Poslovni broj: Usž-752/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić Babić i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Glorjane Čičak kao zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice SUŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3111/23-9 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3111/23-9 od 19. prosinca 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-551-06/23-014/1684, urbroj: 251-02-01/001-23-3 od 31. svibnja 2023. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, klasa: UP/I-551-06/23-013/540, urbroj: 251-09-22- 1/004-23-2 od 30. ožujka 2023., kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 30. ožujka 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zamijenjene su točka II. i III. izreke Zaključka Grada Zagreba, Ureda za demografiju, klasa: 551-06/21-013/647, urbroj: 251-21-21-1/003-21-02 od 2. rujna 2021. (kojima je bila određena visina novčane pomoći i način prestanka te pomoći), na temelju članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22. – dalje: Odluka/22), te su pripadajući iznosi u određenim razdobljima isplate i prestanak novčane pomoći usklađeni sa odredbama Odluke/22, na način kako je to propisano odredbama članka 3. i 4. iste Odluke, a kojima su izmijenjeni članci 5. i 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", bro j: 10/18. i 20/21. – dalje: Odluka/18).
3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih u Zakonu o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.). U žalbi ponavlja prigovore iz tužbe o nenadležnosti i neovlaštenom postupanju osobe u prvostupanjskom tijelu, propuštanju donošenja rješenja u roku propisanom člankom 6. Odluke/22 i karakteru tog roka, nezakonitom zadiranju u pravomoćno rješenje, retroaktivnoj primjeni Odluke/22 te nerazmjernom i diskriminatornom narušavanju prava vlasništva i legitimnog interesa, povredi prava na poštivanje obiteljskog i privatnog života iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje: Konvencija), kao i povredi pravila Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) zbog rješavanja predmetne stvari bez provođenja ispitnog postupka. Navodi da je sud sadržajno propustio odlučiti o bitnim prigovorima koji su odlučni za pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava, te osporava ocjenu i pravna stajališta suda iznesena u obrazloženju presude. Smatra da je sud, time što se poziva na presude ovoga Suda o ocjeni zakonitosti općeg akta, zanemario svoju ulogu suda pune jurisdikcije, koji postupci su potpuno različiti. Navodi da joj je sud, uslijed pogrešnog pravnog shvaćanja, uskratio i mogućnost ostvarivanja zaštite u drugostupanjskom upravnom postupku, koja bi postojala da je pravni lijek na prvostupanjsko rješenje žalba koja se podnosi ministarstvu. Nadalje navodi da su počinjene bitne povrede odredaba upravnog spora (članak 6., članak 86. stavak 1., članak 49. i članak 93. stavak 1. ZUS-a), jer joj nije dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Navodi da joj je sud odbijanjem provođenja dokaza njenim saslušanjem, uskratio mogućnost iskazivanja o važnim činjenicama, prije svega o utjecaju prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja na njezin privatni i obiteljski život, navodeći da smisao načela iz članka 6. i 7. ZUS-a (načelo izjašnjavanja stranke i načelo usmene rasprave) nije samo formalno sazivanje rasprave. S obzirom da se radi o zadiranju u njena prava, smatra da je bilo nužno utvrditi razmjernost zadiranja u ista u ovoj pojedinačnoj stvari, zbog čega je trebala biti saslušana, naročito stoga što sud nije razmatrao legitimni cilj ili provodio test razmjernosti. Obrazloženje suda smatra proizvoljnim, pri čemu ističe da je sud u cijelosti propustio suditi i u odnosu na prigovor da je uz novčanu pomoć temeljem pravomoćnog rješenja i Odluke/16 uživala i doprinose za obvezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, pa se sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava ujedno radi i o pravu vlasništva, koje je obuhvaćeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije. U prilog svojih shvaćanja poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i ESLJP-a, smatrajući da su iste primjenjive u konkretnom slučaju. Navodi da je sud propustio zakonito ocijeniti prigovor o povredi načela retroaktivnosti odnosno zabrane retroaktivne primjene propisa. Ističe da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, jer joj sud nije omogućio upoznati se sa dokazima na temelju kojih je donio presudu, konkretno s upravnim spisom tuženika niti je naložio tuženiku dostavljanje tog spisa, iako je još u tužbi predložila izvođenje dokaza priklopom spisa tuženika, niti ju je obavijestio o dostavi spisa ili pozvao da u isti izvrši uvid, čime je počinjena pov reda članka 114. stavka 3. ZUS-a. S obzirom da je njen tužbeni zahtjev nezakonito odbijen, navodi da je nezakonita i odluka o troškovima spora. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji u cijelosti te poništi pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da sam riješi stvar na način da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev, obvezujući pri tome tuženika na naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura.
4. Tuženik nije dostavio Sudu odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema stanju spisa i obrazloženju presude razvidno je da je prvostupanjski sud činjenično stanje relevantno za donošenje odluke utvrdio uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporenog rješenja, a nakon izvršenog uvida u spis tuženika, te podatke i isprave priložene u tijeku spora i nakon održane usmene rasprave. Prvostupanjski je sud potpuno razmotrio pravna i činjenična pitanja odlučna za rješavanje o predmetnoj upravnoj stvari, pri čemu je detaljno, potpuno i valjano odgovorio na sve prigovore iznesene u tužbi, koje tužiteljica ponavlja u ovoj žalbi. Suprotno navodima žalbe, odluka suda nije rezultat arbitrarnog postupanja, a obrazloženje presude je potpuno i detaljno, te sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju odbijanje tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju i ista se zasniva na pravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koje je sukladno pravnom shvaćanju i dosljednoj praksi ovoga Suda. Stoga ovaj Sud ne nalazi potrebnim ponovno ocjenjivati iste prigovore tužiteljice, ponavljajući razloge koje su javnopravna tijela i prvostupanjski sud naveli u svojim odlukama, te u cijelosti prihvaća obrazloženje suda koje je sačinjeno sukladno odredbi članka 119. stavka 5. ZUS-a.
8. S obzirom na navode u tužbi, kao i u ovoj žalbi, iz kojih proizlazi da tužiteljica u biti osporava i zakonitost Odluke/22, pozivanjem na pravnu teoriju i pravna stajališta iz niza odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, prvostupanjski se sud u obrazloženju presude osnovano poziva na odluke ovoga Suda donesene u postupcima ocjene zakonitosti predmetne Odluke/22, čime je dostatno odgovorio na prigovore tužiteljice. Stav o zakonitosti Odluke/22, kao i pojedinačnih akata donesenih njezinom primjenom izražen je, osim toga, u nizu prvostupanjskih i presuda ovoga Suda donesenih u istovjetnim predmetima.
9. Suprotno mišljenju tužiteljice, prvostupanjski sud nije počinio povrede pravila sudskog postupka koje bi utjecale na donošenje pravilne presude. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze, poglavito dokaz njenim saslušanjem, treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi niti dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS -a). I prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud osnovano ocijenio izvođenje dokaza koje je tužiteljica predložila nepotrebnim, budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti osporenog rješenja, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, te izvođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari. Pritom se napominje da ni ustavne niti konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice, podupre ih svojim dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Tužiteljica je tijekom upravnog postupka, kao i upravnog spora, imala mogućnost izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne stvari, te joj nije onemogućeno sudjelovanje u postupku.
10. Žalbeni prigovor da je sud presudu donio temeljem dokaza za koje joj nije dana mogućnost izjašnjavanja, a iz razloga što joj nije dostavljen odnosno omogućen uvid u spis tuženika, nije osnovan. Tužiteljica je sudjelovala u upravnom sporu, u kojem je provedena i usmena rasprava, te se očitovala na navode tuženika i u dostavljenim podnescima iznijela svoje prigovore i stajališta glede primjene materijalnog prava. Odredbama ZUS-a nije propisana obveza suda da u upravnom sporu dostavlja tužiteljici spis tuženika, a iz sudskog spisa je razvidno da je sud dostavljajući tužbu na odgovor pozvao tuženika da sudu dostavi spise predmeta, čemu je tuženik udovoljio, te nije bilo zapreke da tužiteljica izvrši uvid u isti. Ukazuje se pri tome da sadržaj upravnog spisa čine podnesci koje je sama tužiteljica dostavila tuženiku, kao i odluka javnopravnog tijela u odnosu na koju je izjavila prigovor, pa je opravdano očekivati da je sadržaj navedenih akata i podnesaka tužiteljici poznat. Stoga postupanjem prvostupanjskog suda nije povrijeđeno pravo tužiteljice na pristup sudu zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske.
11. Napominje se da tužiteljica pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja za dijete SU nije ostvarivala na temelju Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 16/16. i 19/16.), kako to pogrešno navodi u žalbi, već na temelju Odluke/18 koja je u pogledu visine novčane pomoći u pojedinim razdobljima isplate i prestanka te pomoći izmijenjena Odlukom/22. Prema članku 10. stavku 2. ZUS-a pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve. S obzirom da je Odluku/22, kojom je Grad Zagreb na drugačiji način riješio uvjete i način dodjele novčane pomoći za roditelja odgojitelja, ocijenio zakonitom i ustavnopravnom prihvatljivom ovaj Sud, a tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, Grad Zagreb ima pravo pojedinačnim aktima odrediti trajanje novčane pomoći i njezinu visinu u skladu s pravilima uspostavljenima novom Odlukom/22. Imajući u vidu da se navedena pomoć ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, adresati ranijih Odluka iz 2016. i 2018. godine nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj.
12. Kako tužiteljica nije uspjela s tužbenim zahtjevom, prvostupanjski je sud u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a pravilno odbio njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
13. Slijedom iznesenog, kao i s obzirom na pravno shvaćanje koje je ovaj Sud već izrazio u nizu odluka donesenih povodom tužbi protiv pojedinačnih odluka donesenih u istim ili sličnim pravnim i činjeničnim situacijama u primjeni Odluke/22, navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke.
14. Stoga je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a (točka II. izreke).
U Zagrebu, 28. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
