Poslovni broj: Usž-2560/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1. VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Komunalnog trgovačkog društva Ivanj d.o.o., Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona 5, OIB: 97741129364, radi predaje komunalnog otpada – ugovorne novčane kazne, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1958/2024-15 od 16. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I - 1958/2024-15 od 16. travnja 2025.

II. Poništava se Odluka Povjerenstva za reklamaciju potrošača Komunalnog trgovačkog društva Ivanj d.o.o. od 10. listopada 2024. i predmet vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev da se poništi Odluka Povjerenstva za reklamaciju potrošača Komunalnog trgovačkog društva Ivanj d.o.o. od 10. listopada 2024., kojom je kao zakonita ocijenjena odluka tuženika povodom prigovora na račun broj 1557668-12407014 za mjesec srpanj 2024. u kojem je tužiteljima obračunata ugovorna kazna u iznosu od 132,72 eura na temelju članka 50. stavka 1. točke 1. Odluke o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada Novog Vinodolskog.

2. Tužitelji žalbom pobijaju ovakvu odluku suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi osporavaju ocjenu suda da nisu koristili javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada. Pojašnjavaju da nemaju zadužen spremnik za odlaganje otpada, već koriste vrećice koje su kupili kod tuženika, a koje nisu kodirane. Kupnjom vrećica su platili odvoz otpada. U razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. svibnja 2024. predavali su komunalni otpad u vrećicama koje su kupili, što sud nije ni utvrđivao, već je prihvatio zaključak Povjerenstva za reklamacije da zbog toga što u promatranom razdoblju nisu kupovali nove vrećice od tuženika, nisu ni predavali otpad, što je pogrešno. Ukazuju na to da Zakon o gospodarenju otpadom („Narodne novine“, 84/21. i 142/23. - dalje ZGO) ne uvjetuje količinu niti vremenske intervale u kojima korisnik usluge treba predati komunalni otpad pa odredbu Odluke o načinu pružanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području Grada [adresa] ("Službene novine Primorsko goranske županije", broj: 3/22, dalje Odluka) koja to propisuje smatra nezakonitom, zbog čega je predlagao da sud pokrene postupak ocjene zakonitosti te odredbe Odluke. Odredba članka 19. Odluke prisiljava korisnika na predaju ogromne količine otpada, i to bez obzira je li u kućanstvu jedna ili više osoba. Tužitelji naglašavaju da u predmetnoj kući ne borave neprestano, pogotovo drugotužiteljica pa je životno logično da ni ne proizvode komunalni otpad koji bi trebali predavati jednom tjedno, to tim više jer odvajaju otpad po vrstama otpada pa je zbog toga komunalnog miješanog otpada najmanje. Ovo je ujedno i razlog zbog kojeg nisu kupovali nove vrećice, jer su imali dovoljno prije kupljenih.

3. Smatraju da odlučne činjenice nisu utvrđene i predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu, tuženik ističe da je, sukladno članku 72. stavku 1. ZGO- a, korisnik usluge dužan platiti davatelju usluge ugovornu kaznu ako ne ispunjava obveze navedene u članku 70. stavku 4. točki 1. do 4. i 6. do 9. Zakona ili ako ju neuredno ispuni, a između ostalog i obvezu koristiti javnu uslugu na području na kojem se nalazi nekretnina korisnika usluge na način da proizvedeni komunalni otpad predaje tužitelju kao pružatelju usluge. Takva se odredba nalazi i u naprijed navedenoj Odluci pa je tako u članku 50. stavku 1. iste određeno da je korisnik usluge dužan platiti iznos ugovorne kazne za postupanje protivno Ugovoru između ostalog i ako ne koristi javnu uslugu u obračunskom razdoblju i ne predaje komunalni otpad davatelju javne us luge, a na temelju podataka očitanja mjernih uređaja za potrošnju električne energije ili pitke vode ili na drugi način davatelj usluge utvrdi da koristi nekretninu. Predmetnu je ugovornu kaznu tuženik izdao uzevši u obzir razdoblje od 1. svibnja 2023. god ine do 31. svibnja 2024. godine. U tom se razdoblju miješani komunalni otpad od korisnika javne usluge sakupljao ili putem od strane korisnika zaduženih spremnika za miješani komunalni otpada pražnjenjem istih u vrijeme odvoza otpada, pri čemu se pražnjenje spremnika evidentira njegovim skeniranjem, ili kupnjom sivih vrećica za miješani komunalni otpad na blagajni tuženika. Tuženik se odlučio za potonji način zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada, no kako u gore navedenom razdoblju kod tužitelja nije zabilježena nijedna kupnja sivih vrećica za miješani komunalni otpad, tuženik je tužiteljima izdao predmetnu ugovornu kaznu. Tuženik smatra da je odlučna činjenica da tužitelji od listopada 2021. godine pa sve do izdavanja predmetne ugovorne kazne nisu kupili nijednu sivu vreću za miješani komunalni otpad. Pritom je nevažno, kako je to i sud pravilno utvrdio, je li posljednja kupnja sivih vreća za miješani komunalni otpad obuhvaćala 10 ili 20 vreća kapaciteta 30 litara, jer je u oba slučaja posve neživotno i nelogično da bi takva količina vrećica bila dovoljna za zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada za tako dugotrajno razdoblje (čak i uzevši obzir povremeno korištenje nekretnine dinamikom koju su naveli tužitelji). Stoga, kako tužitelji tijekom postupka nisu dokazali suprotno, pravilno je sud utvrdio da tužitelji nisu koristili javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada.

5. Predlaže odbiti žalbu.

6. Žalba tužitelja je osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je, time što je odbio tužbeni zahtjev, a da nije utvrdio odlučne činjenice prvostupanjski upravni sud povrijedio zakon na štetu tužitelja. Unatoč tome ovaj Sud cijeni da nije oportuno predmet vraćati na ponovno suđenje, jer će tuženik te bitne činjenice lakše utvrditi. Također se napominje da je teret dokaza za počinjenu povredu na davatelju usluge, a da se korisnike ne može obvezivati na dokazivanje tih činjenica pa, utoliko, Sud ne može prihvatiti obrazloženje pobijane presude.

8. Prema podacima spisa, tuženik je tužiteljima izdao račun za javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada za mjesec srpanj br. 1-1557668-12407014, od 31. srpnja 2024. godine, a na kojem je osim cijene obvezne minimalne javne usluge iskazana i ugovorna kazna u iznosu od 132,72 €, izdana na temelju članka 50. stavka 1. točke 1. Odluke. Tužitelji su prigovorili ovom računu , ali im je prigovor odbijen s obrazloženjem da zbog toga što u promatranom razdoblju nisu kupili niti jednu sivu vrećicu (za miješani komunalni otpad), nisu koristili javnu slugu odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada i time povrijedili svoju obvezu iz članka 19. stavka 1. alineja 3. u vezi s člankom 50. stavak 1. Odluke, to jest nisu poštivali obvezu koristiti javnu uslugu na području na kojem se nalazi nekretnina korisnika usluge na način da proizvedeni komunalni otpad predaju pružatelju usluge, a što, po stavu tuženika, odgovara povredi članka 70. stavku 4. točki 1. do 4. i 6. do 9. ZGO-a.

9. Jednaki stav je zauzelo i Povjerenstvo za reklamacije tuženika.

10. Međutim, iz odredbe članka 67. ZGO-a proizlazi da je zakonsko polazište za obračun varijabilnog dijela cijene prilagođen svakom pojedinom korisniku, a obračunava se prema masi predanog miješanog otpada (veličina spremnika) i koliko puta ga korisnik preda na pražnjenje, odnosno ako korisnik odvaja otpad ima manje miješanog komunalnog otpada pa nema potrebe za čestim pražnjenjem i ovisno o tome mu je cijena za odvoz otpada veća ili manja. U tom smislu, člankom 69. ZGO -a propisane su i obveze davatelja usluge, koje uključuju pružanje javne usluge, osiguravanje usluge spremnika, vođenje evidencije te je propisano i što spremnik mora sadržavati. U konkretnom slučaju, sive vrećice koje su tužitelji kupili nemaju mogućnost praćenja ni količine niti frekvencije predaje miješanog komunalnog otpada pa Sud nalazi da se iz činjenice da takve vrećice tužitelji nisu dulje vrijeme kupovali, ne može nedvojbeno zaključiti da nisu predavali ovu vrstu otpada davatelju usluge, odnosno da kupnjom sivih vrećica nisu unaprijed platili varijabilni dio cijene ove javne usluge i u promatranom razdoblju. Stoga tvrdnja tuženika da je došlo do povrede ugovorne obveze (članak 19. stavak 1. alineja 3. Odluke) i time osnove za primjenu izricanja ugovorne kazne prema članku 50. stavak 1. Odluke, po ocjeni Suda, u konkretnom slučaju, nije dokazana.

11. To tim više, što tužitelji tvrde i dokazom o potrošnji vode dokazuju da u predmetnoj kući povremeno borave i što tvrde da male količine komunalnog otpada u dogovoru sa susjedima odlažu u njihov spremnik ili ga nose u Zagreb, jer da su kupljene sive vrećice prevelike za miješani komunalni otpad koji proizvode. Osim toga, obvezivanje korisnika da miješani komunalni otpad predaje i da ga davatelj usluge prima, jednom tjedno, u situaciji koja nije individualizirana potrebama korisnika i u kojoj se predaja ne može evidentirati jer vrećice nisu kodirane, ne odgovara zakonskom načelu „Onečišćivač plaća“, jer nije dokazano da je i u kojoj mjeri korisnik proizvodio miješani komunalni otpad. Također nije dokazano da proizvedeni miješani komunalni otpad nije predavao davatelju usluge pa je upitna odgovornost za povredu ugovorne obveze i primjenu mjere izricanja ugovorne kazne, u konkretnom slučaju.

12. Vezano za prijedlog tužitelja da se pokrene postupak ocjene zakonitosti članka 19. i 50. Odluke, Sud je provjerom sudskog upisnika utvrdio da je takav prijedlog zaveden pod poslovnim brojem Usoz-122/25.

13. U postupku, povodom ove presude, tuženik će ponovno razmotriti reklamaciju tužitelja, po potrebi saslušati tužitelje i svjedoke načina na koji tužitelji odlažu prikupljeni otpad, procijeniti dokaze o učestalosti korištenja nekretnine od strane tužitelja, ocijeniti odnos volumena kupljenih sivih vreća i frekvenciju povremenog bivanja tužitelja u predmetnoj kući te na osnovi tako provedenog dokaznog postupka, zakonito primijeniti odredbe članka 70. stavka 4. točki 1. do 4. i 6. do 9. ZGO -a, koja ne propisuje vremenski kriterij primopredaje otpada.

14. Slijedom svega navedenog, trebalo je, temeljem odredbe članka 135. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.), odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić