Poslovni broj: Usž-42/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članice vijeća, uz sudsku savjetnicu Tajanu Šimunović, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja HUDEK – TRGOTRANS d.o.o. Biljevec, Maruševec, Biljevec 77, OIB: 66718146008, kojeg zastupa opunomoćenik Marko Hreljac, odvjetnik u Varaždinu, Ankice Opolski 2, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za tržište rada, Službe za pravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi obveze plaćanja novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4639/2024-9 od 4. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4639/2024-9 od 4. studenog 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4639/2024-9 od 4. studenog 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, klasa: UP/II-415-01/24-01/77, urbroj: 524-04-01-02/3-24-2 od 31. srpnja 2024.
2. Predmetnim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, klasa: UP/I-415-07/24-02/1635, urbroj: 426-06-02/4-24-1 od 2. svibnja 2024., kojim je u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti utvrđeno da je tužitelj dužan za sve mjesece u 2021. platiti iznos od 112,81 euro za svaki mjesec, na ime novčane naknade zbog neispunjavanje kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje tužitelj nalazi u činjenici što je prvostupanjski sud zanemario dokumentaciju koju je tužitelj dostavio uz tužbu, a iz koje proizlazi da ako se iz ukupnog broja zaposlenih izuzmu radnici zaposleni na radnom mjestu vozača, tužitelj u razdoblju na koje se pobijano rješenje odnosi, imao je zaposlenu po jednu osobu s invaliditetom čime je ispunio kvotu od 3% od ukupnog broja zaposlenih na koje se izuzeće odnosi, pa stoga za tužitelja niti za jedan mjesec u 2021. nije nastala obveza plaćanja naknade zbog neispunjavanja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Tužitelj ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz razloga što je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj navodno nije pravovremeno predao zahtjev za izuzećem Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, a što nije točno. Nadalje, bitnu povredu pravila sudskog postupka tužitelj nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud protivno odredbi članka 55. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio samo o zahtjevu tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 31. srpnja 2024., ali ne i o zahtjevu tužitelja za poništenje prvostupanjskog rješenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 2. svibnja 2024., kao sporednom zahtjevu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se usvoji njegova žalba, poništi pobijana presuda te donese presuda kojom će se poništiti rješenje od 31. srpnja 2024., kao i rješenje od 2. svibnja 2024.
4. U odgovoru na žalbu tuženik navodi kako su za praćenje ispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom isključivo relevantni podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a koji se odnose na ukupan broj zaposlenih kod određenog poslodavca, broj zaposlenih osoba s invaliditetom upisanih u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom te drugi podaci za praćenje kvote sa stanjem na zadnji dan u mjesecu za prethodni mjesec, kako je to propisano člankom 8. stavak 10. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. U odnosu na navode tužitelja kojima ukazuje da se iz njegovog ukupnog broja zaposlenih na temelju kojeg se određuje kvotna obveza izuzimaju radnici zaposleni na radnom mjestu vozača te priloženi dokazi, tuženik ističe kako se radna mjesta s posebnim uvjetima rada izuzimaju iz ukupnog broja zaposlenih od dana predaje zahtjeva Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Obzirom je predmetni zahtjev predan 9. veljače 2024., neosnovan je navod tužitelja da nije bilo osnove za donošenje pobijanog rješenja. Vezano uz navode tužitelja da je sud propustio odlučiti o njegovom sporednom zahtjevu za poništenje prvostupanjskog rješenja, valja istaknuti da prema ustaljenoj praksi sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva te ukazuje na odredbu članka 47. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – dalje: ZUS). Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim člankom 134. stavak 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 126. ZUS-a. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom spora, te je održao raspravu 4. studenog 2025., čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 114. stavak 3. ZUS-a, a obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj rješenjem od 2. svibnja 2024. dužan za sve mjesece 2021. platiti novčanu naknadu zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, a sukladno članku 8. stavku 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ("Narodne novine", 157/13., 152/14., 39/18. i 32/20.). Nadalje, iz priloženog spisa predmeta proizlazi kako je na temelju službenih podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđen ukupan broj zaposlenih radnika kod tužitelja te je u odnosu na zaposlene radnike utvrđen broj osoba s invaliditetom koje je tužitelj bio dužan zaposliti u 2021., a što je propustio učiniti.
9. Člankom 4. stavak 9. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom ("Narodne novine", 75/18., 120/18., 37/20. i 145/20.) propisano je da će se radna mjesta s posebnim uvjetima rada za koje je izdana suglasnost iz stavka 7. ovoga članka izuzeti od dana predaje zahtjeva Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Kako je tužitelj tek 9. veljače 2024. podnio zahtjev za izuzimanje radnih mjesta, navedeno radno mjesto za koje je izdana suglasnost izuzima se tek od veljače 2024. i ne može se retroaktivno primijeniti, pa je tužitelj za 2021. obveznik obračunavanja i plaćanja novčane naknade na ukupan broj zaposlenih radnika sukladno članku 10. stavku 1. i stavku 9. navedenog Zakona.
10. Pravilno prvostupanjski sud navodi da u konkretnom slučaju nema uvjeta za retroaktivnu primjenu suglasnosti Zavoda za izuzimanje zaposlenika na radnom mjestu vozača iz kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, obzirom je zahtjev za izdavanje suglasnosti tužitelj podnio tek 9. veljače 2024., a tužitelju je obveza novčane naknade utvrđena za 2021.
11. U odnosu na prigovor tužitelj da sud nije riješio o svim tužbenim zahtjevima, treba reći da je prema ustaljenoj upravnoj-sudskoj praksi izračeno shvaćanje da sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva i nije vezan procesno pravnim kvalifikacijama tužbenog zahtjeva. Naime, ovlast, odnosno obveze upravnog suda prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu propisane su kogentnim odredbama članka 116. i 117. ZUS-a.
12. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev te je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev.
13. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
