Poslovni broj: Usž-412/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Pavle Krmpotić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ladan i Krmpotić d.o.o., Metalčeva ulica 5, Zagreb, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-999/2025-6 od 23. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-999/2025-6 od 23. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/24-01/130, URBROJ: 511-01-203-25-3 od 10. veljače 2025. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko- neretvanske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: 224-04/24- 01/623, URBOJ: 511-03-06-24-2 od 25. srpnja 2024., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, navodi da je u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za utvrđivanje državljanstva temeljem odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 4/94., 113/93., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21., dalje: ZHD), kojom su popisane pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva, a koje je tužitelj u cijelosti ispunio. Tuženik nije utvrđivao postojanje zapreke za primanje u državljanstvo iz odredbe članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a pa je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Osim toga, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno i glede odlučne činjenice datuma rođenja tužitelja jer se u točki 12. obrazloženja prvostupanjske presude kao datum rođenja tužitelja navodi 9. siječnja 1971., a tužitelj je rođen **.**.1982.. Drži da primjena članka 5. stavka 2. ZHD-a nije ograničena samo na osobe koje su rođene u inozemstvu, koje imaju 21. godinu života i koje su rođene nakon 8. listopada 1991. godine. Pobijanom presudom i rješenjima upravnih tijela tužitelja se nedopušteno diskriminira temeljem dobi, što je protivno Ustavu Republike Hrvatske i Konvenciji za zaštitu ljudskih sloboda s pripadajućim Protokolima. Osim prigovora nedopuštene diskriminacije, upire i na povredu pravne predvidljivosti i izvjesnosti objektivnog pravnog poretka, kao jednog od zahtjeva vladavine prava. Slijedom navedenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno, predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova spora, uključujući i trošak ove žalbe.

4. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da je žalba neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, propisanih odredbom članka 30. stavka 1. ZHD- a, a na tužitelja se ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a. Tužitelj, pored odredbe članka 30. stavka 1. i članka 30.a stavka 2. ZHD-a, kojima je normirano utvrđivanje hrvatskog državljanstva za osobe rođene prije stupanja na snagu ZHD-a (utvrđuje se jesu li stekle hrvatsko državljanstvo podrijetlom prema saveznim i republičkim propisima važećima u vrijeme njihova rođenja) i nadalje inzistira na primjeni odredbe koja regulira stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom temeljem važećeg ZHD-a, dakle temeljem zakona koji nije bio donesen u vrijeme njegova rođenja. Zakonom o izmjenama i dopunama ZHD-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., došlo je do izmjene u odredbi članka 5. stavka 1. tog Zakona na način da je za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom djeteta rođenog u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njenog rođenja hrvatski državljanin, povećana dobna granica za prijavu u evidenciju hrvatskih državljana do navršene 21. godine života (do tada je bila do navršene 18. godine života). Navodi da je u obrazloženju podnesenih amandmana Vlade RH na Konačni prijedlog tog zakona stajalo između ostalog „…te se prihvaćanjem u izmijenjenom obliku amandmana Odbora za Hrvate izvan RH omogućava u predloženom roku stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i onim osobama rođenim nakon stupanja na snagu ZHD-a starijima od 21 godine čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihova rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti…“. Tužiteljevi žalbeni navodi i traženje da se njegov zahtjev riješi temeljem članka 5. stavka 2. ZHD-a, odraz su nerazumijevanja instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstva i strukture samog Zakona, odnosno nesagledavanja Zakona u cjelini. Odredba članka 30. stavka 2. ZHD-a predstavlja pravni limit za primjenu odredbi kojima je normirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom jer bi se neograničenom primjenom odredbe članka 5. stavka 2. ZHD -a zadiralo u prijašnje propise te bi načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva, sadržano u odredbi članka 30. stavka 1. ZHD-a, izgubilo smisao, što nije bila intencija zakonodavca. Navedena zakonska odredba je osnova za primjenu prijašnjih zakona koji više nisu na snazi, ali su važili u vrijeme rođenja osobe koja traži utvrđivanje hrvatskog državljanstva, konkretno Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. i Zakona o državljanstvu SFRJ iz 1976., koji su važili 1982. kada je tužitelj rođen. Primjenom navedenih zakona zahtjev tužitelja je odbijen jer je po tim zakonskim propisima podrijetlom stekao državljanstvo ondašnje SR Crne Gore. Tužiteljevi roditelji, kao osobe različitog republičkog državljanstva, imali su pravo izbora republičkog državljanstva djeteta sukladno tada važećem republičkom i saveznom propisu. Neosnovani su i žalbeni prigovori o diskriminaciji jer u postupcima utvrđivanja hrvatskog državljanstva ni jedna osoba rođena prije 8. listopada 1991., u inozemstvu ili na prostoru bivše SFRJ, nije upisana u maticu rođenih i knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem odredbe članka 5. stavka 2. ZHD-a jer taj Zakon nije važio u vrijeme rođenja te osobe. Glede žalbenih prigovora o, u pobijanoj presudi, pogrešno navedenom datumu rođenja tužitelja, ukazuje da se radi o omašci u pisanju jer se na istoj strani presude, kod navođenja činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, navodi točan datum tužiteljeva rođenja. Slijedom svega navedenog, predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., 39/26., dalje: ZUS).

7. Prema ocjeni ovog Suda, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da su rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela donesena pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 30. stavka 1. ZHD-a, prema kojoj se hrvatskim državljaninom smatra osoba koje je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Navedena zakonska odredba propisuje tko se sve ima smatrati hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu ovoga Zakona te definira da je to osoba koja je stekla državljanstvo prema ranije važećim propisima o državljanstvu koja takvo državljanstvo zadržava te se stupanjem na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ne mijenja državljanski status takve osobe. Navedenom odredbom se normira načelo pravnog kontinuiteta državljanstva. Dakle, radi se o postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva temeljem navedene zakonske odredbe, a u kojem postupku se na utvrđeno činjenično stanje primjenjuju prijašnji propisi koji su jasni po pitanju pretpostavki za takvo stjecanje.

8. Tužitelj je, prema podacima spisa predmeta, rođen **.**.1982., pa su u postupku pravilno primijenjene odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977., koji je važio u vrijeme njegova rođenja. Odredbom članka 4. stavak 1. točke 1. tog Zakona bilo je propisano da će hrvatsko državljanstvo podrijetlom steći dijete čija su oba roditelja hrvatski državljani u trenutku djetetova rođenja, a ako je jedan od roditelja bio državljanin neke druge republike bivše SFRJ, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo temeljem sporazuma roditelja. U slučaju nedostatka sporazuma, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su roditelji imali prebivalište na području Republike Hrvatske, a ako nisu imali zajedničko prebivalište u Republici Hrvatskoj, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da je upisano u maticu rođenih u Republici Hrvatskoj.

9. Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj rođen u [adresa], Crna Gora, u kojem su u vrijeme tužiteljeva rođenja prebivali i njegovi roditelji i da je tužitelj od rođenja državljanin Crne Gore, odnosno da je stekao tadašnje republičko državljanstvo Crne Gore po drugom roditelju (ocu), a što je upisano u knjigu državljana i maticu rođenih koji se vode za matično područje [adresa]. Stoga je osnovan zaključak da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe članka 30. stavka 1. ZHD-a, obzirom da je podrijetlom, po propisima važećim do 8. listopada 1991., stekao državljanstvo Republike Crne Gore. Kako se po istim propisima moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se ne može naknadno utvrditi da se tužitelj istovremeno ima smatrati i hrvatskim državljaninom u smislu navedene zakonske odredbe. Budući tužitelj nije stekao hrvatsko državljanstvo prema ranije važećim propisima o državljanstvu, to, u konkretnom slučaju, nema mjesta primjeni načela pravnog kontinuiteta državljanstva.

10. Nadalje, rješenjem tuženika je valjano obrazloženo da ovdje nema mjesta primjeni ni odredbe članka 5. stavka 2. ZHD-a, jer se ta odredba primjenjuje na osobe rođene nakon 8. listopada 1991., kada je stupio na snagu ZHD, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Pravno shvaćanje da se na osobe rođene prije 8. listopada 1991. primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. i 2. ZHD-a, izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi, potvrđeno je i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. odluka broj: U-III-189/01, U-III-16125/09 i dr.).

11. Naime, odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, suprotno žalbenim prigovorima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon 8. listopada 1991. da pod uvjetima iz te zakonske odredbe traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Kraj činjenice da je tužitelj rođen .... godine, na njega navedena odredba nije primjenjiva.

12. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

13. Odluka o trošku spora temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, pa kako tužitelj u ovom sporu nije uspio, to je razlog zbog kojeg je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora, a i iz istog razloga odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić