REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-368/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja US, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoniju Vedriću, odvjetniku u Zadru, Polačišće 1, protiv tuženika ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Leonardu Troskotu, odvjetniku u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 63/V, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-292/2024-3 od 7. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1899/2022-23 od 14. ožujka 2024., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-292/2024-3 od 7. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1899/2022-23 od 14. ožujka 2024.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP- a.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na predaju u posjed k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te isplatu 9.128,00 Eur sa zateznim kamatama, na ime uporabe tužiteljevih nekretnina u svoju korist.
4.1. Zahtjev tužitelja odbijen je na temelju činjeničnih utvrđenja: - da „…je tužitelj US u zemljišnoj knjizi upisan vlasnikom predmetnih nekretnina za cijelo, no na teret istog upisano je pravo osobne služnosti-plodouživanja, stanovanja i uporabe u korist BS, majke tuženika ŠS“, - da je tuženik „…u kuću na jednoj od utuženih čestica (koje čine cjelinu) došao živjeti na poziv majke U, koja ima 83 godine i više ne može živjeti sama…“, te s razlozima da„…nema zapreke da član obitelji plodouživateljice, po njenu pozivu, zbog njenih potreba, dođe živjeti s njom u nekretninu koja je objekt plodouživanja, jer to ne nadilazi plodouživateljeva ovlaštenja predviđena odredbama čl. 204 st. 1 ZV…“.
4.2. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanja: „1. Može li plodouživatelj valjano prepustiti posjed nekretnine trećoj osobi jednostranim pravnim poslom, odnosno bez sklapanja pisanog ili usmenog dvostranog pravnog posla koji bi takvo raspolaganje pravno utemeljio, te uživa li takav posjed treće osobe pravnu zaštitu u odnosu prema vlasniku nekretnine i njegovu rei vindikacijskom zahtjevu i zahtjevu za naknadu za uporabu tuđe stvari? 2. Može li plodouživatelj valjano prenijeti trećoj osobi izvršavanje svojih ovlaštenja putem prešutnog usmenog sporazuma, bez dvostranog pravnog posla u pisanom obliku, te uživa li takav posjed treće osobe pravnu zaštitu u odnosu prema vlasniku nekretnine i i njegovu rei vindikacijskom zahtjevu i zahtjevu za naknadu za uporabu tuđe stvari?“ S obzirom na činjenična utvrđenja i razloge na kojima se pobijana odluka temelji, pravna pitanja kako ih je u prijedlogu naznačio tužitelj ne mogu se cijeniti kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o izvršavanju sadržaja osobne služnosti plodouživanja u ovlaštenjima iz odredbe čl. 203. st. 1. i 4., te čl. 204. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14). Isto tako, prijedlog tužitelja ne sadrži jasno određene razloge važnosti naznačenih pitanja kako to nalaže odredba čl. 387. st. 3. ZPP-a. Naime, tužitelj općenito navodi da je odluka o naznačenim pitanjima važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Međutim, pritom u prijedlogu nisu izneseni razlozi važnosti primjerice u vidu suprotnih odluka drugostupanjskih sudova ili revizijskog suda koje se odnose na naznačena pravna pitanja.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi članka 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe članka 387. stavka 3. ZPP-a, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o prijedlozima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP-a.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
