Poslovni broj: Usž-3958/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

/2025-2

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CORAL CROATIA d.o.o., Zagreb, Budmanijeva 5, OIB: 72594208197, koje zastupa opunomoćenik Hrvoje Petrović, odvjetnik u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva (ranije Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja), Zagreb, Vukovarska 78, OIB: 19370100881, radi naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2630/2024-10 od 28. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2630/2024-10 od 28. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20-8 od 23.studenog 2020. i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Rješenjem tuženika tužitelju je odobren popust od 30% na jednokratno plaćanje posebne naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište u 2017. (točka 1. izreke), utvrđena posebna naknada za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište u 2017. u iznosu od 3.846.300,00 kn, koja s odobrenim popustom iznosi 2.692.410,00 kn (točka 2. i 3. izreke), a koji iznos je tužitelj uplatio dana 31. prosinca 2018. (točka 4.) i riješeno da će se rješenje dostaviti Fondu u roku od 30 dana od dana donošenja (točka 5. izreke).

3. Protiv pobijane presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da su u ranije vođenom upravnom sporu, presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-414/20-9 od 29. svibnja 2020., poništene točke 2., 3. i 4. rješenja tuženika od 27. prosinca 2018. i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, u kojem je doneseno ovdje osporeno rješenje. Ranijom sudskom presudom nisu poništene točke 1., 5. i 6. rješenja tuženika od 27. prosinca 2018., slijedom čega su te točke rješenja stekle svojstvo pravomoćnosti. U izvršenju navedene prvostupanjske presude tuženik je donio ovdje osporeno rješenje, kojim je ponovno odlučio i o onim točkama o kojima je već ranije pravomoćno odlučeno, uz iznimku utvrđenja da je iznos naknade već uplaćen. Pojašnjava da je tuženik u odnosu na tužitelja u ponovljenim postupcima donio dva rješenja, jedno od 2. studenog 2020., kojim je utvrđeno da je tužitelj u 2017. propustio staviti na tržište određenu količinu biogoriva, te akcesorno rješenje od 23. studenog 2020. (predmet ovog upravnog spora) kojim je utvrđen iznos s popustom posebne naknade za okoliš zbog neispunjenja te obveze. U bitnome, smatra da je osporenim rješenjem tuženik ponovno odlučivao o pravomoćnim točkama iz ranijeg rješenja, čime je postupljeno protivno načelu ne bis in idem, kao i da je rješenjem od 2. studenog 2020. ulazio u predmet odlučivanja osporenog rješenja i obrnuto. Nejasan mu je razlog radi kojeg je osporenim rješenjem odlučeno o visini naknade, obzirom da je o tome već odlučeno rješenjem tuženika od 2. studenog 2020. godine. Opširno iznosi analizu predmetnih rješenja u dijelovima u kojima smatra da se preklapaju . Osporeno rješenje doneseno je izvan zakonskog roka propisanog za donošenje rješenja u ponovnom postupku i to temeljem Uredbe iz 2018. koju tuženik primjenjuje na odnose koji su nastali 2017. godine. Ustraje u navodima da je tuženik pobrkao redoslijed odlučivanja jer je obvezu i visinu obveze utvrdio rješenjem od 2. studenog 2020., a potom je vodio ispitni postupak i donio osporeno rješenje od 23. studenog 2020., kojim je opet utvrdio visinu obveze, iako je ona utvrđena rješenjem od 2. studenog 2020. i nepobijanim dijelom ranijeg rješenja tuženika od 27. prosinca 2018. godine. U ostatku žalbe opširno iznosi razloge kojima osporava svoju obvezu stavljanja biogoriva na tržište u 2017. godini i s tim u vezi primjenu materijalnih odredbi, koji navodi se posebno ne iznose jer se ne odnose na predmet ove upravne stvari. Smatra da je obrazloženje prvostupanjske presude protivno dokazima u spisu predmeta, ista je kontradiktorna i manjkava jer ne sadrži razloge o ključnim povredama, nezakonitostima i nepravilnostima koji su izneseni u tužbi, a prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja propustio uzeti u obzir i relevantne zakonske odredbe. Osim toga, prvostupanjski sud je ranijim rješenjem neosnovano prekinuo upravni spor te, u nastavku spora, nepotrebno i bez valjanih razloga preotvorio raspravu zbog navodne potrebe provođenja dokazanih prijedloga i tek na zahtjev tužitelja održao raspravu bez provođenja ikakvih dokaza, obzirom da nije ni postojao prijedlog stranaka spora za provođenjem dokaza. Drži da u postupku nije bio ravnopravan u odnosu na tuženika niti je u sporu pred sudom imao pravo na jednakost oružja i zaštiti svojih prava. Slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu da poništi odluku prvostupanjskog upravnog suda i sam riješi stvar, podredno, predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova spora, uključujući i trošak sastava ove žalbe.

4. Tuženik, u odgovoru na žalbu, u bitnome, navodi da je rješenjem od 2. studenog 2020. odlučeno o obvezi stavljanja biogoriva na tržište u 2017. godini, dok je ovdje osporenim rješenjem tuženika tužitelju odobren popust od 30% za jednokratno plaćanje posebne naknade za okoliš. Tužitelj žalbenim prigovorima nastoji skrenuti pozornost s činjenice da je sukladno trenutno važećim zakonskim odredbama obveznik stavljanja biogoriva na tržište i da je upravo temeljem istih i iskoristio svoje pravo na popust za jednokratno plaćanje predmetne naknade. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Suprotno žalbenim prigovorima, osporena presuda je valjano i dostatno obrazložena u smislu odredbe članka 119. stavka 5. ZUS-a, jer je prvostupanjski sud dao razloge zbog kojih je rješenje tuženika ocijenio zakonitim.

9. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti rješenja tuženika, KLASA: UP/I- 310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20-8 od 23. studenog 2020., koje je doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI -414/2020-9 od 29. svibnja 2020. godine. Tom presudom poništene su točke 2., 3. i 4. rješenja tuženika od 27. prosinca 2018., kojima je utvrđeno da posebna naknada zbog nestavljanja biogoriva na tržište koju je tužitelj propustio staviti na tržište u 2017. iznosi 3.846.300,00 kn, odnosno s odobrenim popustom od 30 % iznosi 2.692.410,00 kn, koji iznos je tužitelj dužan platiti u ostavljenom roku, te je u tom dijelu predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak.

9.1. Iz obrazloženja navedene prvostupanjske presude proizlazi da je, u drugom upravnom sporu koji se pred Upravnim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem:

UsI-1596/18-18 od 5. prosinca 2019., poništeno rješenje tuženika od 25. travnja 2018., kojim je utvrđeno da je tužitelj propustio staviti određenu količinu biogoriva na tržište i zbog čega mu je tim rješenjem utvrđena obveza plaćanja posebne okolišne naknade u iznosu od 3.846.300,00 kn.

10. Iz navedenog razloga, prvostupanjskom presudom, poslovni broj: UsI- 414/2020-9, poništeno je rješenje tuženika od 27. prosinca 2018., u dijelu u kojem je tim rješenjem utvrđen iznos posebne okolišne naknade sa odobrenim popustom u iznosu od 2.692.410,00 kn i s tim u vezi popratna utvrđenja, jer je za utvrđivanje iznosa naknade kojeg je tužitelj dužan platiti u odobrenom postotnom iznosu od 30% (koji postotak nije sporan), potrebno prethodno utvrditi iznos posebne okolišne naknade koju je tužitelj dužan platiti zbog neispunjenja obveze stavljanja biogoriva na tržište u spornom razdoblju.

11. O propustu tužitelja o stavljanju biogoriva na tržište i, slijedom toga, o obvezi tužitelja da plati posebnu okolišnu naknadu u utvrđenom iznosu od 3.846.300,00 kn, tuženik je u ponovnom postupku odlučio rješenjem, KLASA: UP/I-310-02/18-01/08, URBROJ: 517-06-3-2-20-5 od 2. studenog 2020. godine. To rješenje tuženika je ocijenjeno zakonitim presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 3581/2024-6 od 14. studenog 2024., koja je pak potvrđena presudom ovog Suda, poslovni broj: Usž-1436/2025-3 od 2. travnja 2026. godine. Navedeno rješenje tuženika doneseno je temeljem odredbe članka 22. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o biogorivima za prijevoz („Narodne novine“, broj: 94/18. , dalje: ZID Zakona), kojom je propisano da se na obveznike stavljanja biogoriva na tržište koji su u 2017. godini na tržište stavili manju količinu biogoriva u odnosu na količinu koju su bili obvezni i prenijeli obvezu stavljanja biogoriva na tržište u 2018. godinu primjenjuju odredbe Zakona o biogorivima za prijevoz (“Narodne novine”, broj: 65/09., 145/10., 26/11.,144/12.,14/14., dalje: Zakon) i propisa donesenih na temelju toga Zakona, osim u slučajevima propisanim odredbama ovoga članka.

12. Imajući u vidu naprijed navedeno, proizlazi da je rješenjem tuženika od 2. studenog 2020. tužitelju zakonito određena obveza plaćanja posebne okolišne naknade u utvrđenom iznosu od 3. 846.300,00 kn.

13. Člankom 22. stavkom 2. ZID-a Zakona propisano je da obveznik stavljanja biogoriva na tržište koji u 2017. godini nije stavio na tržište količinu biogoriva koju je bio dužan staviti na tržište sukladno odredbama Zakona, može ostvariti pravo na popust u postotnom iznosu na utvrđeni iznos posebne naknade za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište, u dijelu koji se odnosi na količinu biogoriva koju je propustio staviti na tržište u 2017. godini.

14. Člankom 5. Uredbe o posebnoj naknadi za okoliš zbog nestavljanja biogoriva na tržište i zbog nesmanjivanja emisije stakleničkih plinova („Narodne novine“, broj: 116/18., dalje: Uredbe) propisano je da će se obvezniku stavljanja biogoriva na tržište iz članka 22. stavka 2. ZID-a Zakona koji je Ministarstvu u pisanom obliku u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu istoga Zakona podnio zahtjev za jednokratno plaćanje posebne naknade za okoliš za 2017. godinu, odobriti popust u iznosu 30%,. s krajnjim rokom uplate sukladno stavku 6. istoga članka.

15. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj pravodobno podnio takav zahtjev, slijedom čega mu je, temeljem citirane odredbe članka 5. Uredbe, osporenim rješenjem od 23. studenog 2020. (ponovno) odobren popust od 30% za jednokratno plaćanje posebne okolišne naknade zbog nestavljanja biogoriva na tržište, konstatirano da posebna okolišna naknada koju je tužitelj dužan platiti iznosi 3.846.300,00 kn i utvrđeno da visina posebne okolišne naknade s odobrenim popustom iznosi od 2.692.410,00 kn, koji iznos je tužitelj uplatio dana 31. prosinca 2018. godine.

16. Imajući u vidu činjenice utvrđene u postupku i mjerodavne materijalne odredbe , osnovano je prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev te ocijenio zakonitim osporeno rješenje jer je u postupku pravilno utvrđeno da su ispunjeni zakonski uvjeti za njegovo donošenje.

17. Okolnost što je tuženik osporenim rješenjem ponovno, kao i u ranijem rješenju od 27. prosinca 2018., utvrdio da se tužitelju odobrava popust, uz daljnja popratna utvrđenja glede dostave tog rješenja (točke 1. i 5. izreke osporenog rješenja), ne predstavlja nezakonitost zbog koje bi valjalo poništiti osporeno rješenje.

18. Kraj takvog stanja stvari, a obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari i jer žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

19. Kako tužitelj nije uspio u sporu, to je, temeljem članka 147. ZUS -a, pravilno odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora. Ujedno je, iz istog razloga, valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

20. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić