Poslovni broj: Usž-2920/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MAGMA d.o.o., OIB: 65673920115, Jelkovec, Varaždin, Varaždinska ulica – odvojak I. 14, pravnom sljedniku VESTOK d.o.o., OIB: 74652909427, Zagreb, Savska cesta 179, zastupanog po opunomoćeniku Damiru Barišiću, odvjetniku iz Koprivnice, Basaričekova 27, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1167/2024-8 od 3. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 1167/2024-8 od 3. lipnja 2025. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/23-01/265, urbroj: 513-04-23-2 od 29. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-471-02/23-01/265, urbroj: 513-04-23-2 od 19. prosinca 2023. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/23-01/43, urbroj: 513-07-23-23-2 od 27. lipnja 2023. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 30 dana.

2. Rješenjem tuženika od 29. prosinca 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 27. lipnja 2023., kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. u iznosu od 31.593,01 eura (238.037,50 kn), uz dospjele kamate do 19. svibnja 2023. i daljnje kamate, na poreznu osnovicu od 126.372,02 eura. Tim rješenjem se također nalaže tužitelju plaćanje utvrđene obveze, u roku i na način pobliže navedenim, uz provedbu odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog razloga propisanih u odredbi članka 126. stavka 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda – dalje: ZUS), tj. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje u žalbi tuženik iznosi kronologiju događaja i opisuje slijed radnji poduzetih u postupku. Nastavno u žalbi tuženik ističe razloge zbog kojih smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači smisao članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona, tj. bez uvažavanja drugih zakonskih odredbi (članak 108. Općeg poreznog zakona) koje propisuju institut porezne zastare. Tuženik ističe da smisao odredbe članka 117. stavka 2. OPZ-a nije da se porezni nadzor mora i dovršiti unutar trogodišnjeg roka . Dodaje da su stajališta u vezi dopustivosti postupanja poreznog tijela unutar zastarnog roka iz članka 108. stavka 1. OPZ-a da su jasno već izražena u upravnosudskoj praksi. Zaključno, tuženik ukazuje i na izmjene i dopune Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 152/24.), članak 13. u kojem se navodi: U članku 117. stavcima 2. i 3. riječi: "se može obavljati" zamjenjuju se riječima: "može započeti", a time je zakonodavac jasno izrazio svrhu te zakonske odredbe, u cilju izbjegavanja nejasnoća i dvojbi do kojih je došlo u praktičnoj primjeni te zakonske odredbe.

Tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega smatra da je pobijana presuda nezakonita. Predlaže da ovaj Sud donese odluku sukladno odredbi članka 135. stavka 2. ZUS-a, poništi prvostupanjsku presudu, sam otkloni nedostatke i, uvažavajući žalbene navode, na zakonit način odluči o predmetnoj stvari.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe razloge zbog kojih smatra da je žalba tuženika neosnovana, a prvostupanjska presuda zakonita, zbog čega predlaže da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda. Dalje u odgovoru na žalbu tužitelj daje osvrt na primjenu članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona, koji, prema njegovom mišljenju, jasno propisuje da nakon proteka roka od tri godine porezni nadzor više nije moguće provesti, tj. ne bi bilo dopušteno i zakonito. Dodaje da Izmjena i dopuna Općeg poreznog zakona, kojim se mijenjaju ključne riječi u članku 117. stavku 2., na način da su riječi "može obavljati" zamijenjene riječima "može započeti", ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je donesena 24. prosinca 2024., a porezni nadzor nad tužiteljem je dovršen zapisnikom od 27. lipnja 2023. Tužitelj u odgovoru na žalbu iscrpno daje osvrt na tumačenje volje zakonodavca u vezi primjene navedene zakonske odredbe, zaključujući da je do izmjene članka 117. Općeg poreznog zakona došlo upravo iz razloga jer je ranije važeći tekst, odnosno sadržaj i smisao te zakonske odredbe onemogućavao porezna tijela da provode porezni nadzor i nakon proteka tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Suprotno tome, smatra da je zakonodavac našao potrebnim mijenjati navedenu zakonsku odredbu, a nakon toga je provođenje nadzora i nakon proteka tri godine propisao mogućim i dopuštenim. Tužitelj smatra da žalbeni navodi nisu uspjeli dokazati razloge pogrešne primjene materijalnog prava, jer je sud u predmetnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo, važeće u vrijeme provođenja poreznog nadzora nad tužiteljem te je, utvrdivši nedopuštenost obavljenog poreznog nadzora, tuženikovo rješenje ocijenio nezakonitim.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da su osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Iz podataka spisa kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj obveznik mjesečnog podnošenja prijave PDV-a te je u prijavama PDV-a za mjesece travanj, svibanj, lipanj i srpanj 2019. iskazao pretporez po ulaznim računima ELJU FOOD d.o.o. i 1000 rješenja d.o.o. u ukupnom iznosu od 238.037,50 kn (31.593,01 eura), a koje mu je porezno tijelo osporilo na temelju utvrđenja iz poreznog nadzora, okončanog sastavljanjem zapisnika klasa: 471-02/21-01/42, urbroj: 513-07- 23-23-23 od 27. lipnja 2023. Sukladno tome je tužitelju prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza PDV-a u naznačenom iznosu, a na temelju obračuna kamata na glavnicu porezne obveze priloženog uz navedeni zapisnik od 27. lipnja 2023. je obračunat i iznos zatezne kamate.

8. Nije sporno da je u konkretnom slučaju obveza PDV-a nastala 1. lipnja 2019. (za obvezu PDV-a u vezi prijave PDV-a za travanj 2019. u naznačenom iznosu), 1. srpnja 2019. (za obvezu PDV-a u vezi prijave za svibanj 2019.), 1. kolovoza 2019. (za obvezu PDV-a u vezi prijave za lipanj 2019.) i 1. rujna 2019. (za obveze PDV-a u vezi prijave PDV-a za srpanj 2019.), primjenom članka 76. stavka 1. u vezi članka 84. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18. – dalje: ZPDV). Nadalje, sukladno članku 108. stavku 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ), koji je važio u vrijeme okončanja poreznog nadzora u konkretnoj stvari, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima. Sljedno tome, sukladno članku 108. stavku 2. OPZ-a zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela je teći 1. siječnja 2020., što također nije sporno.

9. Odredbe članka 117. stavka 2. i stavka 3. OPZ-a valja tumačiti na način da se tim odredbama propisuje samo razlika u roku u kojem se može započeti porezni nadzor.

10. Svako drugačije tumačenje navedenih odredaba OPZ-a, ne bi bilo u skladu sa smislom i svrhom koju je zakonodavac imao namjeru postići donošenjem tog Zakona, tj. omogućiti poreznim tijelima da dovrše započeti postupak, ukoliko nije došlo do nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, protekom roka propisanog u odredbi članka 108. stavka 1. OPZ-a. Drugačije tumačenje odredbe članka 117. stavka 2. OPZ-a, bilo bi protivno i članku 108. stavku 1. OPZ-a, koji propisuje da nakon proteka šestogodišnjeg roka od početka tijeka zastare nastupa zastara prava na utvrđivanje porezne obveze.

11. Uvažavajući činjenicu da je u konkretnom slučaju porezni nadzor započeo unutar roka od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, sukladno članku 117. stavku 2. OPZ-a, ovaj Sud ne prihvaća razloge navedene u pobijanoj presudi zbog kojih je sud poništio osporena rješenja, ocijenivši da provođenje poreznog nadzora nakon proteka tog roka nije dopušteno.

12. Porezna tijela su, na temelju rezultata iscrpno provedenog postupka i analize svih dostupnih podataka na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje, pravilno ocijenila da nije bilo osnove priznati tužitelju iskazani pretporez u naznačenom iznosu, jer za to nije ispunio uvjete propisane mjerodavnim odredbama propisa, navedenima u obrazloženju osporenih rješenja. Naime, računi koje je ispostavilo društvo 1000 RJEŠENJA d.o.o. i društvo ELJU FOOD d.o.o., na kojima tužitelj temelji pravo na odbitak poreza, odnose se na "Usluge prema ugovoru o poslovnoj suradnji od 01.01.2019. …", što je u njima i navedeno. Nakon dostave traženog Ugovora, sklopljenog dana 01.01.2019. između navedenih dobavljača i tužitelja, porezna tijela su ocijenila da je Ugovor uopćen i da na temelju računa nije moguće utvrditi za koje usluge su izdani. Porezna tijela nisu mogla utvrditi jesu li zaračunate usluge i obavljene, a niti to proizlazi iz ugovora o ulaganju i poslovnoj suradnji od 01.01.2019., sklopljenog sa dobavljačem, društvom ELJU FOOD d.o.o. Tužitelj tijekom provedenog postupka nije dostavio dokaze, tj. odgovarajuću dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je ispunio uvjete za odbitak pretporeza s osnove pobliže navedenih računa. Porezna tijela su na temelju raspoloživih podataka utvrdila da tužitelj ne posjeduje vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju koja dokazuje da su usluge obavili navedeni dobavljači koji su izdali račune, a na temelju kojih je tužitelj iskazao pravo na pretporez.

13. Sud ocjenjuje da je tuženikovo rješenje na zakonu utemeljeno, jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava. Prijedlog tužitelja za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja RB te provođenje vještačenja poslovnog odnosa između tužitelja i navedenih društava, njegovih dobavljača te učinaka poslovnih odnosa i pruženih usluga tužitelju od strane njegovih dobavljača u vezi rasta prihoda tužitelja i prodaje roba u razdoblju trajanja njihove suradnje, ovaj Sud je odbio, ocijenivši da predložene dokaze nije potrebno provesti, jer su činjenice odlučne za oporezivanje u upravnom postupku već pravilno i u dostatnoj mjeri utvrđene. Tužitelj nije na bilo koji način osporio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu mjerodavnog prava od strane poreznih tijela. Prvostupanjsko porezno tijelo je u obrazloženju osporenog rješenja iscrpno navelo razloge za zaključke nakon provedene analize cjelokupne dokumentacije i dostavljenih dokaza od strane tužitelja. Tuženik je pravilno ocijenio da je porezno rješenje prema svom obliku i sadržaju navedenih razloga doneseno sukladno odredbama članka 98. OPZ-a. Tuženikove zaključke prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na valjanim, dostatnim i relevantnim razlozima.

14. Stoga je ovaj Sud na temelju odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a, odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

15. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS -a. S obzirom da je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora valjalo odbiti kao neosnovan (točka II. izreke).

U Zagrebu 28. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović