1

                                                                                                  Poslovni broj: 4 Gž-413/2023-3

 

 

 

                                                

 

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod             

 

                                                                

                                                                            Poslovni broj: 4 Gž-413/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A  

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. T., G., OIB: … zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici u O. protiv tuženice R. A.  d.d. Z., OIB: …, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. Z., radi utvrđenja  ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, od 4. svibnja 2023., poslovni broj: P-739/2022-10, u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o j e  

 

 

I Odbija se žalba tuženice R. A.  d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: P-739/2022-10, od 4. svibnja 2023.

 

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3. /treće/ Naknada u ugovoru o kreditu broj … kojeg su 6. veljače 2007. zaključili tužiteljica N. T., G., OIB: … kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d., Z., OIB: …, kao kreditor, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika J. K.-R., Z., pod brojem OU-132/2007-1 dana 7. veljače 2007., i to u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica tuženiku plaća naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

 

II. N a l a ž e s e tuženiku R. A. d.d. da tužiteljici N. T. plati iznos od 303,63 EUR (tristotri eura i šezdesettri centa)/ 2.287,71 kn (dvijetisućedvijestoosamdesetsedam kuna i sedamdesetjednu lipu) 1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. veljače 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narode banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. N a l a ž e se tuženiku R. A. d.d. da tužiteljici N. T. naknadi troškove postupka u iznosu od 1.094,54 EUR (tisućudevedesetčetiri eura i pedesetčetiri centa)/ 8.246,81 kn (osamtisućadvijestočetardesetšest kuna i osamdesetjednu lipu) 2 , sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

2. Protiv prvostupanjske presude i odluke o troškovima postupka tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/2022 – dalje ZPP), u svezi članka 326.a ZPP-a i članka 186.c ZPP-a te članka 338. stavka 4. ZPP-a i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženici parnični trošak, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka. 

 

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a ZPP-a, u svezi članka 186.c ZPP-a jer je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, a uvažavajući pravni stav prvostupanjskog suda da tražbina tužitelja dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka pa da stoga tražbina tužiteljice nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a, koja propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati pa da tako nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima.  Smatra da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer da se prvostupanjski sud uopće ne očituje o elementima nepoštenosti i postupanju tuženice suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije te da se podrazumijeva da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da isto tako prvostupanjski sud dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 8. veljače 2007., a da isto ni na koji način ne obrazlaže i ne daje odgovarajuće razloge zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva pa da se stoga pobijana odluka ni u ovom dijelu ne može ispitati i osobito jer je predmetna naknada naplaćena 15 godina prije podnošenja tužbe.

 

2.2. Dalje navodi da je prvostupanjska odluka utemeljenja na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna te ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, kao niti činjenično stanje u odnosu na određenost naknade za odobrenje kredita i mogućnost razumijevanja iste odredbe.

 

2.3. Osporava primjenu materijalnog prava i to odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima i smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članka 81. stavak 1 i članak 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te u slučaju da jesu, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a tek ako odredbe nemaju bilo koji od tri navedena obilježja, sud provodi test poštenosti. Smatra da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i da je ovu svoju obvezu potrošač jasno mogao razumjeti i financijski izračunati, a sve da je i udovoljeno uvjetima iz Zakona o zaštiti potrošača, da prvostupanjski sud uopće nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. 

 

2.4. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen prigovor zastare navodi da se pravni stav Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., na koji se poziva prvostupanjski sud, ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja te i kad bi se to pravno shvaćanje primijenilo, tužba je preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavak 2. ZPP-a i da prvostupanjski sud nalaže tuženici isplatiti tužiteljici tražbinu koja nije dospjela, a ujedno ju obvezuje platiti kamate koje teku 16 godina.

 

2.5. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka jer da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti, zatim da je prvostupanjski sud pogrešno sve poduzete radnje dosudio prema vrijednosti boda od 15,00 kn, iako je navedena vrijednost boda na snagu stupila tek 5. studenog 2022. pa da jedino radnje poduzete nakon toga datuma mogu biti dosuđene prema navedenoj vrijednosti boda te da je tuženici naloženo i naknaditi tužiteljici trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 66,36 eura, međutim ako je tužiteljica istu pristojbu platila u polovini iznosa u roku od tri dana, može imati samo pravo na onaj iznos koji je platila, a ne dvostruko veći iznos.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

5.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi bitni elementi propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a te je osobito navedeno koje je činjenice sud utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio.

 

6. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj …, sklopljenog između tužiteljice i tuženice 6. veljače 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, kojom se tužiteljica obvezala na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuju prilikom prvog korištenja kredita te da se naloži tuženici da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužiteljici iznos od 2.287,71 kn sa zateznim kamatama tekućim od 8. veljače 2007. do isplate.

 

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kreditor, odobrila tužiteljici, korisnici kredita, kredit za kupnju rabljenog automobila već registriranog u RH, u iznosu od 15.119,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 72 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužiteljica po ovom osnovu prilikom isplate kredita platila tuženici iznos od 2.287,71 kn, nego je sporno da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužiteljica ima pravo na isplatu navedenog iznosa.

 

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da od strane tuženice nije tužiteljici dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od cjelokupne isplate kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačeno o kakvoj se naknadi radi i za što tužiteljica plaća navedenu naknadu niti je to tuženica tijekom postupka na bilo koji način obrazložila. Prvostupanjski sud zaključuje da je jedina svrha predmetne odredbe banci priskrbiti dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate) pa da je stoga nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP-a), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

 

9. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članka 81 stavka 1. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost,  a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi  pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužiteljici nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

 

11. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u  predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno kakva je to naknada i na što se odnosi. Osim toga, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna, lako razumljiva i uočljiva iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužiteljici što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

 

12. Stoga su netočni su žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su i neosnovani navodi da prvostupanjski sud  ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica imala pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate jer je prvostupanjski sud u ovom dijelu dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom da je utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnice kredita i to na način da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da ta odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, s tim da tuženici kao financijskoj instituciji nije moglo ostati niti biti nepoznato već od samog trenutka sklapanja pravnog posla da je navedena odredba nepoštena.

 

13. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka (Ouod ab initio vitiosum est noj potest tractu temporis convalescere)  pa neosnovano tužena prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

 

14. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužiteljica isplatila tuženici naknadu iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 303,63 eura (2.287,72 kn), prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

 

15. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te je pravilno je utvrđena vrijednost boda od 15,00 kn.

 

15.1. Naime, prema Tbr. 48. stavak 1. Tarife proizlazi da odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku naplate, a da se prema stavku 2. Tbr. 48. Tarife, vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate Tarife. Ujedno je stavkom 3. Tbr. 48. Tarife propisano kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, stupila na snagu Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kojom je u Tbr. 50. Tarife izmijenjena vrijednost boda na 15,00 kuna, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa uslijed navedenog žalbeni navodi tuženice u tom dijelu nisu osnovani.

 

15.2. Nadalje je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženicu na naknadu troškova sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura jer je  tužiteljica sudsku pristojbu platila upravo u navedenom iznosu, što proizlazi iz potvrde o plaćenoj pristojbi koja se nalazi u prvostupanjskom spisu.

 

16. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. ovaj sud je odbio tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspjela.

                                         

17. Slijedom navedenog, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

 

Slavonski Brod, 12. veljače 2024.

 

 

                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović-Terzić