REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-74/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hep-Toplinarstvo d.o.o., Zagreb, Miševečka 15a, OIB: 15907062900, koga zastupa punomoćnica Jadranka Kustura, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maru Ogresta, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž – 134/2024-3 od 14. siječnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Povrv - 180/2023-14 od 26. listopada 2023., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž – 134/2024-3 od 14. siječnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Povrv - 180/2023-14 od 26. listopada 2023.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP-a.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 366,70 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, kojeg potražuje s osnova dospjelih i nepodmirenih iznosa naknade za fiksne troškove toplinske energije za poslovni prostor u [adresa].
4.1. Zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju činjeničnih utvrđenja i s razlozima: - „…da je do prekida isporuke toplinske energije došlo radi isključenja električne energije u toplinskoj stanici objekta zbog nepodmirenih računa za sve poslovne prostore (pa tako i poslovni prostor tuženika) koji su vezani za isporuke toplinske energije preko zajedničkog mjerila oznake ZP-016…“, - da „…zgrada u kojoj se nalazi poslovni prostor tuženika nije izdvojena iz sustava toplinske energije, te obzirom se zgradi u [adresa] ne isporučuje toplinska energija iz razloga što tuženik, kao i ostali suvlasnici, nisu podmirili račune za električnu energiju, tuženik je po stajalištu ovog drugostupanjskog suda dužan plaćati fiksne troškove tužitelja jer se oni odnose na održavanje cjelokupnog toplinskog sustava, dakle na održavanje postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže i vanjskih instalacija…“, - „…nemogućnost isporuke toplinske energije uvjetovana je propuštanjem tuženika (kao i ostalih suvlasnika poslovnog prostora) da plaća troškove električne energije koje koristi toplinska podstanica…“.
4.2. Tuženica je u prijedlogu naznačila tri pitanja. Prvo pravno pitanje se iscrpljuje u isticanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka i tako naznačeno nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, navedeno nije samo po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Drugo pitanje ne proizlazi iz razloga pobijane odluke, dok treće naznačeno pitanje glasi: „Jesu li krajnji kupci toplinske energije kojima se ista ne isporučuje zbog razloga za koji nisu odgovorni, što podrazumijeva da do prekida isporuke nije došlo jer su se izdvojili iz toplinskog sustava, odnosno jer nisu platili dospjele novčane obveze prema opskrbljivaču toplinske energije, dužni plaćati sve ostale (fiksne) troškove osim troškova toplinske energije za svoje samostalnu uporabnu cjelinu?“ U prethodno navedenom činjeničnom utvrđenju temeljem kojeg je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužitelja („…nemogućnost isporuke toplinske energije uvjetovana je propuštanjem tuženika (…) da plaća troškove električne energije koje koristi toplinska podstanica…“), navedeno pitanje ne proizlaze iz činjeničnih utvrđenja na kojima je donijeta pobijana presuda i u određenom dijelu odnosi se na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno na ocjenu dokaza provedenih u postupku kod utvrđivanja relevantnih činjenica od strane nižestupanjskog suda, a kakva pitanja se ne mogu cijeniti kao pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Isto tako, s obzirom na činjenična utvrđenja i razloge na kojima se pobijana odluka temelji, odluke na koje se tuženik poziva (pa i odluka Revd – 4467/2024-2 od 8. siječnja 2025.) ne predstavljaju odgovarajući razlog važnosti, jer nije riječ o podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa se ne može raditi o nejedinstvenoj sudskoj praksi.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevu, prijedlozima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, čime nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP -a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
