REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-1123/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariju Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sibila Jagar Marčik, odvjetnica u Osijeku, Ulica kardinala Alojzija Stepinca 15, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714, kojeg zastupa službena osoba ŠD, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 26. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-560-01/24-01/267, URBROJ: 512-25-24-2 od 19. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, KLASA: UP/I-560-01/24-01/365, URBROJ: 512M2-76-24-2 od 27. svibnja 2024., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti 127. brigadi HV Virovitica (VP 2150 Virovitica) u razdoblju od 31. ožujka 1993. do 18. siječnja 1994.
2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika smatrajući da je utemeljeno na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnom tumačenju i primjeni pravnih propisa. Objašnjava da je u osporavanom i prvostupanjskom rješenju paušalno navedeno da se kod njega radilo o redovitom služenju vojnog roka i to bez stvarno provedenih dokaza koje je predlagao. Osim toga, tvrdi tužitelj, prvostupanjsko tijelo je pribavilo dokaze koji se odnose na pogrešnu osobu po imenu ” G pa takvi dokazi ne mogu biti odlučni u rješavanju ove upravne stvari. Tužitelj navodi da u postupku nisu zatražena daljnja očitovanja od 1. i 7. gardijske brigade niti od VP 3119 i VP 2145 Požega kako bi se točno utvrdilo gdje je zaveden i u kojoj i čijoj evidenciji. Potvrđuje činjenicu o obavljanju vojne službe na poslovima koji su navedeni u rješenju i koje je istaknuo u upravnom postupku u svojoj izjavi, ali smatra životno nelogičnim zaključak da se radilo samo o služenju vojnog roka. Upućuje na svoj iskaz u postupku u kojem je naveo da može priložiti fotografije iz predmetnog perioda s ljudima iz postrojbe koji su obavljali iste zadatke. Smatra da zadaci koje je obavljao i priprema za slanje na bojište, potpadaju pod valjanu osnovu za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja, bez obzira što isti nikada nije bio poslan na bilo koje bojište. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika te je strankama na takav način, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. i 39/26. dalje u tekstu ZUS), prije donošenja presude, dana još jedna mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke kao i o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koji su predmet ovog spora. Stranke su tom prilikom ostale kod svojih navoda i prijedloga iz ranijih podnesaka, a Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju i fotografije koje je tužitelj priložio uz tužbu kao i sve isprave koje prileže dostavljenom spisu upravnog postupka.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Među strankama je sporno predstavlja li vojna služba tužitelja od 31. ožujka 1993. do 18. siječnja 1994. obavljanje zadataka i obuke koji daju pravo na status hrvatskog branitelja ili je riječ o redovnom služenju vojnog roka bez borbenog djelovanja.
6.1. Tužitelj tvrdi da je bio premješten u HV Virovitica radi obavljanja konkretnih vojnih zadataka te da priprema i obuka za slanje na bojište predstavljaju valjanu zakonsku osnovu za priznanje statusa hrvatskog branitelja. Smatra pogrešnim stav da se radilo „samo“ o redovitom služenju vojnog roka jer je obavljao dužnosti obrane suvereniteta bez obzira na to što formalno nije bio poslan na ratište.
6.2. U ovdje osporenom aktu tuženik ističe da je uvidom u vojnu knjižicu br. 230045 razvidno kako je tužitelj u spornom razdoblju služio redoviti vojni rok. Naglašava da aktivnosti ročnog vojnika (osiguranje skladišta Šištat, voznog parka i patroliranje) te činjenica da tužitelj sam priznaje da nije išao na ratište u Posavinu, ne predstavljaju pružanje oružanog otpora niti djelovanje u izravnoj vezi s otporom u smislu članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihov ih obitelji ("Narodne novine" 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23., dalje u tekstu ZHBDR). Osim toga, prema podacima Središnjeg vojnog arhiva i Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske ne postoje podaci koji upućuju na suprotno od onoga što prikazuje tužiteljeva vojna knjižica.
7. Materijalnopravni temelj za utvrđivanje i priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata uređen je odredbama ZHBDR-a. Odredba koja određuje pojam hrvatskog branitelja nalazi se u članku 3. stavku 1. ZHBDR-a, prema kojem je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga) ili pod propisanim uvjetima kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite.
7.1. Sadržaj i pravna narav samog pojma sudjelovanja u obrani suvereniteta taksativno su i restriktivno normirani u članku 3. stavku 2. ZHBDR-a. Prema toj zakonskoj odredbi, pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske podrazumijeva se: a) oružani otpor agresoru i b) djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenskom razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine.
7.3. Nadalje, sam postupak i dokazna sredstva propisani su člankom 3. stavkom 4., člankom 149. i člankom 179. točkom a) ZHBDR-a. Prema navedenim odredbama, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje nadležno ministarstvo (za obranu ili unutarnje poslove) u upravnom postupku, pri čemu se status utvrđuje primarno na temelju činjenica o kojima se vodi službena evidencija te se dokazuje službenom potvrdom nadležnog tijela. Vojna knjižica, kao javna isprava izdana na temelju službene evidencije ministarstva nadležnog za obranu, ima punu dokaznu snagu u pogledu činjenica koje su u njoj zabilježene, sukladno pravilima upravnog postupka.
7.4. Zakonski okvir uspostavlja i jasnu distinkciju između statusa hrvatskog branitelja i drugih oblika doprinosa obrani države. Tako je člankom 15. stavkom 1. točkom h) ZHBDR-a propisan status sudionika Domovinskog rata. Sudionikom Domovinskog rata smatra se osoba koja nema priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, a koja je prilikom obavljanja vojnih ili drugih dužnosti po nalogu nadležnih tijela državne vlasti pridonijela obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Time je zakonodavac stvorio jasnu normativnu razliku: dok je za status branitelja nužno kumulativno ispunjenje uvjeta oružanog otpora ili djelovanja u izravnoj vezi s tim otporom, obavljanje redovitih i pratećih vojnih zadaća u pozadini ili bez borbenog djelovanja može predstavljati osnovu isključivo za status sudionika Domovinskog rata, pod zakonom propisanim pretpostavkama.
8. U konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje vojne službe od 31. ožujka 1993. do 18. siječnja 1994. godine. Uvidom u vojnu knjižicu broj 230045, koja sukladno članku 179. točki a) ZHBDR-a predstavlja javnu ispravu izdanu na temelju službene evidencije Ministarstva obrane, nesporno je utvrđeno da je tužitelj u traženom razdoblju služio redoviti vojni rok. Iz službene evidencije ne proizlazi raspored u borbeni sektor niti sudjelovanje u borbenim akcijama.
8.1. Tužitelj je saslušan u upravnom postupku te je u svojoj izjavi od 15. veljače 2024. jasno naveo kako je nakon početne obuke u Požegi 3. lipnja 1993. premješten u Viroviticu, gdje je obavljao dužnosti osiguranja skladišta naoružanja Šištat, osiguranja voznog parka te patroliranja prema postrojbama UN-a, a što predstavlja redovite vojničke obveze ročnika. Iz činjeničnog opisa ne proizlazi da je na području Virovitice, na lokacijama osiguranja, u tom razdoblju došlo do oružanog napada neprijatelja niti da je tužitelj pružio neposredan oružani otpor. Čuvanje vojnih objekata s osobnim naoružanjem sastavni je dio svake vojne službe ročnog sastava i ne može bez uvjeta iz članka 3. stavka 2. ZHBDR-a konvertirati status ročnika u status branitelja.
8.2. Naime, tužitelj tvrdi da je pohađao uvježbavanje i pripremu za odlazak na ratno područje te da se priprema za bojište izrijekom spominje u članku 3. stavku 2. ZHBDR- a kao oblik djelovanja u izravnoj svezi s oružanim otporom. Međutim, „obuka i priprema za odlazak na bojište“ ne može se promatrati izolirano od uvodnog dijela odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a, koji zahtijeva postojanje „oružanog otpora agresoru i djelovanja u izravnoj svezi s tim otporom“. Da bi obuka i priprema imale karakter djelovanja u izravnoj svezi s otporom, mora postojati izravna uzročno -posljedična i vremenska veza sa stvarnim borbenim angažmanom na bojištu. Budući da tužitelj sam izričito priznaje da nikada nije upućen u zonu borbenih djelovanja, obuka kroz koju je prolazio predstavlja isključivo redovito vojno osposobljavanje ročnika.
9. Dakle, tuženik je u pravu kada tvrdi da tužitelj ne ispunjava materijalnopravne uvjete propisane člankom 3. ZHBDR-a za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 31. ožujka 1993. do 18. siječnja 1994. jer je u tom razdoblju bio na odsluženju redovitog vojnog roka bez zadaća koje se mogu podvesti pod članak 3. stavak 2. ZHBDR-a.
10. Kraj takve pravne kvalifikacije svih zadaća koje tužitelj sam navodi u svojoj izjavi u upravnom postupku i postavljenog zahtjeva koji se odnosi na pripadnost 127. brigadi HV Virovitica, nije bilo potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza (opetovanog saslušanja tužitelja, saslušanja predloženih svjedoka i traženja očitovanja gardijskih brigada i VP- a), budući da isti ni na koji način ne bi doveli do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Stoga je ovaj Sud odbio predložene dokaze kao nepotrebne.
11. U odnosu na prigovor tužitelja da je prvostupanjsko tijelo pribavilo dokaze za pogrešnu osobu pod imenom „ CD“ te da javnopravna tijela uopće nisu pribavila stvarne podatke za njega, valja naglasiti da je riječ o grešci u pisanju rješenja koja je otklonjiva na temelju članka 104. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.). Naime, sve isprave koje prileže spisu upravnog postupka odnose se na ime tužitelja.
12. Slijedom prethodno navedenog, osporavano rješenje tuženika se ocjenjuje zakonitim te je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
13. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom članka 147. stavka 1. ZUS - a kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 26. svibnja 2026.
Sudac
Dario Mađaroš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome Sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu.
Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Opunomoćenici tužitelja
2. Tuženiku
3. U spis
