REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-181/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, Lorenza Jägera 9, OIB: 58868871646, zastupanog po punomoćniku Velimiru Slovačeku, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ZT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima Peri Juriću i Mladenu Juriću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Pero Jurić i Mladen Jurić j.t.d. u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 860/2024-2 od 26. studenog 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr - 28/2023-31 od 22. srpnja 2024., u sjednici održanoj 27. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R – 860/2024-2 od 26. studenog 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr - 28/2023-31 od 22. srpnja 2024.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP-a.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao bivšeg poslodavca, za naknadu štete od tuženice, kao bivše radnice, u smislu čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19).
4.1. Zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju činjeničnih utvrđenja i s razlozima: - da je tuženica kod tužitelja „… bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje, da je 18. i 21. lipnja 2018. zaprimila predmetne e-mail poruke, koje nisu imale domenu tužitelja i u kojima je zatraženo da izvrši plaćanje iznosa od 14.000,00 i potom 16.000,00 eura, što je i učinila, nasjevši na tzv. "direktorsku prijevaru", da je isplatu izvršila s računa namijenjenih isključivo za financiranje troškova nastalih uz projekt EINFOSE, a nije joj bilo nepoznata namjena tih sredstava, da je plaćanjem postupila protivno propisanim procedurama tužitelja u vezi plaćanja računa, osobito jer nakon plaćanja nije niti pokušala zatražiti isprave/ račune koji su bili temelj plaćanja radi opravdanja plaćanja, kao što isplate nikome nije niti prijavila, već se za isplate saznalo po prijavi treće osobe…“, - „…takvo postupanje tuženice u izvršavanju radnih zadataka, posebno uz činjenicu da je tuženica bila voditeljica Ureda za Financijsko-knjigovodstveno poslovanje, predstavlja eklatantni primjer krajnje nepažnje u obavljanju jedne od temeljnih radnih obveza tog radnog mjesta, a ta je postupanje u skladu s propisanim procedurama postupanja te službe u svrhu zaštite imovinskih interesa poslodavca i zaštite sebe od odgovornosti…“, - „…činjenica prešućivanja izvršavanja plaćanja velikog iznosa novca u korist fizičkih osoba za koje ne postoji nikakav podataka o osnovi za takvo plaćanje i lakomisleno prelaženje preko obveze da se, barem naknadno, zatraži podataka o osnovi za plaćanje samo dodatno ukazuju da se radi o krajnjoj nepažnji…“.
4.2. Tuženica je u prijedlogu naznačila dva pitanja. Prvo pravno pitanje se iscrpljuje u isticanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka i tako naznačeno nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, tuženica zapravo, kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, dovodi u pitanje činjenična utvrđenja suda koja ne mogu biti predmet razmatranja u revizijskom stupnju postupka. Uz navedeno, čak i u slučaju postojanja bitne povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime takvo pitanje nema važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Drugo naznačeno pitanje glasi: „Kod ocjene stupnja pažnje radnika/štetnika prilikom izvršavanja radnih zadataka koji je potreban za odluku i zaključak kako je šteta prouzročena krajnjom nepažnjom, uzima li sud da je krajnja nepažnja postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek ili obavljanje poslova pojedinih radnih mjesta (voditelj financijske službe) zahtijeva bitno veći stupanj pažnje nego je dužan upotrijebiti drugi radnik u toj službi?“ S obzirom na prethodno navedena činjenična utvrđenja i razloge temeljem kojih je odlučeno o zahtjevu tužitelja, naznačeno pitanje svodi se u biti na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenu sudova o postupanju tuženice s krajnjom nepažnjom u konkretnom slučaju, pa se stoga radi o pitanju koje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, kako je to propisano odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženica dostavila uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevu, prijedlozima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženice. Njihove odluke su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje, čime nije učinila vjerojatnim da bi joj u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP -a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 27. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
