Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-103/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CS sin C, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. u Zadru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, posl.br. Pn-32/2023-64 od 20. studenog 2025., u sjednici održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Žalbe se djelomično uvažavaju a djelomično odbijaju kao neosnovane, pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, posl.br.

Pn-32/2023-64 od 20. studenog 2025.:

a) potvrđuje:

- u dijelu točke I. presude u kojem je odbijen zahtjev za isplatom 8.401,21 eura (osamtisućačetristojedan euro i dvadesetjedan cent) s pripadajućim zateznim kamatama,

- u točki I. rješenja

b) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I. presude tako da glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj,OIB:18683136487, isplatiti tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretrpljene imovinske štete zbog izmakle koristi - zarade, a za vrijeme boravka u pritvoru ukupan iznos od 6.016,46 eura (šesttisućašesnaest eura i četrdesetšest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 15.09.2016.g. do isplate, a koje se obračunavaju do 31.12.2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena; za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“,

- u točki II. rješenja tako da glasi:

„II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknaditi tužitelju CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 14.509,41 eura EUR (osam tisućasedamstosedamdesetdva eura i sedamdesetsedam centi), sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025., do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 1.111,51 euro sa zakonskim zateznim kamatama od 13. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

" p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja CS koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj,OIB:18683136487, isplatiti tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretrpljene imovinske štete zbog izmakle koristi - zarade, a za vrijeme boravka u pritvoru ukupan iznos od 108.630,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 15.09.2016.g. do 31.12.2016.g po stopi od 7,88%, godišnje, od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, te od 01.01.2018.g. pa do isplate po stopi 7,09% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve do isplate i to u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude. „

i

r i j e š i o je

I Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu i to u dijelu pod točkom III. tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva isplatu imovinske štete zbog izmakle koristi- zarade zbog nemogućnosti ostvarivanja zaposlenja zbog pritvaranja te vođenja kaznenog postupka za razdoblje od 12. rujna 2002. do 16. studenog 2007. te od 27. rujna 2008. pa do 10. ožujka 2016. sa zateznim kamatama počevši od 15. rujna 2016. pa do isplate.

II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknaditi tužitelju CS, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 17.624,80 EUR (sedamnasttisućašestodvadesetčetiri eura i osamdeset centi), sa zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025., kao dana donošenja ove oduke pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog, zahtjev za naknadu troškova odbija".

2. Ovu presudu i rješenje, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti i u cijelosti usvojiti zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete zbog izmakle koristi-zarade, a samo podredno ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Žalitelj traži i naknadu troškova žalbe.

2.1. Odluku o troškovima sadržanu u točki II. rješenja pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik i predlaže istu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno u pobijanom dijelu je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja, dok je tužitelj na žalbu tuženika odgovorio.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP -a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP - a na koju ukazuje tužitelj, jer se presuda može ispitati, u njoj su dati razlozi o odlučnim činjenicama, a nije počinjena niti povreda postupka iz člana 354. stavak 1. u vezi članka 292., 299. i 377. ZPP-a, na koju opisno ukazuje tužitelj tvrdeći kako je uređujuća sutkinja pogrešno odlučila kada je odustala od izvođenja dokaza čije izvođenje je odredila ranija uređujuća sutkinja pa da bi time postupila i suprotno uputi iz prethodno donesene ukidne odluke ovog drugostupanjskog suda, o čemu više u nastavku.

6. Predmet spora bio je zahtjev za naknadom neimovinske i imovinske štete nastale tužitelju zbog boravka u pritvoru radi sumnje u počinjenje kaznenog djela za koje je djelo pravomoćno oslobođen.

7. Tužitelj je tužbom, u kojoj nije bila označena vrijednost predmet spora, tražio:

- točkom I., naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 280.000,00 kuna,

- točkom II., naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi - zarade za vrijeme boravka u pritvoru u iznosu od 108.630,00 kuna,

- točkom III., naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi zarade, zbog nemogućnosti ostvarivanja zaposlenja zbog pritvaranja te vođenja kaznenog postupka za razdoblje od 12.9.2002. do 16.11.2007., te od 27.9.2008. do 10.3.2016., koja visina nije bila u tužbi određena već je bilo navedeno da će se precizirati po dobivanju potrebnih podataka o isplaćenoj plaći NKV i KV radnika za utuženo razdoblje.

8. Tijekom postupka tužitelj je 13. prosinca 2021. uputio podnesak navodeći da „precizira tužbeni zahtjev“ na način da on sada ima samo dvije točke (osim naravno one kojom se traži naknada troškova, koja je bila točka IV. zahtjeva iz tužbe), koje su identične točkama I. i II. iz tužbe, a u kojem podnesku je naznačena i vrijednost predmeta spora, a koju predstavlja zbroj iznosa zatraženih naknada imovinske i neimovinske štete.

9. U ranijoj fazi postupka pravomoćno je odučeno o tužiteljevom zahtjevu za naknadom neimovinske štete tako da je taj zahtjev za isplatom 280.000,00 kuna u cijelosti prihvaćen, a sada pobijanom prvostupanjskom odlukom odbijen je zahtjev za naknadom imovinske štete koji je u tužbi već bio određeno postavljen (108.630,00 kn), dok je u odnosu na zahtjev za naknadom imovinske štete koji u tužbi nije bio određeno postavljen i kojeg je tužitelj u „preciziranom tužbenom zahtjevu“ izostavio, doneseno rješenje o povlačenju tužbe budući je tuženik, očitujući se na podnesak kojim je tužitelj tužbeni zahtjev precizirao, naveo da se ne protivi navedenom povlačenju koje se odnosi na zahtjev za naknadom imovinske štete zbog izmakle koristi – zarade zbog nemogućnosti zaposlenja, ali traži naknadu troškova.

9.1. Stoga je u ovoj fazi postupka relevantno:

- je li tužitelj djelomično povukao tužbu kada je u „preciziranom tužbenom zahtjevu“ izostavio zahtjev pod točkom III. tužbenog zahtjeva navedenog u tužbi, na što se odnosi točka I. pobijanog prvostupanjskog rješenja,

- je li tužitelj pretrpio imovinsku štetu zbog gubeći zaradu za vrijeme dok je bio pritvoren,

- visina troškova postupka s obzirom na tužbene zahtjeve koje je tužitelj postavljao odnosno postavio, a koji ovise o tome koliki je uspjeh stranaka u parnici.

10. U odnosu na točku I. rješenja (o djelomičnom povlačenju tužbe), valja reći da nije osnovana žalbena tvrdnja tužitelja kako je riječ samo o preciziranju tužbenog zahtjeva, jer je točkom III. u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva tražena izgubljena zarada zbog nemogućnosti ostvarivanja zaposlenja za vrijeme pritvora i vođenja kaznenog postupka, koji nije bio određeno postavljen u smislu da nije navedena svota koja se traži s tog osnova, dok je točkom II. bio i ostao postavljen zahtjev za isplatom točno određenog, nepromijenjenog iznosa na ime izgubljene zarade zbog pritvaranja, pa je već zbog toga jasno da nije samo riječ o „preciziranju“ tužbenog zahtjeva, jer je riječ i o različitim osnovama – izostanak zarade zbog neisplate plaće i izostanak zarade zbog nemogućnosti ostvarivanja zaposlenja, te razdoblja na koja se odnose – za vrijeme pritvora i za vrijeme vođenja kaznenog postupka, pri čemu treba ukazati i to da se razdoblje za koje je bio postavljen u tužbi zahtjev pod točkom III . odnosio samo na razdoblje u kojem tužitelj nije bio u pritvoru (od 12.9.2002. do 16.11.2007., te od 27.9.2008. do 10.3.2016.) već razdoblje između dva pritvaranja, te od prestanka drugog pritvaranja do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka , kako to proizlazi iz činjeničnih utvrđenja, koja slijede u nastavku.

11. S obzirom da je tužbeni zahtjev pod točkom III. u tužbi bio neodređen prvostupanjski je sud trebao tužitelja pozvati da ga uredi, sukladno članku 109. ZPP - a, pa je potom, ovisno o postupanju tužitelja, trebalo donijeti rješenje o djelomičnom odbacivanju ili djelomično povlačenju tužbe, u smislu stavka 3. tog članka, a kako je to prvostupanjski sud propustio tada učiniti, to je u ovoj fazi postupka i s obzirom na postupanje stranaka (tužiteljevo „preciziranje tužbenog zahtjeva“ a tuženikov pristanak na djelomično povlačenje tužbe) pravilno prvostupanjski sud odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe radi čega je u odnosu na točku I. pobijanog prvostupanjskog rješenja tužiteljeva žalba neosnovana slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I.a) druga alineja izreke ove drugostupanjske odluke.

12. U odnosu na tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno presudom, dakle o zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade zbog pritvaranja tužitelja, prvostupanjski je sud taj zahtjev odbio zaključivši da tužitelj nije dokazao visinu izgubljene zarade jer nije pružio adekvatne dokaze, a to bi, po stavu prvostupanjskog suda, bila odgovarajuća pisana dokumentacija bivšeg poslodavca (platne liste, bruto/neto iznos plaće) ili stanje uplata plaća na računu tužitelja.

13. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu odluku prvenstveno stoga što je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaze koje je tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, pogrešno i neutemeljeno se pozivajući na raniju ukidnu odluku ovog drugostupanjskog suda. Tom odlukom ranija je prvostupanjska presuda bila ukinuta zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 369. stavak 2. točka 11. ZPP - a i tom odlukom svakako nije niti moglo biti naloženo da se izvedu dokazi koji tada još niti nisu bili predloženi, sve da se i nije vodilo računa o zakonskim ograničenjima vezanim za mogućnost predlaganja novih dokaza (članak 299. ZPP-a), pa su žalbeni navodi o tome kako je prvostupanjski sud pogriješio kada nije proveo, odnosno kada je odustao od provođenja onih dokaza koje je tužitelj naknadno , nakon ranije ukidne odluke ovog drugostupanjskog suda, predložio.

14. Osnovana je međutim žalba u dijelu u kojem se odnosi na izgubljenu zaradu koja se mogla utvrditi na temelju dokaza koje je tužitelj pravodobno predložio dokaze, koje je sud i proveo, ali je pogrešno smatrao da nisu adekvatni (odgovarajući).

14.1. Riječ je o dokazima koje prvostupanjski sud analizira pod točkama 12., 13. i 14. obrazloženja prvostupanjske presude u kojima je navedeno (cit):

„12. Iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Šibeniku, KLASA: 034-04/21-03/6, UR.BROJ: 341-19-05/8-21-1654 od 11. veljače 2021. ( list spisa 80-81) proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosno kod ZS, samostalni privrednik u periodu od 1. prosinca 1997. pa do 20. ožujka 2002. te od 1. listopada 2002. do 31. listopada 2008., kao KV radnik.

13. Iz potvrde Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostava Benkovac, KLASA: 034-04/21-13/121, Ur.broj: 513-07/13-03-21-2 od 24. veljače 2021. ( list spisa 92) proizlazi da je tužitelj u 2001. godini ostvario dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 24.800,00 kuna, u 2002. godini u iznosu od 13.560,00 kuna, u 2003. godini u iznosu od 30.240,00 kuna te u 2004. godini u iznosu od 32.357,50 kuna.

14. Iz potvrde Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostava Benkovac, KLASA: 034-04/21-05/2, Ur.broj: 513-07/13-03-21-2 od 24. veljače 2021. (list spisa 82) proizlazi da je tužitelj u 2005. godini ostvario dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 9.443,05 kuna, dok iz Potvrda Porezne uprave Područnog ureda Zadar, Ispostava Benkovac od 24. veljače 2021. ( list spisa 83-85) proizlazi da tužitelj nije imao prihoda u 2006., 2007. i 2008. godini.“

14.2. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je na temelju navedenih isprava bilo moguće i trebalo je, kako osnovano ukazuje i tužitelj u žalbi, utvrditi izgubljenu zaradu za razdoblje za koje se iz navedenih dokaza može utvrditi da ju je tužitelj trpio i u kojoj ju je visini trpio.

15. Nesporno je utvrđeno da je tužitelj, vezano za kazneni postupak u kojem je pravomoćno oslobođen, u pritvoru bio u dva navrata i to:

- od 4. rujna 2001. do 11. rujna 2002. te

- od 16. studenog 2007. do 26. rujna 2008.

15.1. Tužitelj je tvrdio da je kod istog poslodavca radio prije pritvaranja, te nakon prvog i drugog izlaska iz pritvora. To proizlazi i iz isprave navedene pod točkom 14.1. obrazloženja ove drugostupanjske presude, točnije točke 12. prvostupanjske presude, odnosno potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Šibeniku, KLASA: 034-04/21-03/6, UR.BROJ: 341-19-05/8-21-1654 od 11. veljače 2021. Iz navedene potvrde proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosno kod ZS, samostalnog privrednika u periodu od 1. prosinca 1997. (skoro četiri godine prije prvog pritvaranja) pa do 31. listopada 2008. (nekoliko dana nakon drugog izlaska iz pritvora), s prekidom od 20. ožujka 2002. (više od šest mjeseci nakon prvog pritvaranja) do 1. listopada 2002. (dvadesetak dana nakon izlaska iz pritvora prvi put) pa je ova potvrda dostatan dokaz da bi tužitelj kod istog poslodavca bio zaposlen i u razdoblju u kojem to nije bio – odnosno od 20. ožujka 2002. do 1. listopada 2002. u kojem je razdoblju veći dio (do 11. rujna 2002.), bio u pritvoru.

15.2. Iz potvrde Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostava Benkovac, KLASA: 034-04/21-13/121, Ur.broj: 513-07/13-03-21-2 od 24. veljače 2021. (točka 13. obrazloženja prvostupanjske presude) proizlazi da je tužitelj u 2001. godini ostvario dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 24.800,00 kuna, a u 2002. godini u iznosu od 13.560,00 kuna. Te godine su relevantne jer je tijekom tih dviju godina tužitelj bio u pritvoru prvi put, u 2001. od 4. rujna, a u 2002. do 11. rujna, pa je izgubljena zarada za razdoblje prvog tužiteljevog boravka u pritvoru ona koja se dobije zbrajanjem ostvarenog dohotka u ove dvije godine (24.800,00 kn + 13.560,00 kn) što iznosi 38.360,00 kuna, odnosno prosječno mjesečno (8 mjeseci u 2001. i 3 mjeseca u 2002., ukupno 11 mjeseci u kojima u ovim godinama nije bio u pritvoru) 3.487,00 kuna, što pomnoženo s preostalih 13 mjeseci (dvije godine, dakle 24 mjeseca) iznosi 45.331,00 kunu, za koliki iznos ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj dokazao da je imao gubitak zarade.

15.3. Kako iz potvrde Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostava Benkovac, KLASA: 034-04/21-05/2, Ur.broj: 513-07/13-03-21-2 od 24. veljače 2021. (točka 14. obrazloženja prvostupanjske presude) proizlazi da tužitelj nije imao prihoda u 2007., kada je bio zaposlen i u pritvor otišao tek u studenom te godine, kao ni u 2008. godini, u kojoj je prestao biti zaposlen tek i to skoro odmah po povratku iz pritvora, to za ovo razdoblje tužitelj nije dokazao da je gubitak zarade imao.

16. Slijedom navedenog valjalo je pobijanu presudu djelomično preinačiti i tužitelju dosuditi 45.331,00 kunu odnosno protuvrijednost sadašnjeg službenog sredstva plaćanja, a to je 6.016,46 eura, na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, na temelju članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se ovdje primjenjuje na temelju članka 1163. stavak 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) radi čega je odlučeno kao pod točkom I.a) prva alineja izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a, a kao pod točkom I.b) prva alineja na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

16.1. Na temelju članka 186. ZOO-a na dosuđeni iznos izgubljene zarade (novčane štete) tužitelju su dosuđene zatezne kamate od dana kad ih je i tražio – 15. rujna 2016., jer je šteta tada već bila nastala.

17. U pogledu odluke o troškovima, na koju su obje parnične stranke uložile žalbu, treba prije svega reći, a u odnosu na žalbene navode tuženika, da kod uspjeha stranaka u sporu ne treba uzimati u obzir onaj tužbeni zahtjev. Naime, premda je u odnosu na taj zahtjev formalno tek sada donesena odluka (rješenje o povlačenju), kako je to već navedeno pod točkom 10. obrazloženja ove drugostupanjske odluke, u odnosu na taj zahtjev nikakve posebne radnje nisu provedene niti su nastali posebni troškovi, a niti je vrijednosno taj zahtjev utjecao na predmet spora (točke 7. i 8. obrazloženja ove drugostupanjske odluke), pa su žalbeni navodi tuženika koji se na to odnose neosnovani.

17.1. Dakle, tužitelj je s osnovom uspio 100%, jer je uspio za zahtjevima da mu se dosudi i neimovinska i imovinska šteta. Uspjeh po visini je 100% u odnosu na neimovinsku štetu, te 42% u odnosu na imovinsku štetu (dosuđenih 45.331,00 kuna od zatraženih 108.630,00 kuna), što znači da je tužitelj po visini uspio sa 71% (100+42=142:2=71%), pa je njegov ukupan uspjeh (po osnovi 100%, po visini 71% = 171% : 2) 85,5%, što znači da je tuženikov uspjeh 14,5%. Kada se od tužiteljeva uspjeha (85,5%) odbije tuženikov (14,5%) dobije se postotak (71%) u kojem je trebalo tužitelju dosuditi troškove.

17.2. Tužitelj posebno ne problematizira odluku o troškovima a tuženik, pored ranije navedenog (točka 16. obrazloženja) tvrdi da je pogrešno obračunat trošak zastupanja po odvjetniku za pristup na ročištima održanim 28. siječnja, 5. ožujka, 9. travnja 2021., te 1. srpnja 20024., kao i da mu nije trebao biti priznat trošak podneska od 21. prosinca 2021. Navedene tvrdnje nisu osnovane, jer se na ročištima raspravljalo, neovisno što tuženik nije na iste pristupio, a podneskom na koji ukazuje tuženik se tužitelj očitovao na nalaz vještaka, pa je prvostupanjski sud pravilno priznao i obračunao tužitelju sve te provedene radnje. Ukupni troškovi zastupanja po odvjetniku, kako ih je izračunao prvostupanjski sud, iznose 18.750 eura, a troškovi sudske pristojbe 1.031,52, ukupno dakle 19.781,52 eura, a 71% od toga čini svotu od 14.044,88 eura, koliko tužitelju pripada prema uspjehu u sporu. Tome valja dodati trošak vještačenja od 464,53 eura, pa je tužitelju dosuđeno ukupno 14.509,41 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka, a u istom postotku trebalo mu je priznati i trošak žalbe, dakle 1.111,51 euro (71% od 1.565,50).

17.3. Stoga je u odnosu na troškove prvostupanjskog postupka odlučeno kao pod točkom I.b) izreke ove drugostupanjske odluke, a o troškovima žalbenog postupka kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske oduke na temelju odredbe članka 166. u vezi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

U Dubrovniku, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić