Poslovni broj: Usž-1260/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Marijo Vuković, odvjetnik u Splitu, Lovretska 27, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg Petra Krešimira IV broj 1, OIB: 66486182714, radi stegovnog prijestupa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I - 2541/2025-6 od 20. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2541/2025-6 od 20. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-815-01/23-01/84, URBROJ: 512-08-25-26 od 4. rujna 2025. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika utvrđeno je da je tužitelj odgovaran za postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, za što mu je izrečena stegovna kazna zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od dvije godine.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je tuženik u biti rješavao o kaznenom djelu prijevare, o čemu da nije ovlašten rješavati, već da je trebao prekinuti stegovni postupak do okončanja kaznenog postupka, a sve s obzirom da se o istoj stvari može voditi samo jedan postupak. Smatra da nije dokazano da je počinio stegovne prijestupe koji mu se stavljaju na teret. Ističe da upravo iskazi stanodavaca, koji su potvrdili da je tužitelj u predmetnom razdoblju stvarno boravio na adresama na kojima je imao prijavljeno boravište, predstavljaju objektivan dokaz jer su oni izravni svjedoci. Naposljetku dodaje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno neutvrđeno zbog toga što je tuženik odbio saslušati svjedoke predložene po tužitelju. Predlaže stoga da Sud preinači osporavanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi da smatra da je osporavana presuda zakonita i stoga predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 126. stavka 1. ZUS-a. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 9. siječnja 2026., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja proveden stegovni postupak, u kojem je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog toga što je dana 8. lipnja 2020. i 14. prosinca 2021., iako znajući kako na adresi prijavljenog boravišta u [adresa], S [adresa] stvarno ne boravi niti ima povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, suprotno članku 133. stavku 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19., dalje: Zakon) i odredbama Pravilnika o stanovanju ("Narodne novine", broj: 49/20.), nadređenom zapovjedništvu predao zahtjev za isplatom naknade za stanovanje, uz koji zahtjev je priložio i potvrdu o prijavljenom boravištu te mu je temeljem tako predane dokumentacije odobrena naknada za stanovanje koju je primao u razdoblju od 30. lipnja 2020. do 20. rujna 2021. te od 8. prosinca 2021. do 22. studenog 2022., čime je ostvario nepripadno pravo na naknadu za stanovanje i na taj način nanio štetu imovini Republike Hrvatske u točno neutvrđenom iznosu.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

9. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred tuženikom, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, slijedom čega je tužitelju na temelju odredbe članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točke 2. Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanja u napredovanju u službi u trajanju od dvije godine.

10. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj, iako je prijavio boravište na adresi S [adresa], u [adresa] nije stvarno stanovao na prijavljenoj adresi boravišta odnosno nije iz mjesta prijavljenog boravišta išao na posao i s posla, slijedom čega nije imao niti povećane troškove života zbog najma stambenog prostora. Pritom je tužitelj morao biti svjestan činjenice da za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje nije dovoljno samo formalno prijaviti boravište, već je potrebno da na adresi prijavljenog boravišta djelatna vojna osoba koja ostvaruje pravo na naknadu za stanovanje privremeno, tijekom radnog tjedna i stanuje. Kako tužitelj na mjestu prijavljenog boravišta nije stanovao i nije plaćao stanarinu pravilno je izveden zaključak da je počinio predmetni stegovni prijestup. Navedeni zaključak izveden je na temelju iskaza svjedoka koji su iskazali da im nije poznato da bi na prijavljenoj adresi boravišta boravio tužitelj i podataka OTC-a iz kojih proizlazi da se tužitelj u predmetnom razdoblju mobilnim uređajem nije spajao na bazne stanice koje gravitiraju prijavljenom mjestu boravišta, nego na bazne stanice „[adresa], vodospremna kosmatovica“, koje gravitiraju mjestu prijavljenog prebivališta tužitelja. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, kao i tuženik na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio stegovni prijestup koji mu se stavlja na teret te mu je za počinjenje istog izrečena primjerena stegovna kazna s obzirom na prirodu i težinu počinjenog prijestupa, pri čemu se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni tuženika, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

12. Ovaj Sud nalazi da se prvostupanjska presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

13. U odnosu na prigovor tužitelja da je u ovoj upravnoj stvari rješavano o kaznenom djelu ovaj Sud nalazi da je u ovoj upravnoj stvari ocjenjivano je li tužitelj počinio stegovni prijestup, za koji se izriče stegovna kazna. Osim toga, u odnosu na navod tužitelja da je trebalo prekinuti stegovni postupak dok ovlašteno tijelo ne odluči o kaznenom djelu ovaj Sud ističe da su stegovni i kazneni postupak dva odvojena postupka i pitanje kaznene odgovornosti ne predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o počinjenu stegovnog prijestupa, slijedom čega se prigovor tužitelja ne može ocijeniti osnovanim.

14. Nadalje, niti ostali prigovori tužitelja u žalbi nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ujedno, riječ je o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred tuženikom, a i prvostupanjskim upravnim sudom, a o kojima su se tuženik i prvostupanjski upravni sud jasno očitovali, a s kojim zaključcima se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić