Poslovni broj: Usž-1272/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Silvia Čovića, članova vijeća uz sudsku savjetnicu Marte Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Edvard Sašac, odvjetnik u Splitu, Velebitska 71, OIB: 85791430413 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja visine poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1907/2025-6 od 2. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1907/2025-6 od 2. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/24-01/146, urbroj: 513-04- 25-2 od 17. lipnja 2025. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostava Supetar, klasa: UP/I-415-02/2014-01/283, urbroj: 513-07-17-06- 2024-27 od 13. ožujka 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Ističe pogrešnim navod suda da se ne može utvrditi nastup zastare za dug koji je osiguran zalogom na nekretnini, a da je tužitelj u postupku osnivanja založnog prava na nekretnini mogao isticati činjenicu da je porezni dug zastario. Navodi da je u vrijeme upisa uknjižbe založnog prava postojala ovršna isprava temeljem koje bi upis hipoteke na teret tužiteljeve nekretnine bio moguć. Ukazuje da je u upravnom postupku i sporu tužitelj ovlašten zahtijevati utvrđenje zastare poreznog duga i to prije uspostave založnog prava na njegovoj nekretnini. Ističe da u konkretnom slučaju nije od utjecaja činjenica je li tražbina tuženika osigurana zalogom te tvrdi da je zastara nastupila i prije upisa zaloga. Poziva se na rješenje tuženika od 21. listopada 2020. kojim je poništeno prvostupanjsko porezno rješenje od 1. travnja 2014. pa zaključuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Opći porezni zakon (Narodne novine, broj: 147/08. – 73/13.) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog poreznog rješenja od 1. travnja 2014. Ukazuje na presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-3419/21 od 7. veljače 2022. iz koje proizlazi da bi dug tužitelja barem djelomično bio u zastari. Smatra da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno temeljem presude poslovni broj: Uslpor-326/19 od 5. listopada 2020. uz novo rješenje priložiti isprave na temelju kojih proizlazi da je dug utvrđen s osnove javnih davanja, a tuženik pogrešno ističe da to nije njegova obveza sukladno odredbi Općeg poreznog zakona, iako je vezan ranijom odlukom suda. Zaključuje da prvostupanjski sud nije dao razloge u pogledu navoda da je nastupila apsolutna zastara utvrđenja porezne obveze budući da apsolutna zastara teče sve do donošenja drugostupanjskog rješenja. Predlaže da Sud usvoji žalbu i ukine presudu. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. i 39/26.), ovaj Sud nije utvrdio postojanje razloga zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razloge na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je predmet odlučivanja u predmetnoj stvari zahtjev tužitelja od 19. rujna 2013. kojim je tražio otpis duga zbog nastupa zastare prava na naplatu duga poreza i doprinosa utvrđenih u razdoblju od 2004. do 2012. godine. Nadalje, proizlazi da je glavnica poreznog duga i duga doprinosa za naprijed navedeno razdoblje osigurana založnim pravom na nekretninama u vlasništvu tužitelja rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Supetru, poslovni broj: Ovr-193/15. srpnja 2014. te je isto upisano u javne knjige.
7. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski je sud ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja nakon uvida u spise predmeta pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za otpis duga zbog nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga i duga doprinosa 8. Naime, nije sporno da su predmetna dugovanja osigurana založnim pravom na nekretnini tužitelja i upisana u javne knjige radi osiguranja naplate poreznog duga i duga doprinosa u korist tuženika.
9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju porezno tijelo i kada protekne vrijeme zastare može namiriti predmetni dug po osnovi glavnice jer je naplata prava osigurana založnim pravom upisanim u javne knjige, pa je stoga zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.
10. Naime, prvostupanjski sud pravilno upućuje na odredbu članka 109. stavka 10. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 152/24.) koja propisuje da kada protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari. Dakle, nakon donošenja odluke o osiguranju založnim pravom na nekretnini porezno tijelo taj dug može naplatiti iako je proteklo vrijeme zastare, ali samo iz osigurane stvari, a ne iz druge imovine.
11. Osnovano prvostupanjski sud navodi da prigovor tužitelja da je porezni dug zastario prije zasnivanja založnog prava na tužiteljevim nekretninama nije osnovan. Naime, tužitelj je navedeni prigovor mogao isticati kao stranka u postupku osiguranja naplate zasnivanjem založnog prava na tužiteljevoj nekretnini, donošenjem rješenja o osiguranju naplate te u postupku provedbe tog rješenja odnosno kod upisa založnog prava u zemljišnoj knjizi.
12. Na drukčije rješenje predmetne upravne stvari ne utječe niti prigovor tužitelja da tuženik nije postupio po uputi iz presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l- 3419/21 kojom je utvrđeno da je dug tužitelja djelomično bio u zastari jer iz podataka spisa predmeta proizlazi da su prije upisa založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužitelja otpisana sva zastarjela dugovanja što znači da u trenutku upisa založnog prava u zemljišnim knjigama nije bio upisan iznos zastarjelog duga.
13. Slijedom navedenog navodi žalbe istovjetni navodima tužbe ne mogu se ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari pa je trebalo na temelju članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.
14. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu ne pripada mu pravo na naknadu troškova upravnog spora i žalbenog postupka temeljem odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 27. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Željka Zrilić Ježek
