Poslovni broj: Usž-644/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4 , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Vodovod d.o.o., Zadar, Špire Brusine 17, OIB: 89406825003 (prije pripajanja: Odvodnja d.o.o., Zadar, Hrvatskog sabora 2, OIB: 67946095697), koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d., Zadar, Plemića Borelli br. 1, radi nepotpunog izvlaštenja, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanih po istim opunomoćenicima, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 869/2025-11 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-869/2025-11 od 19. rujna 2025.

II. Usvaja se žalba tužitelja i poništava točka II. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-869/2025-11 od 19. rujna 2025., u dijelu kojim se tužiteljima nalaže zainteresiranoj osobi isplatiti troškove spora. Nalaže se tužiteljima da u roku 60 dana od dana dostave ove presude nadoknade zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 €, dok se u preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II -943-02/22- 01/100, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 22. veljače 2025. (točka I. izreke), te se tužiteljima nalaže da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke isplate zainteresiranoj osobi iznos od 2.500,00 € na ime naknade troška ovog spora, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora odbija kao neosnovan (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijaju se žalbe tužitelja (ŽF i PF) i zainteresirane osobe (Odvodnja d.o.o.) izjavljene protiv rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za povjerene poslove državne uprave, KLASA: UP/I -943- 04/20-01/128, URBROJ: 2198/1-19-01-03/6-20-18 od 15. siječnja 2021., ispravljeno rješenjem istog tijela, KLASA: UP/I-943-04/20-01/128, URBROJ: 2198/1-19-01-03/6- 21-20 od 8. veljače 2021. Prvostupanjskim rješenjem od 15. siječnja 2021. utvrđen je interes Republike Hrvatske za izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture, prihvaćen je prijedlog zainteresirane osobe te je u njezinu korist određeno nepotpuno izvlaštenje ustanovljenjem prava stvarne služnosti površine 250 m², polaganjem cjevovoda na nekretnini oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz naknadu za nepotpuno izvlaštenje nekretnine u ukupnom iznosu od 69.200,00 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužitelji su protiv osporene presude izjavili žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, osvrću se na vještačenja vještaka Maria Kalmete i Ante Vukovića, a iz kojih proizlazi da , s obzirom na koridor nepotpunog izvlaštenja preko čestice u vlasništvu tužitelja, vlasnici nemaju gospodarski interes koristiti preostali dio čestice. Sud tijekom postupka uopće nije cijenio činjenicu da je ustanovljenjem prava stvarne služnosti površine 250 m², polaganjem cjevovoda na nekretnini tužitelja, došlo do takvih ograničenja njihovog prava vlasništva na toj nekretnini zbog kojih su se ispunili uvjeti za potpuno izvlaštenje iste. Dakle, u predmetnoj pravnoj stvari se ne govori o izvlaštenju preostalog dijela nekretnine sukladno članku 7. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“, broj: 74/14., 69/17. i 98/19. – dalje u tekstu: ZION), već se govori o tome da je nepotpuno izvlaštenje toliko otegotno za tužitelje da su se ispunili uvjeti za potpuno izvlaštenje iz članka 3. stavka 1. ZION-a, zbog čega je zahtjev zainteresirane osobe, podnesen sukladno članku 4. stavku 1. ZION -a, bio neosnovan, a što sve nastavno detaljnijim razlozima obrazlažu. Pritom ponavljaju da zakonitost pobijanog rješenja prvostupanjskog tijela osporavaju u dijelu u kojem je pogrešno utvrđeno da se zbog zasnivanja prava služnosti zainteresirane osobe ima primijeniti institut nepotpunog izvlaštenja. Drže da vlasnik ne smije izvlaštenjem biti stavljen u poziciju lošiju od one u kojoj je bio prije izvlaštenja, a što je konkretan slučaj. Naglašavaju da je cilj postići poštenu ravnotežu između legitimnih interesa države za izgradnjom objekta i zaštitom vlasničkih prava u kontekstu postupaka za izvlaštenje koji uključuje krajnje miješanje države u ova prava, koje stajalište jasno proizlazi iz odluke Europskog suda za ljudska prava citirane u žalbi, ali i iz odredbe članka 52. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“, broj: 78/15.). Polaganjem cjevovoda i ograničenjima koja iz toga proizlaze, nekretnina je postala neupotrebljiva, a vlasnici lišeni svake koristi koju su prije imali pa u takvim okolnostima nije moguće govoriti o poštenoj naknadi niti o stvarnoj zaštiti vlasničkih prava, već o faktičkom oduzimanju vlasništva bez odgovarajuće kompenzacije, a što je protivno i praksi Europskog suda na koju nastavno ukazuju. Nadalje, u žalbi osporavaju i odluku o trošku u dijelu dosuđenih troškova na teret tužitelja. Naime, sud dosuđuje zainteresiranoj osobi trošak dvije odvjetničke radnje , i to trošak sastavljanja odgovora na tužbu i zastupanja na ročištu održanom 22. kolovoza 2025. Tužitelji osporavaju zainteresiranoj osobi troškove sastavljanja odgovora na tužbu s obzirom da je odgovor dostavljen na samom ročištu tužitelju, odnosno neposredno pred ročište, a na sud je predan dan prije ročišta, zbog čega se ne može smatrati procesnom radnjom koja je pridonijela vođenju postupka u smislu stvaranja procesnih pretpostavki ili doprinosa učinkovitosti postupka. Slijedom svega navedenog, tužitelji predlažu ovom Sudu usvojiti žalbu, pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka uvećan ih za sastav predmetne žalbe, podredno, usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova postupka, uvećanih za sastav predmetne žalbe u iskazanim iznosima.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, osporava žalbene prigovore, navodeći kako je nesporno da odredbe ZION-a propisuju mogućnost podnošenja zahtjeva za potpunim izvlaštenjem, ali je ključno da se odredbe na koje tužitelj ukazuje primjenjuju samo i isključivo kad je riječ o potpunom izvlaštenju, a ne kad je riječ o nepotpunom izvlaštenju, odnosno zasnivanju prava služnosti, o čemu se ovdje radi. Nastavno iznosi kronologiju predmetnog upravnog postupka, te zaključuje da je prvostupanjski sud zauzeo ispravno stajalište kada nije prihvatio prigovore tužitelja glede vrijednosti zemljišta. U odnosu na prigovor kojim tužitelji osporavaju dio dosuđenih troškova, ističe da je odgovor na tužbu podnesen unutar određenog roka od strane prvostupanjskog suda (10 dana prije isteka roka), a obzirom da je riječ o odgovoru na tužbu, očigledno je riječ o opravdanom trošku. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu žalbu odbiti, uz naknadu iskazanog troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana u odnosu na meritum ovog spora, dok je osnovana u odnosu na odluku o troškovima.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26.-odluka USRH – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njihovu štetu.

7. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelji upiru u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS -a, a prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, ispravnom primjenom ovdje mjerodavnih odredaba ZION-a, te Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“, broj: 78/15.) i Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina („Narodne novine“, broj: 105/15.) na koje se pozvao, osnovano ocijenio da se ovdje ne radi o potpunom izvlaštenju dijela nekretnine, već o nepotpunom izvlaštenju ustanovljenjem služnosti, za koju je, i po ocjeni ovoga Suda, naknada pravilno određena, i to uz primjenu maksimalno propisanog postotka od 80% koji umanjuje vrijednost zemljišta zbog polaganja cjevovoda.

9. Pritom je prvostupanjski sud dao jasnu i argumentirano obrazloženu analizu razloga kojima se rukovodio otklanjajući osnovanost tužbenih prigovora, na kojima tužitelji inzistiraju i u žalbi, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku i na pravilnom tumačenju primijenjenog materijalnog prava.

10. S obzirom da tužitelji u žalbi ne iznose pravno relevantne prigovore kojima bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe u odnosu na meritum ove stvari. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelji pravilnost osporene presude pobijaju ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je presuda utemeljena, ali ih drukčije tumače, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari.

11. Međutim, tužitelji osnovano prigovaraju opravdanosti troška dosuđenog zainteresiranoj osobi za sastav odgovora na tužbu, koji je doista, prema podacima sveza spisa, dostavljen prvostupanjskom sudu 21. kolovoza 2025., dakle dan prije održavanja rasprave (22. kolovoza 2025.), na kojoj je zainteresiranoj osobi omogućeno iznositi sve relevantne činjenice, predlagati dokaze te se očitovati i na navode tužbe, što je na raspravi i učinjeno ponavljanjem navoda iz odgovora na tužbu. Stoga je ovaj Sud ocijenio da, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i postignuti uspjeh u sporu, zainteresirana osoba ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku koji se odnose na trošak pristupa na raspravu u iznosu od 1.000,00 €, što uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 €, dok je u preostalom dijelu zahtjev zainteresirane osobe ocijenjen neosnovanim, jer se ne radi o opravdanom trošku u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a..

12. U odnosu na zahtjeve tužitelja i zainteresirane osobe za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da je tužitelj djelomično uspio sa svojom žalbom, i to u odnosu na odluku o trošku kao akcesornom zahtjevu koji prati sudbinu glavnog zahtjeva, dok se u odnosu na zahtjev zainteresirane osobe ocjenjuje da odgovor na žalbu, kao procesna radnja, nije bio potreban za donošenje odluke u ovoj stvari, jer je njime zainteresirana osoba ponovila izjave dane već tijekom postupka i u osporenim aktima pa je, u smislu članka 147. stavka 2. ZUS -a, a uvažavajući razmjer uspjeha u žalbenom postupku, ovaj Sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i stavka 2. te članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović