjava mjere i radnje propisane ugovorom o zakupu prava lova i tim Zakonom (stavak 1). Nadalje je propisano da zahtjev za produljenje prava lova iz stavka 1. tog članka podnosi lovozakupnik davatelju prava lova najranije 180 dana odnosno najkasnije 120 dana prije isteka ugovora o zakupu prava lova (stavak 2.). Odluku o zahtjevu iz stavka 2. tog članka donosi davatelj prava lova najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva (stavak 3.). Protiv odluke iz stavka 3. tog članka žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor (stavak 4.), a upravni spor pokrenut protiv odluke iz stavka 4. toga članka je hitan (stavak 5).
13. Iz citirane odredbe članka 26. stavka 1. ZOL jasno je da se, prilikom odlučivanja o zahtjevu za produljenje prava lova, kao kriterij za produljenje prava lova, ocjenjuju mjere i radnje koje je lovozakupnik dužan provoditi po točno određenom ugovoru o zakupu prava lova, dakle, po onom ugovoru o zakupu prava lova na koji se zahtjev za produljenje prava lova odnosi.
14. Odbacivši zahtjev tužitelja za produljenje ugovora o zakupu prava lova, tuženik je nedvojbeno propustio provesti postupak na način koji bi omogućio pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu je u svakom slučaju i pogrešno primijenio materijalno pravo. Iako je poništio osporeno rješenje, navedenu povredu prvostupanjski sud nije otklonio, već je donio presudu na štetu stranke koja je podnijela tužbu, pri čemu je također pogrešno primijenio materijalno pravo.
15. Stoga je ovaj Sud na temelju ovlaštenja iz članka 135. stavka 2. ZUS-a poništio presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-224/2025-16 od 24. listopada 2025., kao i osporeno rješenje tuženika te predmet vratio tuženiku na ponovni postupak. U ponovnom postupku će tuženik, nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, meritorno odlučiti o zahtjevu tužitelja za produljenje ugovora o zakupu za državno otvoreno lovište broj: III/17 – „LIPOVICA“ od 15. listopada 2024., pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedbi ovog Suda u skladu s člankom 151. stavkom 2. ZUS-a (točka I. izreke).
16. S obzirom na uspjeh u sporu, temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je ocijenio opravdanim, u smislu odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a, troškove sastava tužbe i zastupanja na ročištima održanim 3. rujna 2025. i 22. listopada 2025. (za svaku radnju u iznosu od 1.000,00 eura + PDV 250,00 eura, ukupno po 1.250,00 eura), sukladno odredbama Tbr. 27. stavak 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. – dalje: Tarifa), kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura + PDV 312,50 eura (ukupno 1.562,50 eura), sukladno odredbi Tbr. 27. stavak 3. Tarife. Dakle, tužitelju je trebalo dosuditi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 5.312,50 eura (točka II. izreke).
17. Na temelju odredbe članka 144. stavka 1. ZUS-a, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe i donošenje privremene mjere te podneska od 7. ožujka 2025. jer je naknadno povukao predmetni prijedlog, dok je navedenim podneskom ranije isticao dodatne argumente koji se tiču predmetnog prijedloga. Stoga u konkretnom slučaju, navedene procesne radnje nisu bile potrebne za donošenje odluke u ovoj stvari, radi čega se zatraženi trošak tih podnesaka ne može smatrati opravdanim izdatkom učinjenim tijekom spora (točka II. izreke).
U Zagrebu 28. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
