Poslovni broj: Usž-1149/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EJN iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, Šetalište A. K. Miošića 3 b, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Grada Vukovara 33, zastupanog po opunomoćenici službenici EJ, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-517/2025-10 od 25. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-517/2025-10 od 25. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-224-02/23-01/2097, URBROJ: 511-01-203- 25-9 od 7. ožujka 2025. kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja, talijanskog državljana za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju braka s hrvatskom državljankom sukladno odredbi članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21., dalje: Zakon).

3. U pravodobno podnesenoj žalbi tužitelj osporava presudu prvostupanjskog upravnog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome navodi da se osporenom presudom potvrđuje stajalište tuženika prema kojem se zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo odbija jer ne poštuje pravni poredak RH budući da je protiv tužitelja podignuta optužnica. Međutim, ističe da navedena optužnica još nije rezultirala donošenjem pravomoćne osuđujuće presude pa da je stajalište tuženika te prvostupanjskog suda protivno članku 28. Ustava RH koji jamči presumpciju nevinosti. Osim toga, ističe da sud kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva navodi i postojanje poreznog duga tužitelja, no istovremeno ignorira činjenicu da je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, a što je njegovo ustavno i zakonsko pravo, dok je tijekom spora izjavio da je spreman podmiriti svaku svoju obvezu koja se utvrdi kao pravomoćna i osnovana. Obrazlaže da je u upravnom sporu mjerodavno ono činjenično stanje koje je postojalo u trenutku donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja, a u tom trenutku je njegov brak s hrvatskom državljankom još uvijek bio na snazi budući da je brak pravomoćno razveden u travnju 2025., dok je prvostupanjsko rješenje doneseno 7. ožujka 2025. Prigovara da sud zanemaruje činjenicu da tužitelj u RH živi punih 14 godina te je integriran u hrvatsko društvo kao i da mu se ovdje rodilo dijete koje je hrvatski državljanin. Ističe da je u prvostupanjskom sporu priznao postojanje osuđujuće presude donesene u Italiji u njegovoj odsutnosti, međutim da tuženik navedenu činjenicu uopće nije naveo u obrazloženju svojeg rješenja pa ni sud navedenu osuđujuću presudu nije smio uzeti u obzir, odnosno time što je istu uzeo u obzir prekoračio je granice ispitivanja zakonitosti upravnog akta. Nadalje prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 10. Zakona jer je tužitelj u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja kumulativno ispunjavao pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem stranca po osnovi braka s hrvatskim državljaninom. Budući da je nezakonita odluka o meritumu, ističe da je nezakonita i odluka o trošku upravnog spora koja pritom niti nije obrazložena. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak sastava žalbe uvećano za pripadajući iznos PDV-a.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi osporenu presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

7. Ovo stoga jer po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski je sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu u obzir uzeo i ocijenio sve pravno relevantne navode tužitelja. Naime, sud je sukladno ustaljenoj upravno sudskoj praksi dužan ocijeniti isključivo pravno relevantne činjenice i prigovore tužitelja, a ne obrazlagati i u obzir uzimati svaki njegov istaknuti navod, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Osim toga, prema članku 49. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br.: 36/24., dalje: ZUS) sud u obzir uzima činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kojima nije vezan, te činjenice koje je sam utvrdio. Stoga činjenica postojanja osuđujuće kaznene presude donesene u Italiji na koju upućuje prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude, a čije postojanje je potvrdio i sam tužitelj na raspravnom ročištu pred prvostupanjskim sudom, jest činjenica kakvu u vidu ima citirana odredba ZUS-a pa tužitelj neosnovano ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekoračenju sudskih ovlasti jer da postojanje navedene presude nije navedeno u aktu čija se zakonitost ovdje ocjenjuje.

8. Osporenom presudom prvostupanjskog suda ocijenjeno je pravilnim stajalište tuženika prema kojem je odbijen zahtjev tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo nakon što je utvrđeno da ne ispunjava pretpostavke propisane odredbom članka 8. stavak 1. točka 5. u vezi s odredbom članka 10. Zakona.

9. Odredbom članka 10. Zakona propisano je da stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojem je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1-4. ovoga Zakona, dok iz točke 5. stavka 1. članka 8. istog Zakona proizlazi da prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, podmirio je dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo.

10. Imajući u vidu smisao citiranih zakonskih odredbi, i po ocjeni ovog Suda, za primitak u hrvatsko državljanstvo stranca potrebno je da pretpostavke propisane citiranim odredbama budu kumulativno ispunjene, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju kako pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud u osporenoj presudi.

11. Naime, nije sporno da je protiv tužitelja u Republici Hrvatskoj podignuta optužnica zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju, da ima porezni dug utvrđen izvršnim rješenjem, pri čemu stanje duga iznosi 6.686,55 EUR sukladno dopisu Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostavi Opatija, KLASA: 034-04/24-10/6589, URBROJ: 513-07-08-02-24-2 od 23. prosinca 2024. te da je u odsutnosti kazneno osuđen u Italiji zbog kaznenog djela povezanog sa zlouporabom droge, a radi čega je protiv njega izdan europski uhidbeni nalog, no postupak njegova izručenja Italiji je prekinut do okončanja kaznenog postupka koji se protiv njega vodi u Republici Hrvatskoj, a kako to proizlazi iz spisu priloženog dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Službe za međunarodnu policijsku suradnju, KLASA: 215-10/21-01/351, URBROJ: 511-01-91-1/11-3846/18 od 28. siječnja 2025.

12. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice koje svojim navodima ne osporava niti sam tužitelj, pravilno su tuženik i prvostupanjski sud ocijenili da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo propisane odredbom članka 8. stavak 1. točka 5. u vezi sa člankom 10. Zakona. Ovo iz razloga jer svaka od navedenih nesporno utvrđenih činjenica predstavlja zapreku za primitak tužitelja u hrvatsko državljanstvo budući da postojanje samo jedne zapreke dovodi do nedostatka kumulativno ispunjenih pretpostavki propisanih naprijed citiranom odredbom. Kako kod tužitelja istovremeno postoji izvršnim aktom utvrđeno dospjelo javno dugovanje, pri čemu izjavljena žalba ne odgađa njegovo izvršenje, kazneni postupak koji se vodi protiv njega u Republici Hrvatskoj te osuđujuća presuda donesena u Italiji temeljem koje je izdan i europski uhidbeni nalog protiv njega, a što ujedno predstavlja sigurnosnu zapreku za primitak tužitelja u hrvatskog državljanstvo, to nedvojbeno u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene pretpostavke propisane citiranom zakonskom odredbom, a koji uvjet mora biti ispunjen da bi se udovoljilo zahtjevu tužitelja za primitak u hrvatsko državljanstvo.

13. Imajući u vidu nedostatak kumulativno propisanih pretpostavki iz naprijed navedenog razloga, do drugačije odluke u konkretnom slučaju ne može dovesti ni okolnost što je brak između tužitelja i hrvatske državljanke razveden temeljem presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P Ob-469/2024-9 od 22. siječnja 2025., a koja je pravomoćna postala dana 7. travnja 2025., odnosno nakon što je doneseno rješenje tuženika od 7. ožujka 2025. S tim u vezi, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je brak kao faktična zajednica života između tužitelja i hrvatske državljanke prestao tijekom svibnja 2024., odnosno prije nego je brak formalno razveden i prije nego je doneseno rješenje tuženika od 7. ožujka 2025., a koju činjenicu tijekom postupka nije osporavao niti sam tužitelj.

14. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 147. stavak 1. u vezi s odredbom članka 144. ZUS -a pravilno kao neosnovan odbio i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. Budući da prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude ukazuje na mjerodavne odredbe ZUS-a temeljem kojih je donio odluku o trošku upravnog spora, to ovaj Sud ne nalazi osnovanim prigovor tužitelja da odluka o trošku upravnog spora nije obrazložena.

15. Imajući u vidu sve navedeno, nema osnove za usvajanje žalbe tužitelja.

16. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

17. Slijedom svega navedenog, trebalo je odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. te odredbe članka 148. stavak 4. kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vlaho Bassegli Gozze