Poslovni broj: Usž-397/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća, te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 4196/2023-10 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4196/2023-10 od 19. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-551-06/23-014/355, urbroj: 251-02-01/001-23-5 od 11. srpnja 2023. i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu, koja sadrži i zahtjev za izuzeće pobliže navedenih sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji su sudjelovali u postupcima radi ocjene zakonitosti Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" 25/22. – dalje: Odluka/22.). Navedena Odluka upravo predstavlja temelj za postupanje tuženika u konkretnom upravnom postupku.

Tužiteljica u žalbi navodi sve razloge propisane u članku 126. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), zbog kojih smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita, odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje u žalbi upire na postupanje protivno odredbi članka 89. stavka 3. ZUS-a, jer između ročišta održanog dana 12. rujna 2025. do zakazanog ročišta za dan 19. rujna 2025. nije proteklo 15 dana.

Dalje u žalbi upire i na druge procesne povrede u vezi pravila o objavi presude, dodaje da joj nije omogućen uvid u dokumentaciju spisa predmeta, a time niti dana mogućnost izjašnjavanja, iako je izričito zatražila uvid u dokumentaciju koja prileži spisu. Dodaje da na ročištu za objavu presude nije bilo dovoljno vremena da se izvrši uvid u spis predmeta, a da iz pobijanog upravnog akta ne proizlazi o kojem pravnom lijeku je odlučeno, jer je podnijela prigovor i na temelju članka 122. Zakona o općem upravnom postupku, na temelju Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Stoga da nije jasno o kojem prigovoru je upravno tijelo odlučilo.

Tužiteljica dalje u žalbi ističe razloge zbog kojih smatra da sud nije ocijenio sve tužbene navode, već se samo paušalno poziva na već postojeće odluke (Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske), kojima je Odluka/22., na kojoj se temelji osporeni upravni akt, ocijenjena ustavnom i zakonitom. S time u vezi tužiteljica ističe da predmet ocjene u ovom postupku nije opći akt, već pojedinačni upravni akt, čiju zakonitost prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio. Nadalje u žalbi tužiteljica daje iscrpan osvrt na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, a pri čemu daje osvrt i na primjenu odredbe članka 13. Zakona o općem upravnom postupku, koja propisuje na koji način se pravomoćna odluka kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojoj su stranci naređene neke obveze može poništiti, ukinuti ili izmijeniti. Stoga tužiteljica smatra da se ranije rješenje i način isplate novčane pomoći može promijeniti samo pod zakonom propisanim uvjetima, u postupku pokrenutom po izvanrednim pravnim lijekovima. Dodaje da u postupku nije proveden test razmjernosti između zaštite prava stranke i javnog interesa, a iscrpno navodi i druge razloge zbog kojih smatra da prvostupanjska presuda nije zakonita, a niti osporena rješenja, jer nisu utemeljena na zakonu, već na Odluci kojom se ne može dirati u ranije stečena prava.

Dalje u žalbi tužiteljica posebno napominje da je prigovor podnijela s više osnova, a pri tome daje svoje tumačenje primjene mjerodavnih odredbi propisa, odnosno načina rješavanja o tim pravnim lijekovima.

Zaključno, tužiteljica ističe da je bilo nužno provesti temeljitu analizu specifičnih okolnosti korisnika, a koja nije provedena prije donošenja Odluke/22., a niti prije donošenja pojedinačnog upravnog akta. Dodaje da je na raspravi održanoj dana 12. rujna 2025. prigovorila da osporeni upravni akt nije potpisala ovlaštena službena osoba, a na tu okolnost predložila je da se provede dokaz grafološkim vještačenjem. Stoga da nije točan zaključak suda je samo paušalno prigovorila vjerodostojnosti potpisa, tj. da je takav prigovor usmjeren samo na odugovlačenje postupka, a takvim postupanjem suda da joj je onemogućeno osporavati vjerodostojnost i istinitost javne isprave.

Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U tužbi traži naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U odnosu na zahtjev tužiteljice za izuzeće u žalbi poimence navedenih sutkinja, valja reći da je odlukom, ovog Suda broj: 29 Su-9/2026-44 od 26. ožujka 2026. taj zahtjev odbijen. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV -109/2026- 2 od 1. travnja 2026. odbijen je zahtjev za izuzeće predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske mr. sc. PDS.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga u smislu odredbe članka 134. stavak 1. ZUS -a, Sud ocjenjuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih tužiteljica pobija zakonitost prvostupanjske presude.

7. Protivno žalbenim navodima, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog kojih je odbio prijedlog tužiteljice da joj se na raspravi omogući uvid u spis, jer je zastupana po profesionalnom opunomoćeniku kojem je tijekom postupka bilo moguće izvršiti uvid u spis, zbog čega je bilo osnove za zaključak da je sadržaj dokumentacije spisa, akata javnopravnih tijela i podnesaka tužiteljici bio poznat. Valja reći da neosnovano prigovara tužiteljica da su povrijeđene odredbe ZUS- a, koje propisuju rok i način dostave poziva za ročište, jer iz spisa predmeta proizlazi da je ročište za raspravu održano dana 12. rujna 2025. na kojem je određeno da će se presuda objaviti 19. rujna 2025., što je u skladu s odredbom članka 121. stavka 1. ZUS-a.

8. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je dijete tužiteljice u odnosu na koje je ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja navršilo 7 godina života, a u prvostupanjskom rješenju se pravilno navode i obrazlažu razlozi zbog kojih je utvrđen prestanak prava.

9. Prema ocjeni ovog Suda, sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a time potvrdio zakonitost tuženikovog rješenja, kojim je odbijen prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja od 12. svibnja 2023., utvrdivši da je postojala osnova za donošenje takvog rješenja, a koje sadrži valjano, dostatno i relevantno obrazloženje.

U osvrtu na žalbene navode, dodaje se da je navedena Odluka/22., na temelju koje je doneseno prvostupanjsko rješenje i tuženikovo rješenje, bila predmetom ocjene zakonitosti, a presudom ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023. su odbijeni prijedlozi za ocjenu njezine zakonitosti, a koju presudu je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske (odluka, poslovni broj: U-III-1744/2023 od 21. studenog 2023.).

10. U vezi roka za donošenje pojedinačne odluke valja reći da je riječ o procesnom instruktivnom roku, što znači da istekom tog roka ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredaba Odluke/22. Dodaje se i da za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22., nadležno tijelo nije smjelo postupati i donositi rješenja, u smislu stajališta koja je izrazio ovaj Sud u odluci, poslovni broj: Usoz-143/2022-15 od 12. prosinca 2022.

U osvrtu na žalbeni prigovor da se pravomoćni akt kojim je stranka stekla određeno pravo može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u postupku pokrenutom po izvanrednim pravnim lijekovima i u slučajevima propisanim zakonom, valja reći da se to odnosi samo na prava stečena na temelju zakona, a ako je riječ o pravu stečenom na temelju drugog propisa, u konkretnom slučaju općeg akta, rješenje se može ukinuti i izmijeniti kako je to dopušteno tim općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Sukladno navedenom logičkom tumačenju, donositelj općeg akta ima isto pravo u području svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom), kao i donositelj zakona. S time u vezi se dodaje da je u usporedivoj situaciji u pravomoćnim presudama ovoga Suda, poslovni broj: Usž-4322/2022 od 22. ožujka 2023. i Usž-3384/2022 od 15 ožujka 2023. ocijenjena zakonitim intervencija u pravomoćnim aktom priznato pravo, u primjeni Odluke o novčanoj pomoći za opremu novorođenog djeteta ("Službeni glasnik Grada Zagreba", 17/17.). Na temelju te Odluke je priznato i prestalo pravo na novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta, dakle u istoj situaciji u kojoj je pravo priznato na temelju općeg akta, što je i ovdje slučaj.

Nadalje, ovaj Sud napominje da za dodjelu novčane pomoći u predmetnom slučaju ne postoji zakonska obveza, već se radi o mjeri financijske pomoći koja se daje u skladu s političkom voljom donositelja odluke, po principu solidarnosti. Stoga adresati odluke nemaju legitimno pravo očekivati da se kroz buduće razdoblje ne promijeni uređenje statusa roditelja odgojitelja, zbog čega je dopuštena i zakonita intervencija u pravomoćne upravne akte, koji su doneseni na temelju ranije važećih općih akata.

11. Radi izloženog, nisu osnovani niti prigovori tužiteljice o povredi načela razmjernosti, jer je kod donošenja Odluke/22. uskraćivanjem novčane pomoći za roditelja odgojitelja s maksimalnih 15 na 7 godina života djeteta, jer je donositelj navedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata Odluke/22. U tom pravcu je ovaj Sud već izrazio stajališta u ranije donesenim pravomoćnim presudama, ocijenivši legitimnim cilj koji je donositelj želio postići donošenjem navedenih odluka, kojima na drugačiji način uređuje uvjete za dodjelu novčane pomoći roditelja odgojitelja.

12. Konačno, u odnosu na žalbeni prigovor da sud nije proveo daljnji dokazni postupak i izveo predloženi dokaz (grafološko vještačenje), valja reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a). Sukladno tome, ovaj Sud prihvaća pravilnom ocjenu suda da bi izvođenje dokaza po prijedlogu tužiteljice bilo nepotrebno odugovlačenje upravnog spora, protivno mjerodavnim odredbama ZUS-a. Dakle, prvostupanjski sud je dao valjane i dostatne razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge tužiteljice, ocijenivši da se na temelju podataka spisa i već utvrđenog činjeničnog stanja može donijeti pravilna i zakonita odluka. Dodaje se da, da se sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ZUS-a upravni spor treba provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućiti zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te odluku donijeti u razumnom roku. U skladu s tim načelom je prvostupanjski sud upravo i postupio, uvažavajući pri tome i okolnost da je od strane opunomoćenika tužiteljice pokrenut veliki broj upravnih sporova u predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata, u kojima predlaže izvođenje istih dokaza.

Zaključno, ovaj Sud ocjenjuje da je način utvrđivanja novčane pomoći u prvostupanjskom rješenju sukladan Odluci/22.

13. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a niti su osnovani prigovori tužiteljice o povredi prava na pošteno suđenje i prava na pristup sudu, jer prvostupanjski sud nije učinio bilo kakve propuste koji bi doveli do povrede navedenog ustavnog i konvencijskog prava. Sud navodi pravilne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nije bilo osnove za prekid postupka u smislu članka 102. stavka 2. točke 1. i 2. ZUS-a, a prije svega jer je o zakonitosti navedene Odluke već odlučeno, a niti postoji obveza suda da utvrdi prekid postupka u slučaju podnošenja ustavne tužbe ili zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava.

14. Stoga je, ovaj Sud na temelju odredbe članka 135. stavka 1 ZUS-a odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

15. Odluka o troškovima je utemeljena na odredbi članka 147. ZUS-a.

U Zagrebu 21. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović