Poslovni broj: Usž-2995/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Kristine Senjak Krunić, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I-tužiteljice TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III-tužiteljice CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IV-tužitelja ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], V- tužiteljice RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VI-tužitelja MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VII-tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VIII-tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IX-tužiteljice ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenica Iris Franić Tomić, odvjetnica u Omišu, Punta 3, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave u Zagrebu, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje I-zainteresirane osobe ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II- zainteresirane osobe UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III-zainteresirane osobe BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IV-zainteresirane osobe ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenica Nada Kustura, odvjetnica u Zagrebu, Masarykova 5, V-zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, Split, Gundulićeva 29a, OIB: 70793241859, VI-zainteresirane osobe Ministarstva financija, u Zagrebu, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi određenja naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi I – IX-tužitelja, izjavljene protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1481/2023-28, od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1481/2023 - 28, od 7. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog dijela ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko- pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/19-02/04, URBROJ: 2181/1-13/05/625-22-20 od 10. siječnja 2022. (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko rješenje) odbijen je zahtjev zainteresiranih osoba za naturalni povrat te im se, za oduzete nekretnine pobliže naznačene izrekom tog rješenja, utvrđuje pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske. Prvostupanjsko rješenje obrazloženo je na način da je sukladno vještačenju iz prvostupanjskog upravnog postupka, a koje je 2010. godine provedeno po PGN project d.o.o., utvrđeno da je imovina koja bi trebala biti vraćena u financijskom smislu nova stvar, odnosno da se u naravi radi o zgradi koja bi, bez da su na njoj provedene rekonstrukcije, potpuno propala. Sukladno ovom utvrđenju zaključeno je da ranija stvar ne postoji, iz kojeg razloga postojeća nova zgrada ne može biti predmetom naturalnog povrata.

1.1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/22-01/51, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-23-03 od 1. ožujka 2023., poništeno je Prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak, uz obrazloženje tuženika kako se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju radi o novoj stvari, imajući na umu kako se rekonstrukcijom ne stvara nova stvar. Iz ovog tuženik zaključuje da budući da zgrada nije srušena i na njenom mjestu izgrađena nova, postojeća gradnja podobna je za naturalni povrat. Sam predmet vraćen je prvostupanjskom tijelu radi utvrđenja postoje li dijelovi nekretnine, čije vrijednosti su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe DALMA OOUR HOTELI OMIŠ te da se u odnosu na rezultat takvog dokaznog postupka utvrdi oblik i obveznik naknade.

1.2. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev izjavljen protiv navedenog rješenja tuženika te je istom u cijelosti podržan stav sadržan u osporenom rješenju. Razlog tome obrazložen je na način da s obzirom na činjenicu da se predmetna zgrada od same konfiskacije koristi te stoga okolnost da je radovima rekonstrukcije u konačnici postala kvalitetnija i stabilnija građevina, ne znači da je tako izgrađen novi objekt. Prvostupanjski upravni sud u pobijanoj presudi utvrđuje i kako ni iz samog vještva ne proizlazi da je u nekom razdoblju zgrada postala ruševina, odnosno da je bila devastirana u tolikoj mjeri da se uopće nije mogla koristiti.

2. Tužitelji u svojoj žalbi pobijaju navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga, ističući kako je izreka te odluke u proturječju s njenim obrazloženjem , iz kojeg razloga se i ne može ispitati. Mišljenja su da Upravni sud u Splitu nije raspravio sve navode iz tužbe kojima su ukazivali na razlog nemogućnosti naturalnog povrata, dok je raspravljao o utvrđenjima koja u tužbi uopće nisu bila iznesena i koja nisu ni relevantna, primjerice radi li se o konfiskaciji poduzeća prijašnjeg vlasnika UD ili njegovoj osobnoj imovini. Ističu kako je nesporno da je prvostupanjsko upravno tijelo u skladu s člankom 65. Zakona o općem upravnom postupku i radi utvrđivanja činjenice bitne za rješavanje upravne stvari, a za koje utvrđenje je potrebno stručno znanje kojim službena osoba ne raspolaže, izvelo dokaz vještačenjem i to po vještaku građevinske struke Remiju Vukoviću diplomiranom inženjeru građevine, koji je u svom detaljnom i iscrpnom vještvu potvrdio kako se obzirom na starost nekretnine može zaključiti da se radi o novoj nekretnini. Ukazujući na odlučan stav prvostupanjskog upravnog suda posebno ističu kako Sud nema stručno znanje temeljem kojeg bi u građevinskom smislu mogao utvrditi je li građenjem na objektu i sveobuhvatnom rekonstrukcijom nastala nova stvar, odnosno utvrditi stručne činjenice različito od sudskih vještaka. Ukazuju i da su osamdesetih godina prošlog stoljeća samostalno izgradili stanove u kojima je i danas njihov dom, a što je vidljivo i iz adresa prebivališta samih tužitelja te da je isto napravljeno u sklopu odobrenja nadležnih vlasti, iz kojeg razloga smatraju kako su vlasništvo nad navedenim prostorima stekli temeljem članka 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a što je sukladno i stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanim u odlukama tog suda, primjerice u odluci broj Rev-594/00 od 30. rujna 2003. i odluci broj Rev-378/03 od 9. rujna 2003. Stoga zaključuju da bi, budući su oni treće osobe u ovom predmetu i sukladno članku 52. stavak 1. Zakona o naknadi, naturalni povrat predmetnih nekretnina podnositeljima zahtjeva bio isključen. Važnim smatraju i postupak pretvorbe Dalma Hotela, a u kojem postupku „Dalma d.d. Split“ nije navedene stanove unijela u društveni kapital prilikom pretvorbe, iz koje okolnosti smatraju da su, sukladno odredbama Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, kao i sukladno članku 28., stavku 1. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, predmetni stanovi vlasništvo Republike Hrvatske, ako ne njihovi. Konačno ukazuju kako bi njima i njihovim obiteljima, zadržavanjem na snazi pobijane presude, bilo povrijeđeno Ustavom i Konvencijom zajamčeno pravo na dom, odnosno poštivanje prava na dom, a vlasništvo kojeg su stekli u skladu s važećim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog predlažu usvojiti žalbu kao osnovanu, te obvezati tuženo tijelo i zainteresiranu treću osobu na naknadu troškova postupka tužiteljima, kao i naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik i zainteresirane osobe nisu dostavili odgovore na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud polazno nalazi kako nije sporno da su zainteresirane osobe ovlaštenici povrata nekretnine koja je konfiscirana njihovom pravnom predniku. Isto tako Sud ne nalazi spornim ni kako se nekretnina tijekom vremena mijenjala rekonstrukcijama i adaptacijama te da je s tim u vezi u prvostupanjskom upravnom postupku provedeno vještačenje, a kojim je zaključeno kako je u financijskom smislu ranije postojeća zgrada postala nova stvar. Stoga se spor u ovom predmetu formira oko okolnosti je li predmet povrata tijekom vremena i u razdoblju od konfiskacije do stupanja na snagu Zakona, izmijenio svoju suštinu, odnosno je li u konkretnom ranija stvar prestala postojati. Tužitelji smatraju kako se sadržajno radilo o zgradi koju se uopće nije moglo koristiti te koja je adaptacijom i rekonstrukcijama postala nova zgrada. Suprotno ovom, stav tuženika, zainteresiranih osoba i prvostupanjskog upravnog suda je da budući da zgrada nikad nije srušena, odnosno ni devastirana u toj mjeri da se nije mogla koristiti i bez obzira na znatna ulaganja u istu, ista je zadržala svoj identitet, što je tada čini podobnom za naturalni povrat sljednicima osobe od koje je konfiscirana.

7. Prvotno i u odnosu na navode sadržane u tužbi, a koje se odnose na način stjecanja vlasništva tužitelja po nekim drugim pravnim osnovama, Sud navodi kako je u ovom predmetu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 92/99., 80/02., 81/02. i 98/19. - u daljnjem tekstu: Zakon) specijalan propis u odnosu na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno i na neka druga općenitija određenja, iz kojeg razloga je njegovo tumačenje preduvjet okončanju ostalih postupaka vezanih uz predmetnu nekretninu, a koji su uostalom stoga i prekinuti do pravomoćnog okončanja ovog spora.

8. Sam smisao Zakona je ublažiti ranije nastalu štetu ovim osobama kojima su ranije vlasti, ranijim jednostranim aktima, oduzele pravo vlasništva na nekretninama te u situaciji kada je ta imovina konfiscirana vratiti istu ranijim vlasnicima i bez obzira u stanju u kojem se ta imovina nalazi. Stoga se logično posljedično neće moći vratiti samo ona imovina koja više u naravi ni ne postoji. Ulaganja koja su treće osobe u tu nekretninu obavile i prava koja su eventualno s tim u vezi stečena po nekim drugim osnovama, biti će stoga predmetima nekih drugih postupaka.

9. Člankom 7. Zakona propisano je da se odredbe tog Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, a koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji.

9.1. Člankom 49. stavkom 1. Zakona određeno je da se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.

9.2. Člankom 49. stavkom 2. Zakona propisano je da ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja prema stanju nekretnine kakova bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjega vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima.

9.3. Člankom 49. stavkom 3. Zakona određeno je da u slučaju iz stavka 2. ovoga članka, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretnine nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume.

10. Cijeneći naprijed navedene norme specijalnog propisa, Sud nalazi kako Zakon ne precizira imovinu u smislu da ona mora biti „stara stvar“. Iz ovog posljedično slijedi upravo naprijed navedena intencija zakonodavca da, dok god postoji imovina koja se kao takva može vezati uz ranije postojeće stanje „i bez obzira na stanje u kojem se u trenutku povrata nalazi“, ista će biti podobna za naturalni povrat. Stoga dok god postoji ranija zgrada i bez obzira da li su ulaganja u nju premašila samu njenu vrijednost, smisao Zakona je vratiti imovinu onome kome je konfiskacijom u prošlosti bila oduzeta, jer ta imovina i bez obzira na njenu promjenu, još uvijek postoji . Iz ovog razloga irelevantno je vještačenje provedeno u prvostupanjskom upravnom postupku, jer okolnost da je u „financijskom smislu riječ o novoj nekretnini“, ne znači nestanak imovine koja se treba naturalno vratiti.

11. Imajući na umu da ni tužitelji ne spore zaključak tuženika kako nije utvrđeno „da je konfiscirana zgrada do donošenja Zakona o naknadi srušena i da bi na njezinom mjestu bila izgrađena nova zgrada“, odnosno ni utvrđenje prvostupanjskog suda da se „S obzirom na činjenicu da se predmetna zgrada od same konfiskacije u načelu koristi te da je radovima rekonstrukcije u konačnici postala kvalitetnija i stabilnija građevina, ne može se tumačiti na način da je tako izgrađen novi objekt“, Sud ocjenjuje da je imovina, iako promijenjena u financijskom smislu i nadalje podobna za naturalni povrat.

12. Iz ovog razloga Sud zakonitim ocjenjuje presudu prvostupanjskog upravnog suda, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev i potvrđen stav tuženika, sukladno kojem je poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen u ponovni postupak s uputom na dopunu postupka, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

13. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to su osnovano tužitelji odbijeni i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner