Poslovni broj: Usž-433/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4795/2023-9 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju se presuda i rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4795/2023-9 od 19. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-551-06/23-014/3, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 7. srpnja 2023. (točka I. izreke). Točkom II. izreke te presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Uvodno naznačenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za prekidom upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je kao neosnovan prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/1017, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-6 od 16. svibnja 2023.

3. Navedenim prvostupanjskim upravnim rješenjem zamijenjen je dio izreke ranijeg rješenja Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: UP/I-551-06/18- 013/254, URBROJ: 251-10-01-18-2 od 29. ožujka 2018., na način pobliže određen u izreci tog rješenja.

4. Protiv uvodno naznačene presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu ovom Sudu, koja sadrži i zahtjev za izuzeće pobliže navedenih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji su sudjelovali u postupcima radi ocjene zakonitosti Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" 25/22. – dalje: Odluka/22.), koja Odluka upravo predstavlja temelj za postupanje tuženika u konkretnom upravnom postupku.

5. Tužitelj nadalje u žalbi navodi sve razloge propisane u člancima 126. do 136. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24.) zbog kojih smatra da su prvostupanjska presuda i rješenje nezakoniti, odnosno istu podnosi zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje ukazuje na postupanje protivno odredbi članka 89. ZUS-a s obzirom da između ročišta održanog dana 12. rujna 2025. do zakazanog ročišta za objavu presude za dan 19. rujna 2025. nije proteklo 15 dana. Ukazuje i na druge procesne povrede u vezi pravila o objavi presude te dodaje da mu nije omogućen uvid u spis predmeta, a time niti dana mogućnost izjašnjavanja, iako je to izričito zatražila. Dodaje da joj niti na ročištu održanom 12. rujna 2025. nije dano pravo na uvid u spis predmeta, a da iz pobijanog upravnog akta ne proizlazi o kojem pravnom lijeku je odlučeno, jer je podnijela prigovor i na temelju članka 122. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine", 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP) i na temelju navedene Odluke. Stoga da nije jasno o kojem prigovoru je upravno tijelo odlučilo. Ističe razloge zbog kojih smatra da sud nije ocijenio sve tužbene navode, već se samo paušalno poziva na već postojeće odluke (Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske), kojima je Odluka/22. ocijenjena ustavnom i zakonitom. S time u vezi, tužiteljica ističe da predmet ocjene u ovom postupku nije opći akt, već pojedinačni upravni akt, čiju zakonitost prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio. Nadalje u žalbi tužiteljica ponavlja navode iz tužbe te daje iscrpan osvrt na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, a također i osvrt na primjenu odredbe članka 13. ZUP-a koja propisuje na koji način se pravomoćna odluka kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojoj su stranci naređene neke obveze može poništiti, ukinuti ili izmijeniti. Stoga tužitelj smatra da se ranije rješenje i način isplate novčane pomoći može promijeniti samo pod zakonom propisanim uvjetima, u postupku pokrenutom po izvanrednim pravnim lijekovima. Ističe da u postupku nije proveden test razmjernosti između zaštite prava stranke i javnog interesa, a iscrpno navodi i druge razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda nije zakonita, a niti osporena rješenja, jer nisu utemeljena na zakonu, već na odluci kojom se ne može dirati u ranije stečena prava. Dodaje da je bilo nužno provesti sveobuhvatnu analizu specifičnih okolnosti korisnika, a koja nije provedena prije donošenja Odluke/22., a niti prije donošenja pojedinačnog upravnog akta. Napominje da je na ročištu održanom 12. rujna 2025. isticala da pobijani upravni akt nije potpisan od strane ovlaštene službene osobe, te da je na tu okolnost predložila i grafološko vještačenje, stoga da joj je odbijanjem tog dokaznog prijedloga bez adekvatnog obrazloženja onemogućeno osporavati vjerodostojnost i istinitost javne isprave, odnosno onemogućeno joj je pravo na pristup sudu. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu i rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. U žalbi traži naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

6. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. U odnosu na zahtjev tužiteljice za izuzeće u žalbi poimence navedenih sutkinja, valja reći da je odlukom ovog Suda, broj: 29 Su-9/2026-44 od 26. ožujka 2026. taj zahtjev odbijen, a Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su IV - 109/2026-2 od 1. travnja 2026. odbijen je i zahtjev tužiteljice za izuzećem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

9. Ispitujući zakonitost pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga u smislu odredbe članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS), ovaj Sud ocjenjuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude, kao niti razlozi ništavosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Prvenstveno treba reći da neosnovano prigovara tužiteljica da su u prvostupanjskom upravnom sporu povrijeđene odredbe ZUS-a koje propisuju rok i način dostave poziva za ročište, s obzirom da iz spisa predmeta proizlazi da je ročište za raspravu održano dana 12. rujna 2025. na kojem je određeno da će se presuda objaviti 19. rujna 2025., u skladu s odredbom članka 121. stavka 1. ZUS-a.

11. Nadalje, budući da je tužiteljica zastupana po profesionalnom opunomoćeniku kojem je tijekom postupka bilo moguće izvršiti uvid u spis, postoji osnova za zaključak da je sadržaj dokumentacije spisa, akata javnopravnih tijela i podnesaka, tužiteljici bio poznat, pa nisu osnovani niti prigovori tužiteljice u tom smjeru.

12. Prema ocjeni ovog Suda, sud je pravilno odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev, a time potvrdio zakonitost tuženikovog rješenja, utvrdivši da je osporena odluka donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravila postupka. Također, prema ocjeni ovog Suda, pobijana presuda, kao i osporeno rješenje, a također i prvostupanjsko rješenje, sadrže valjano, dostatno i relevantno obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

13. U vezi roka za donošenje pojedinačne odluke, ispravno navodi prvostupanjski sud da je riječ o procesnom instruktivnom roku, što znači da istekom tog roka ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredaba Odluke/22.

14. U osvrtu na žalbeni prigovor da se pravomoćni akt kojim je stranka stekla određeno pravo može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u postupku pokrenutom po izvanrednim pravnim lijekovima i u slučajevima propisanim zakonom, valja reći da se to odnosi samo na prava stečena na temelju zakona, a ako je riječ o pravu stečenom na temelju drugog propisa, u konkretnom slučaju općeg akta, rješenje se može ukinuti i izmijeniti kako je to dopušteno tim općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Sukladno navedenom logičkom tumačenju, donositelj općeg akta ima isto pravo u području svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom), kao i donositelj zakona.

15. Suprotno stavu tužiteljice o irelevantnosti točke 8. obrazloženja pobijane presude, ovaj Sud ponavlja da za dodjelu novčane pomoći u predmetnom slučaju ne postoji zakonska obveza, već se radi o mjeri financijske pomoći koja se daje u skladu s političkom voljom donositelja odluke, po principu solidarnosti. Stoga adresati odluke nemaju legitimno pravo očekivati da se kroz buduće razdoblje ne promijeni uređenje statusa roditelja odgojitelja, zbog čega je dopuštena i zakonita intervencija u pravomoćne upravne akte, koji su doneseni na temelju ranije važećih općih akata.

16. Radi izloženog, nisu osnovani niti prigovori tužitelja o povredi načela razmjernosti, jer je kod donošenja Odluke/22., skraćivanjem novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta, donositelj kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata Odluke/22. U tom pravcu je ovaj Sud već izrazio stajališta u ranije donesenim pravomoćnim presudama, ocijenivši legitimnim cilj koji je donositelj želio postići donošenjem odluka kojima na drugačiji način uređuje uvjete za dodjelu novčane pomoći roditelja odgojitelja.

17. U odnosu na žalbeni prigovor da sud nije proveo daljnji dokazni postupak i izveo predloženi dokaz (grafološko vještačenje), valja reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, a niti dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud prihvaća pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da bi izvođenje daljnjeg dokaznog postupka bilo nepotrebno i neekonomično, odnosno usmjereno odugovlačenju postupka.

18. Naime, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ZUS-a, upravni spor treba provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova. To znači da treba onemogućiti zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te odluku donijeti u razumnom roku, u skladu s kojim načelom je prvostupanjski sud upravo i postupio. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a ovaj Sud ukazuje i na okolnost da je od strane opunomoćenika tužitelja pokrenut veliki broj upravnih sporova u predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata, u kojima predlaže izvođenje istih dokaza.

19. Zaključno, ovaj Sud ocjenjuje da su uvjeti i način ostvarivanja novčane pomoći utvrđeni u prvostupanjskom rješenju u cijelosti sukladni Odluci/22.

20. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i rješenja, a niti su osnovani prigovori tužitelja o povredi prava na pošteno suđenje, jer prvostupanjski sud nije učinio nikakve propuste koji bi doveli do povrede navedenog ustavnog i konvencijskog prava.

21. Nisu bile ispunjene ni pretpostavke za prekid upravnog spora zbog razloga koje obrazložio prvostupanjski sud, koje kao pravilne prihvaća i ovaj Sud i na koje upućuje žaliteljicu zbog nepotrebnog ponavljanja.

22. Stoga je ovaj Sud, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a u vezi odredbe članka 128. stavka 4. ZUS-a, odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

23. Odluka o troškovima je utemeljena na odredbi članka 147. ZUS -a (točka II. izreke presude).

U Zagrebu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan