Poslovni broj: Usž-113/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća te uz sudjelovanje zapisničarke, sudske savjetnice Katarine Skrbinac, u upravnom sporu tužitelja JĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Domagoj Rešetar, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom društvu Rešetar & partneri d. o. o. iz Osijeka, Šetalište Petra Preradovića 7, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Osijek (OIB: 36162371878), Osijek, Trg L. Ružičke 1, kojeg zastupa opunomoćenik HĆ, službena osoba, radi udaljen ja iz državne službe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-481/2025-12 od 3. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-481/2025-12 od 3. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, u točkama I. i II. izreke, poništeno je rješenje tuženika KLASA: UP/II-114-04/25-03/5, URBROJ: 511-01-158-25-3 od 9. travnja 2025. i rješenje Policijske uprave osječko-baranjske KLASA: 208-01/23-06/46, URBROJ: 511- 07-100-25-16 od 11. ožujka 2025., a, u točki III. izreke, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev za trošak.

2. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da nije sporno da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela zlouporaba položaja i ovlasti i da je zbog toga on udaljen iz državne službe na temelju članka 112. stavka 1. ZoP-a. Tvrdi i da između stranaka nije dvojbeno da je kazneni postupak pokrenut, kada je on pokrenut, da je protiv tužitelja podignuta optužnica koja je postala pravomoćna, da kazneni postupak nije dovršen i da članak 112. stavak 1. ZoP -a propisuje tzv. obligatorno udaljenje iz državne službe. Tvrdi da je prvostupanjski sud poništio odluke javnopravnih tijela, zaključivši da je institut udaljenja izgubio smisao, jer on nije primijenjen pravovremeno i da nije dokazano da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak radi počinjenja kaznenog djela s obilježjima korupcije. Smatra da ti razlozi rješavanja upravne stvari nisu pravilni i zakoniti. Istaknuo je da je rješenje o udaljenju tužitelja iz državne službe donijeto odmah nakon zaprimanja obavijesti DORH-a poslovni broj KO-US-34/2020 od 23. studenoga 2023. o tomu da je pravomoćno pokrenut kazneni postupak protiv tužitelja; da sud nije obrazložio zbog čega nije zatražio tu obavijest i koju bi relevantnu činjenicu utvrdio iz te isprave, s obzirom na to da među strankama nije prijeporno da je kazneni postupak pokrenut te da sud nije dostatno obrazložio je li konkretno kazneno djelo ima ili nema koruptivna obilježja, prihvaćajući stajalište tužitelja da svako kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti nije nužno djelo s obilježjima korupcije. Istaknuo je i da je zakonodavac, s obzirom na društvenu štetnost i opasnost korupcije propisao obligatorno udaljenje iz službe kod koruptivnih kaznenih djela; da je u pravnoj doktrini i sudskoj praksi dosada na jedinstven i precizan način tumačeno da se koruptivnim radnjama policijskog službenika smatra svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi bez obzira je li riječ o materijalnom ili nematerijalnom interesu. Smatra da je korupcija svaki oblik zlouporabe vlasti, tj. da se o korupciji radi u svakom slučaju kada službenik primjenjuje ili propušta primijeniti zakon, pa time sebi ili drugome pribavi bilo koji oblik koristi (imovinske ili neimovinske) ili priliči neki oblik štete. Skrenuo je pozornost na pravna stajališta iz presude ovoga Suda broj Usž-4413/2019-2 od 3. lipnja 2020., broj Usž-2177/2020 od 10. lipnja 2020. i broj Usž-1890/2023-4 od 14. ožujka 2024. Skrenuo je pozornost i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-Us-4/2016-4 od 4. travnja 2016., kada je utvrđena kaznena odgovornost policijskog službenika za djelo iz članka 291. Kaznenog zakona postoji čak i kada zataji informaciju o kaznenom djelu i počinitelju do kojih je došao kada nije bio u službi, ali i na Etički kodeks policijskih službenika (NN, broj: 145/23.), koji je, u članku 6., korupciju definirao kao svako ponašanje kojem je cilj pribavljanje osobne koristi za sebe ili drugu osobu, zloupotrebljujući položaj i ovlasti te zanemarujući opći interes koji se štiti. S tim u vezi tvrdi da je tužitelj, policijski službenik optužen da u vrijeme obavljanja službene dužnosti nije obavio službenu dužnost, čime je drugim osobama omogućio izbjegavanje kriminalističkog istraživanja odnosno kaznene odgovornosti. Smatra ispravnim ocjenu suda da ZoP-om nije propisano vremensko ograničenje primjene članka 112. stavka 1. kojima je uređeno udaljenje policijskog službenika iz službe, ali drži pogrešnim da je zbog proteka vremena institut udaljenja izgubio smisao i da nedovoljnu neodređeno pravnih normi treba tumačiti u korist radnika poglavito s obzirom na to da je riječ o tzv. obligatornom (kada ni javnopravno tijelo a ni sudovi ne mogu tumačiti je li udaljenje svrhovito ili nije), a ne fakultativnom udaljenju iz službe. Smatra i da zbog zakašnjenja u izvještavanju čelnika državnog tijela o pokretanju kaznenog postupka ne derogira njegovo pravo i dužnost da udalji policijskog službenika iz službe (svoje stajalište je utemeljio i na presudi ovoga Suda broj Usž- 2682/2020-2 od 25. studenoga 2020.). Smatra i da korupcija nije ograničena samo na pribavljanje koristi sebi ili nanošenje štete drugome, već koruptivno ponašanje obuhvaća i propuštanje poduzimanja službenih radnji radi pogodovanja drugim osobama te da je za primjenu instituta prisilnog udaljenja iz službe dovoljno pokretanje kaznenog postupka s obilježjima korupcije. Zaključno je istaknuo da sporost pravosuđa nije i ne može biti izvor prava, da je pogrešno pozivanje suda na povredu prava na rad, jer ono kao ustavno pravo ne jamči građanima zaposlenje, već ih štiti od samovoljnog otkazivanja ugovora o radu ili nezakonitog prekida državne službe, da je policijskom službeniku zakonito privremeno ograničeno pravo na rad, ali da on nije izgubio status državnog službenika i da mu za vrijeme udaljenja pripada pravo na razliku plaće. Smatra i da je, pri primjeni prisilne norme iz članka 112. stavka 1. ZoP-a, dostatno bilo utvrditi da je pokrenut kazneni postupak (što nije ni sporno) i da je to pokretanje u vezi s kaznenim djelom s obilježjima korupcije. Stoga je predložio poništiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu, iako mu je ona uredno dostavljena.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje zakonitom i pravilnom osporenu presudu, koja je valjano i dostatno obrazložena. Sud prvog stupnja je, ne počinivši ijednu bitnu povredu upravnog spora, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na tako utvrđeno pravilno primijenio materijalni propis.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka javnopravnih tijela, koje su donijete u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti radi udaljenja tužitelja , policijskog službenika iz službe primjenom odredbe članka 112. stavka 1. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19., u daljnjem tekstu: ZoP).

7. Osporene odluke javnopravnih tijela donijete su u ponovnom postupku u izvršenju ranije pravomoćne presude Upravnog suda u Osijeku broj UsI-129/2024-8 od 22. siječnja 2025., kada su poništena ranije rješenje o udaljenju od 24. studenoga 2023. donijeto zbog istoga pravnog i činjeničnog osnova te drugostupanjsko rješenje od 14. prosinca 2023., kojim je odbijena žalba policijskog službenika. Nije sporno ni da je tužitelj u ponovnom postupku udaljen iz službe s danom 24. studenoga 2023.

7.1. Nije, u biti, sporno niti da je prvostupanjsko tijelo 24. studenoga 2023. donijelo rješenje o udaljenju tužitelja iz službe, dakle, odmah po zaprimanju dopisa Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Odsjeka u Osijeku broj: KO-US-34/2020. od 23. studenoga 2023., kojim je ono obaviješteno da je rješenje o provođenju istrage Ureda broj: K-US-L-194/2019, Is-US-24/2019. od 12. lipnja 2019. protiv tužitelja zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., u daljnjem tekstu: KZ) postalo pravomoćno 5. srpnja 2019. i da je protiv njega 20. srpnja 2020. podignuta optužnica pred Županijskim sudom u Osijeku koja je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj: Kov-Us- 3/2020. od 8. srpnja 2021.

7.2. Nije, u biti, sporno ni da je kazneni postupak protiv tužitelja zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti pokrenut pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage Ureda broj: K-US-L-194/2019, Is-US-24/2019. od 12. lipnja 2019. u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., u daljnjem tekstu: ZKP).

7.3. Tuženik nije osporio ni tvrdnje tužitelja da je on rješenjem Policijske uprave osječko-baranjske broj: 511-07-01-4/10-2/19. od 12. lipnja 2019. privremeno udaljen iz službe s danom 12. lipnja 2019. na temelju članka 112. ZoP-a radi sumnje da je počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporaba položaja i ovlasti opisano u članku 291. stavku 1. KZ-a te težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 3. ZoP-a opisano kao zloupotreba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi; da je udaljenje određeno do okončanja kaznenog postupka; da je donositelju prvostupanjskog rješenja bilo poznato da se paralelno s disciplinskim vodi i kazneni postupak protiv tužitelja povodom istoga činjeničnog događaja te da je tužitelj, nakon što je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Osijek KLASA: UP/I-114-04/19-02/187, URBROJ: 511-01-158-19-21 od 10. listopada 2019. utvrđeno da nije odgovoran za počinjenje teže povrede službene dužnosti, po izvršnosti tog rješenja, 11. studenog 2019. vraćen u službu. Tuženik nije osporio ni tvrdnju tužitelja da je on vraćen u službu, kada je bio u tijeku kazneni postupak zbog kojeg je udaljen, da je radio preko četiri godine u službi od vraćanja u službu (11. studenoga 2019.) do ponovnog udaljenja iz službe (24. studenoga 2023.) i da je u tom razdoblju napredovao iz temeljne policije na radno mjesto K 553 – policijski službenik specijalne policije, snajperist u Jedinici specijalne i interventne policije Policijske uprave osječko-baranjske.

8. No, pokazalo se i u žalbenom stadiju postupka spornim je li zakonito primijenjena odredba članka 112. stavka 1. ZoP-a, kojim je uređeno tzv. obligatorno udaljenje policijskog službenika iz službe, u posebnim okolnostima konkretnog predmeta, a osobito s obzirom na protek vremena od pokretanja kaznenog postupka protiv tužitelja (nesporno pokrenut 5. srpnja 2019.), od saznanja čelnika prvostupanjskog tijela o tomu (u biti nesporno imao saznanje o tomu 12. lipnja 2019., kada je donio rješenje o privremenom udaljenju iz službe) do donošenja osporenog rješenja o udaljenju (24. studenoga 2023.) te činjenicu da je tužitelj (iako udaljen 12. lipnja 2019.) vraćen u službu (11. studenoga 2019.) i radio preko četiri godine i pritom napredovao iako je u čitavom tom razdoblju i dalje u tijeku isti kazneni postupak. Prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da donošenje rješenja o udaljenju u posebnostima konkretne upravne stvari nije svrhovito polazeći od svrhe instituta udaljenja iz članka 112. stavka 1. ZoP-a i stajališta iz dosljedne ustavno-sudske prakse o izbjegavanju pretjeranog pravnog formalizma u tumačenju i primjeni propisa izvan konteksta i specifičnih okolnosti konkretnog predmeta te obvezi tumačenja i primjene propisa u skladu s argumentom zdravog razuma.

8.1. Pokazalo se podredno spornim i je li se protiv tužitelja vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela s obilježjima korupcije. Prvostupanjski sud smatra da svako kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ-a ne podrazumijeva da je riječ o kaznenom djelu s obilježjima korupcije. Sud je zaključio i da u konkretnom predmetu nema ijednog elementa koji bi ukazivao na koruptivno ponašanje, jer nema traženja ni primanja, koristi, mita ili drugih oblika zlouporabe s ciljem pribavljanja osobne koristi.

9. Vezano za prvo dvojbeno, valja istaknuti sljedeće.

10. Odredbom članka 112. stavkom 1. ZoP-a je propisano da će ministar ili nadležni rukovoditelj rješenjem udaljiti iz službe policijskog službenika protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teže povrede službene dužnosti zbog djela s obilježjima korupcije ili protiv kojeg je nakon provedenog kriminalističkog istraživanja podnesena kaznena prijava nadležnom državnom odvjetništvu zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela nasilja u obitelj.

10.1. Udaljenje iz službe traje do okončanja kaznenog postupka ili postupka zbog teže povrede službene dužnosti (članak 112. stavak 4. ZoP-a).

11. Prema dosljednoj ustavno-sudskoj praksi nije dovoljno samo se formalno pozvati ili citirati određene propise kao mjerodavne, već su nadležna tijela, a osobito sudovi, dužni obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili da su u posebnostima konkretnog predmeta ispunjene pretpostavke iz tih propisa. Svako drukčije postupanje prijeći strankama ostvarivanje prava na djelotvornu pravnu zaštitu u njihovoj pravnoj stvari i svodi se na „golo“ pravo koje ne jamči zaštitu konvencijskog prava na pravično suđenje. Ocijenjeno je i da se upravni sudovi trebaju suzdržati od pretjeranog formalizma u suđenju i zauzimanja pravnih stajališta koja su proizvod mehaničke primjene pozitivnog propisa bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite prava i temeljnih vrijednosti ustavnog poretka, takva je primjena prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva. Ustavni sud je istaknuo i da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi ni zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu zdravog razuma i pravnoj logici.

12. Ustavni sud je, u odluci broj U-III-5879/2020 od 5. prosinca 2024., istaknuo i da je udaljenje iz službe institut kojim se (državni) službenik u zakonom propisanim slučajevima može ili mora udaljiti iz službe do okončanja disciplinskog odnosno kaznenog postupka. Takvu mjeru obilježavaju neke opće značajke i to: legalitet, privremenost, represivnost, preventivnost i akcesornost. Legalitet znači da službenik može biti udaljen iz službe samo u situaciji predviđenoj zakonom, a njezin respresivni karakter se ogleda u tomu da se njome zadire u profesionalni položaj, ugled i materijalno stanje službenika.

12.1 Po ocjeni ovoga Suda privremenost znači da njezino trajanje nije trajno, već se službenika može udaljiti iz službe najdulje do (pravomoćnog) završetka kaznenog postupka ili postupka zbog teže povrede službene dužnosti. Iz opće značajke preventivnosti proizlazi i svrha instituta tzv. obligatornog udaljenja iz službe iz članka 112. stavka 1. ZoP-a, koja se ogleda u tomu da se onemogući daljnja šteta ugledu i interesima državne službe. Postojanje opasnosti od daljnje štete interesima službe dok traje kazneni postupak se podrazumijeva u situaciji kada je taj postupak pokrenut zbog djela s obilježjima korupcije. Zbog zakonske predmnjeve postojanja te opasnosti zakonodavac je kogentnom (prisilnom) odredbom obvezao poslodavca da će u tom slučaju udaljiti službenika iz policijske službe. Valja razumjeti odmah nakon saznanja da je protiv službenika pokrenut kazneni postupak zbog djela s koruptivnim obilježjima i u cilju sprječavanja daljnje ugroze interesa službe.

13. Polazeći od izloženih općenitih ocjena vezano za način primjene pravne norme i općih značajki instituta udaljenja iz (državne) službe, a tumačeći logično i smisleno citirane odredbe članka 112. stavka 1. i 4. ZoP-a pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, a osobito uzimajući u obzir odmak vremena od pokretanja kaznenog postupka (5. srpnja 2019.) do donošenja rješenja o udaljenju tužitelja iz službe (24. studenoga 2023.), okolnost da tuženik nije tijekom prvostupanjskog postupka (konkretno) osporio tvrdnju tužitelja da je čelnik prvostupanjskog tijela bio upoznat s činjenicom da je protiv tužitelja pokrenut i kazneni postupak u trenutku donošenja ranijeg rješenja o udaljenju te uzimajući u obzir da tužitelj ne samo da nije naštetio interesima službe, već da je on napredovao u službi u razdoblju od vraćanja na rad do ponovnog udaljenja, i ovaj Sud smatra da način na koji su javnopravna tijela protumačila i primijenila zakonske odredbe u konkretnom predmetu može se ocijeniti arbitrarnim, s obzirom na to da za svoje tumačenje nisu dala razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu. Riječ je o pretjeranom formalizmu u odlučivanju i zauzimanju pravnog stajalište koje je proizvod mehaničke primjene propisa bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline.

14. Sud ocjenjuje da rješenje o udaljenju službe nije zakonito, a da tumačenje materijalnog propisa kako ga je iznio tuženik ne bi bilo u suglasju ni s argumentom zdravog razuma.

15. S obzirom na izneseno pokazalo se nepotrebnim ocjenjivati osnovanost navoda stranaka vezano za drugo dvojbeno.

16. Glede pozivanja tuženika na pravna shvaćanja Suda koja su sadržana u presudi broj Usž-2682/20-2 od 25. studenoga 2020., valja istaknuti da ona nisu primjenjiva na konkretan predmet, jer je riječ o različitim činjeničnim i pravnim situacijama.

17. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan