Poslovni broj: Usž-820/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Grahovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grahovac i partneri, Zagreb, Andrije Hebranga 9, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi otkaza službe zbog nezadovoljavanja na probnom radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4045/2024-7 od 13. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4045/2024-7 od 13. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, klasa: UP/II -112-02/24- 005/51, urbroj: 251-02-01/001-24-2 od 21. kolovoza 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 21. kolovoza 2024. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, klasa: UP/I-112-02/24-05/51, urbroj: 251-09-02/001-24-1 od 8. srpnja 2024. kojim je tužitelju otkazana služba jer nije zadovoljio na probnom radu (točka 1.), a služba mu prestaje danom izvršnosti rješenja, o čemu će biti doneseno zasebno rješenje (točka 2.).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Tužitelj u žalbi ističe tijek predmetne upravne stvari. U odnosu na navod prvostupanjskog suda da Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj regionalnoj samoupravi i Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenika u gradskim upravnim tijelima Grada Zagreba nije propisana mogućnost prekida ili produljenja probnog rada ističe kako je člankom 26. stavkom 1. i 2. navedenog Zakona propisano da obvezni probni rad prilikom zapošljavanja na neodređeno vrijeme traje tri mjeseca, dok je stavkom 3. istog članka propisano da u slučaju da je službenik tijekom trajanja probnog rada bio odsutan s rada zbog privremene nesposobnosti za rad, trajanje probnog rada može se produžiti razmjerno dužini trajanja odsutnosti s probnog rada. Tužitelj ističe da mu je služba započela 2. travnja 2024., određen mu je probni rad u trajanju od tri mjeseca te da je u razdoblju od 8. svibnja 2024. do 9. srpnja 2024. bio odsutan s rada zbog privremene nesposobnosti za rad, a da mu je služba prestala dana 8. srpnja 2024. te smatra da je tuženik sukladno relevantnim zakonskim odredbama bio dužan produžiti trajanje probnog rada razmjerno duljini odsutnosti s posla. Smatra da je svrha instituta probnog rada omogućiti poslodavcu provjeru stručnih, radnih i drugih sposobnosti službenika za uspješno obavljanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređen, i to tijekom stvarnog, a ne formalnog trajanja probnog rada. Ističe da je tužitelj prije odlaska na bolovanje radio mjesec dana što objektivno ne može predstavljati dostatno razdoblje za donošenje ocjene o zadovoljavanju na probnom radu te zaključuje da je veći dio probnog rada bio odsutan s rada zbog zdravstvenih razloga. Navodi da iz odredbi Zakona o radu koji se supsidijarno primjenjuje na službeničke odnose proizlazi da se probni rad produljuje za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, stoga neprimjena tog pravila dovodi do situacije u kojoj se službenika ocjenjuje kao nezadovoljavajućeg na probnom radu, iako zbog bolovanja nije imao mogućnost dokazati svoje sposobnosti. Zaključuje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi izričito propisuje produljenje probnog rada u slučaju privremene nesposobnosti za rad. Ističe da je rješenje o prestanku službe upravni akt koji je predmet novog upravnog spore te ne može biti razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva iz prethodnog rješenja. Slijedom navedenog, smatra da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 3. Zakona o upravnim sporovima budući da nije ocjenjivao zakonitost upravnog akta koji je predmet ovog upravnog spora, već je svoju odluku temeljio na kasnije nastaloj činjenici i drugom pravnom aktu koji nije predmet ovog upravnog spora. Ukazuje da se zaključak suda da rješenje o otkazu službe nije proizvelo pravne učinke zbog donošenja rješenja o prestanku službe po sili zakona te da zbog toga nije mogao biti drugačiji ishod ove upravne stvari temelji se na pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Ističe da je ocjena o nezadovoljavanju tužitelja na probnom radu donesena jer tužitelj u rješavanju svojih zadataka navodno nije pokazao dovoljnu inicijativu i proaktivnost, a tužitelj takvu ocjenu njegovog rada smatra paušalnom, subjektivnom i proizvoljnom. Naime, tužitelj ističe da se predmetna ocjena temelji isključivo na subjektivnom dojmu članova Povjerenstva, koji u vrijeme rasporeda na predmetno radno mjesto nisu bili njegove nadređene osobe, niti su bile osobe koje su neposredno pratile njegov svakodnevni rad, a ujedno nisu dokazali postojanje stručne osnove za takvu ocjenu. Tužitelj dovodi u sumnju način praćenja njegova rada, kao i zakonitost i objektivnost ocjene koja se na tome temelji. Smatra da je tijekom probnog rada poslove i zadatke koje je zaprimio obavljao savjesno, stručno i u rokovima koji su mu bili određeni. Ističe da obzirom da je tužitelj od 8. svibnja 2024. do 9. srpnja 2024. bio privremeno nesposoban za rad zbog zdravstvenih razloga, proizlazi da je u razdoblju stvarnog rada raspolagao s ukupno svega devet radnih dana te zaključuje da u tako kratkom vremenskom razdoblju tužitelj objektivno nije mogao pokazati razinu inicijative i proaktivnosti kakvu sud navodi kao ključan razlog za donošenje ocjene o nezadovoljavanju na probnom radu. Slijedom navedenog, smatra da se ocjena o nezadovoljavanju tužitelja na probnom radu ne temelji se na stvarno utvrđenim i objektivnim kriterijima rada, već na proizvoljnoj i subjektivnoj procjeni. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i presudom riješi stvar, odnosno poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak za sastav žalbe (koju omaškom naziva tužba).

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da osporenu prvostupanjsku presudu smatra zakonitom i predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelj rješenjem od 27. ožujka 2024. raspoređen na radno mjesto višeg stručnog savjetnika pročelnika Izvan ustrojstvenih jedinica u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo i osobe s invaliditetom, uz probni rad od tri mjeseca. Rješenjem Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 8. srpnja 2024. tužitelju je otkazana služba s obrazloženjem da je pročelnica navedenog Gradskog ureda nakon uvida u izvješće Povjerenstva za praćenje probnog rada tužitelja (dalje: Povjerenstvo) utvrdila da tužitelj nije zadovoljio na probnom radu, a koje rješenje je prihvatio tuženik.

8. Prvostupanjski je sud održao raspravu i na taj način sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio strankama da se izjasne o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga, izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.

9. Odredbom članka 26. stavka 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, koji je mjerodavan propis u konkretnom slučaju, propisano je da probni rad traje tri mjeseca. Prema stavku 3. navedenog članka Zakona službeniku koji nije zadovoljio na probnom radu otkazuje služba.

10. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj zbog toga što nije pokazao potrebno znanje i sposobnost za obavljanje radnog mjesta na koje je raspoređen nije zadovoljio na probnom radu i da mu je zbog toga bilo nužno i opravdano otkazati službu, kako je to pravilno utvrđeno rješenjem tuženika, što je prvostupanjski sud osnovano potvrdio.

11. U odnosu na žalbene navode tužitelja prema kojima je poslodavac bio dužan produljiti trajanje probnog rada tužitelju za razdoblje njegova bolovanja ističe se da tada važeći članak 26. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi na temelju koje je doneseno osporeno rješenje n ije predviđao mogućnost produljenja probnog rada zbog privremene odsutnosti s rada. Slijedom toga, tuženik nije imao zakonsku obvezu produljiti probni rad razmjerno duljini njegovog bolovanja.

12. Žalbeni prigovor tužitelja da je tijekom probnog rada na radu proveo samo mjesec dana, dok je preostalo vrijeme bio odsutan zbog bolesti, pa stoga nije postojalo dovoljno dugo razdoblje za ocjenu njegova rada nije osnovan obzirom da se mišljenje Povjerenstva o ocjeni rada temelji na praćenju tužiteljevog rada u razdoblju od 2. travnja 2024. do 8. svibnja 2024. kada je tužitelj bio prisutan na poslu i obavljao dodijeljene mu poslove i radne zadatke.

13. Prigovor tužitelja da prvostupanjski sud nije ocjenjivao zakonitost upravnog akta koji je predmet ovog upravnog spora već je svoju odluku temeljio na kasnije nastaloj činjenici i drugom pravnom aktu nije osnovan. Ovo iz razloga što iz podataka spisa predmeta proizlazi da je predmet ovog upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 21. kolovoza 2024. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 8. srpnja 2024. kojim je tužitelju otkazana služba jer nije zadovoljio na probnom radu, te suprotno žalbenim navodima rješenje o prestanku službe tužitelju od 19. srpnja 2024. nije utjecalo na odluku u ovom upravnom sporu.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

15. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno, napominje da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković