Poslovni broj: Usž-296/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Slaven Vrbošić, odvjetnik u Osijeku, Ulica kralja Zvonimira 17, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Trg kralja Petra Krešimira IV broj 1, Zagreb, OIB: 66486182714, radi povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-657/2025-8 od 2. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ĆN iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-657/2025-8 od 2. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-657/2025-8 od 2. prosinca 2025. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/I - 815-01/24-01/40, urbroj: 512-08-25-59 od 12. svibnja 2025. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da zaključak prvostupanjskog suda da je morao i mogao imati predodžbu o protupravnosti svojega postupanja ostaje na razini pretpostavke i nije utemeljen na konkretnim okolnostima slučaja. Sama činjenica da su propisi javno objavljeni ne znači da je u konkretnim okolnostima postojala svijest o njihovoj povredi, osobito kada je tužitelj postupao na temelju formalne odluke nadležnog tijela koje mu je priznalo pravo na naknadu za stanovanje. U konkretnom slučaju tužitelj je pravo na naknadu ostvario u propisanom postupku, na temelju uredno podnesenog zahtjeva i dokumentacije koju je nadležno tijelo smatralo dostatnom, te mu je pravo priznato službenom odlukom Ministarstva obrane Republike Hrvatske. U takvim okolnostima je imao opravdano povjerenje u zakonitost priznanja prava, pogotovo obzirom mu je takvo pravo i prethodno priznato, uslijed čega nisu podnošeni drugi zahtjevi za naknadu troškova, zbog čega mu se ne može pripisati svijest o protupravnosti postupanja. Posebno ističe da je odlučno njegovo naknadno ponašanje, jer je čim je upoznat sa stajalištem nadležnih tijela da je naknada isplaćena bez pravne osnove, u cijelosti i dragovoljno izvršio obvezu povrata sredstava, bez osporavanja odluke i bez zadržavanja bilo kakve imovinske koristi. Takvo ponašanje objektivno je nespojivo s postupanjem izravne ili neizravne namjere te dodatno potvrđuje da u trenutku ostvarivanja prava nije postojala svijest o protupravnosti niti volja da se nanese šteta imovini Republike Hrvatske. Nadalje, navodi da je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda glede nužnosti postojanja "jedino" ugovora o najmu kao dokaza uvećanih troškova života, obzirom na teleološko tumačenje odredbe članka 133. stavka 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske te članka 18. stavka 1. Pravilnika o stanovanju koji upućuju na postojanje povećanih troškova zbog činjenice promjene mjesta boravišta radi izvršavanja radnih obveza. Smatra da je izostao element namjernog stjecanja nepripadne imovinske koristi dok razlika isplaćene naknade i predmetnih troškova je suštinski rezultat izvanrednog načina rada u pandemijsko vrijeme. Predlaže da ovaj Sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev te posljedično preinači i odluku o trošku na način da tužitelju dosadi trošak u iznosu od 5.689,19 eura prema specifikaciji u žalbi, a podredno da pobijanu presudu ukine.

3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja u kojem navodi da ostaje kod svih navoda iznijetih tijekom upravnog spora te smatra da je prvostupanjska presuda na zakonu osnovana i da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno, pa predlaže da ovaj Sud žalbu tužitelja odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26.) ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj navedenom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja proveden stegovni postupak, u kojem je utvrđeno da je tužitelj kao stožerni narednik, utvrđen odgovornim jer je nakon što je 10. veljače 2020. u PU zagrebačkoj, PP Velika Gorica prijavio boravište na adresi [adresa], kod stanodavca, nadnarednika ON, **.**.2020. iako znajući da nema povećane troškove života zbog najma tog stambenog prostora što prema odredbama članka 133. stavka 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 73/13., 75/15., 50/16., 30/18., 125/19., 155/23., 158/23. i 14/24. – dalje: Zakon) i članka 18. Pravilnika o stanovanju ("Narodne novine", broj: 49/20.) predstavlja uvjet za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, u Obavještajnoj pukovniji u Velikoj Buni podnio zahtjev za priznavanje prava na naknadu za stanovanje kojem je priložio potvrdu PP Velika Gorica o boravištu na navedenoj adresi nakon čega mu je, na temelju tako prijavljenog boravišta Središnjica za upravljanje osobljem odlukom od 30. lipnja 2020. priznala pravo na naknadu za stanovanje u iznosu od po 2.400,00 kuna mjesečno počevši od 30. lipnja 2020. pa sve dok za to postoje uvjeti, a nakon čega je s cil jem daljnjeg ostvarivanja odnosno zadržavanja tog prava produžio boravište na navedenoj adresi 5. veljače 2021. s trajanjem do 5. veljače 2022. kada i nadalje nije imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, uslijed čega mu je u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 28. veljače 2022. na štetu Ministarstva obrane iz Državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen nepripadajući iznos od 48.000,00 kuna/6.370,69 eura.

7. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

8. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred tuženikom Vojnostegovnim sudom Ministarstva obrane, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona, pa je na temelju članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točke 1. Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanja u napredovanju u službi u trajanju od dvije godine.

9. Naime, prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba slijedi da je za obavljanja posebnog oblika rada tužitelj boravio u vojarni odnosno na izdvojenim vojnim lokacijama odnosno objektima, a ne u stanu na adresi boravišta te da je za vrijeme posebnog oblika odmora nakon sedmodnevnog rada u posebnom obliku rada u turnusima, sukladno njegovoj vlastitoj izjavi, odlazio na adresu svoga prebivališta u [adresa] jer je bio potreban svojoj obitelji zbog bolesti punca i majke te da je logično kako se u te dane nije nalazio na adresi svog boravišta. Međutim, sukladno odredbi članka 133. stavka 1. Zakona naknada za stanovanje ostvaruje se kao naknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora, a tužitelj za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje morao je imati i sklopljen ugovor o najmu na osnovi kojega bi nastali povećani troškovi života zbog kojih se naknada isplaćuje. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je s ON imao sklopljen ugovor o najmu stana koji se nalazi na adresi koju je tužitelj u predmetnom razdoblju prijavio kao svoje boravište, nego je tužitelj i sam izjavio da ON najamninu kroz cijelo vrijeme nije plaćao, a što je navedena osoba i potvrdila. Imajući na umu navedeno prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je postupajući na navedeni način tužitelj kršenje vojne stege počinio ostvarivanjem nepripadnog prava na naknadu za stanovanje protivno uvjetima propisanim navedenim odredbama Zakona i Pravilnika koje se odnose na postojanje uvećavanih troškova života zbog najma stambenog prostora, a što je rezultiralo neosnovanom isplatom tužitelju u konkretnom slučaju.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, kao i tuženik na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio stegovni prijestup koji mu se stavlja na teret te mu je za počinjenje istog izrečena primjerena stegovna kazna s obzirom na prirodu i težinu počinjenog prijestupa pri čemu se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni tuženika, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

11. Ovaj Sud nalazi da se prvostupanjska presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene ni povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

12. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a kako nije uspio niti sa žalbom protiv prvostupanjske presude iz istih razloga trebalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić