Poslovni broj: Usž-1417/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja PHOTO VOLT d.o.o., Put Gradine 3, Skradin, OIB: 57336380667, kojeg zastupa opunomoćenica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, Horvaćanska cesta 168, OIB: 49285627118, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, OIB: 19370100881, radi ukidanja rješenja o energetskom odobrenju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l- 1690/2024-20 od 5. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1690/2024-20 od 5. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-391-01/24-01/70, urbroj: 517-07-2-2-24-5 od 15. svibnja 2025., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 15. svibnja 2024. tužitelju, kao nositelju projekta iz obnovljivih izvora energije koji je pobliže opisan u izreci toga rješenja, ukida se rješenje o energetskom odobrenju, klasa: UP/I-391-01/24-01/70, urbroj: 517-07-2- 2-24-1 od 27. ožujka 2024. i nalaže se brisanje upisa toga energetskog odobrenja koji je u Registru obnovljivih izvora energije i kogeneracije te ovlaštenih proizvođača, proveden pod reg. Br. [registarska oznaka]/24.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnom prigovara što prvostupanjski sud nije cijenio sve dostavljene dokaze te nije potpuno niti pravilno ocijenio rezultate cjelokupnog postupka. Ističe da je prilikom ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika trebalo uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, a što je izostalo prilikom donošenja pobijane presude te se poziva i citira odredbe članka 8., 30. i 51. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da sud niti izvedene dokaze nije potpuno niti pravilno ocijenio, a niti je iste stavio u međusobni pravno-logički utemeljeni odnos sa rezultatima cjelokupnog postupka. Postupajući na ovaj način, smatra da je sud povrijedio načelo ocjene predloženih i izvedenih dokaza što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke. Prigovara što sud svoju odluku temelji isključivo na očitovanjima tuženika kao jedne od stranaka u postupku, što je protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku te načelu neposrednog izvođenja dokaza. U prilog svojim utvrđenjima poziva se na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž - 3936/2019., Usž-2677/19 i Usž-3978/2024. Smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu stoga se poziva na Odluku Ustavnog suda broj: U- III-6002/2011. Prigovara što se u osporenoj presudi ne navodi temeljem kojih dokaza je sud utvrdio sporne činjenice te se u cijelosti priklonio navodima tuženika i nije obrazložio zašto je odbio dokazne prijedloge. Tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebao biti proveden ispitni postupak u smislu odredbe članka 30. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe da rješenje od 27. ožujka 2024. nikada nije zaprimio s obzirom na činjenicu da je ranijem punomoćniku tužitelja opozvana punomoć prije negoli je rješenje zaprimljeno. Ukazuje da je ranijem punomoćniku tužitelj punomoć opozvao 2. travnja 2024., dakle prije nego je predmetno rješenje zaprimljeno te je novi punomoćnik tužitelja dopisom dostavio punomoć tuženiku i zatražio da se sva pismena dostavljaju na adresu novog punomoćnika no na sve navedeno se tuženik oglušio. Poziva se na recentnu sudsku praksu u odlukama Ustavnog suda. Tužitelj se poziva i citira odredbe članka 36. i 85. Zakona o općem upravnom postupku te smatra da punomoćnik tužitelja nije imao valjanu punomoć da 4. travnja 2024. osobno preuzme rješenje tuženika sukladno pravilima o osobnoj dostavi te je dostava morala biti ponovljena na adresu tužitelja. S obzirom na navedeno, zaključuje da rješenje tuženika nije postalo izvršno te stoga tužitelju nije istekao rok za uplatu naknade za izdavanje energetskog odobrenja. Poziva se na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Usž-178/2024. i Usž- 3641/2024. U upravnom sporu nije odgovoreno na pitanje je li dostava osporenog rješenja izvršena u skladu s pravilima o osobnoj dostavi u upravnom postupku te se poziva na odluke Ustavnog suda U-III-712/2020. i U-III-3297/2021. Zaključuje da sud nije utvrdio odlučnu činjenicu i okolnosti koje su bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a odnose se na dostavu rješenja o izdavanju energetskog odobrenja. Tužitelj ističe kako samo zakonita dostava može za sobom povlačiti procesne posljedice o čemu je Ustavni Sud Republike Hrvatske zauzeo stav u odlukama broj: U-III-6064/11 i U-III-3880/2006. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu, poništi pobijani upravni akt uz naknadu troškova, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe tijek predmetne upravne stvari. Smatra da je sud na temelju svih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio odredbe važećih propisa. Ističe da nesporno iz spisa predmeta proizlazi da je rješenje o energetskom odobrenju od 27. ožujka 2024. preuzeo tadašnji punomoćnik tužitelja dana 4. travnja 2024., a tuženik je 24. travnja 2024. zaprimio dopis kojim tužitelj otkazuje punomoć odvjetničkom društvu Andreis i partneri. Tuženik nadalje ukazuje da je 30. travnja 2024. zaprimio podnesak tužitelja u prilogu kojeg je dostavio punomoć da odvjetnicu Jasnu Matičević ovlašćuje za zastupanje u postupcima koji se vode pred Ministarstvom Gospodarstva. U odnosu na navedeno, zaključuje da nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da mu rješenje o energetskom odobrenju nije dostavljeno u smislu odredbe članka 85. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da Sud usvoji žalbu i potvrdi osporenu prvostupanjsku presudu. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. i 39/26.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelju sukladno odredbama članka 18. stavka 1. točke 1. Uredbe o kriterijima za provođenje javnog natječaja za izdavanje energetskog odobrenja i uvjetima izdavanja energetskog odobrenja („Narodne novine“ broj: 70/23. dalje: Uredba) izdano rješenje o energetskom odobrenju, klasa: UP/I-391- 01/24-01/70, urbroj: 517-07-2-2-24-1 od 27. ožujka 2024. izdano za izgradnju proizvodnog postrojenja pod nazivom SE MVES, za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije iz grupe a.3., instalirane električne snage postrojenja 70 MW, priključne električne snage postrojenja 70 MW, nazivnog napona na mjestu priključka 220 Kv. Sukladno odredbi točke 7. predmetnog rješenja o energetskom odobrenju tužitelj je bio dužan u roku od 15 dana od dana izvršnosti navedenog rješenja uplatiti naknadu za izdavanje energetskog odobrenja u iznosu od 582.890,00 eura u korist Hrvatskog operatora tržišta energije d.o.o. te dostaviti dokaz o izvršenoj uplati.

8. Uvidom u dostavnicu potpisanu od strane opunomoćenice tužitelja Lane Andreis Nikolić utvrđeno je da je ista zaprimila rješenje o energetskom odobrenju 4. travnja 2024., te da je rok za uplatu propisane naknade istekao 19. travnja 2024., kao i da tužitelj nakon proteka roka predviđenog za uplatu nije dostavio dokaz o izvršenoj uplati, stoga je u skladu s odredbom članka 19. stavka 2. Uredbe tužitelju ukinuto rješenje o energetskom odobrenju.

9. Prema članku 19. stavku 2. Uredbe ako nositelj projekta, u roku od 15 dana od dana izvršnosti energetskog odobrenja ne uplati u potpunosti iznos iz stavka 11. ovoga članka određen rješenjem iz stavka 10. ovoga članka u korist Hrvatskog operatora tržišta energije d.o.o. i ne dostavi Ministarstvu dokaz o izvršenoj uplati iz stavka 11. ove Uredbe, Ministarstvo će rješenjem poništiti energetsko odobrenje izdano nositelju projekta.

10. Prigovor tužitelja koji je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora da dostava rješenja o energetskom odobrenju nije zakonita obzirom da je rješenje dostavljeno opunomoćenici kojoj je otkazao punomoć nije od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Ovo iz razloga što iz dostavnice koja prileži spisu predmeta proizlazi da je rješenje o energetskom odobrenju neposredno dostavljeno odvjetnici Lani Andreis Nikolić dana 4. travnja 2024., a koja je zastupala tužitelja na temelju punomoći od 15. ožujka 2024. U spisu tuženika je i podnesak tužitelja koji je tuženik zaprimio 30. travnja 2024. kojim je tužitelj izvijestio tuženika da je 2. travnja 2024. opozvao punomoć odvjetnici Lani Andreis Nikolić. Nadalje, u spisu predmeta prileži podnesak tužitelja, zaprimljen kod tuženika 30. travnja 2024. kojim se kao nova opunomoćenica tužitelja, dostavljanjem punomoći, legitimirala odvjetnica Jasna Matičević.

11. Iz prethodno navedenih isprava iz spisa tuženika, nedvojbeno proizlazi da je tuženik predmetno rješenje o energetskom odobrenju dana 4. travnja 2024. dostavio opunomoćenici tužitelja odvjetnici Lani Andreis Nikolić budući da u tom trenutku tuženik još nije bio obaviješten o opozivu njezine punomoći. Naime, tuženik je obavijest o opozivu punomoći zaprimio 30. travnja 2024. Stoga imajući u vidu odredbu članka 36. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojoj opoziv punomoći ima pravni učinak od trenutka kad službena osoba primi opoziv punomoći u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, prigovor tužitelja da rješenje o energetskom odobrenje nije zakonito dostavljeno nije osnovan.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja u konkretnom slučaju nije bilo nužno provesti ispitni postupak jer je činjenica dostave rješenja nesporno utvrđena od strane tuženika, a prvostupanjski sud je iz dokumentacije spisa predmetnog upravnog spora i spisa tuženika mogao utvrditi sve relevantne činjenice.

13. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski je sud ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 27. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković