REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

Poslovni broj: Usž-915/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu I tužitelja Adria Polymers d. o. o., sa sjedištem u Omišlju, Poje 1, OIB: 80262277083 i II tužitelja Stečajne mase iza Dina-Petrokemija d. d., sa sjedištem u Čavlima, Vrh Čavje 9, OIB: 73727613199, koje zastupaju opunomoćenici iz odvjetničkog društva Mandarić & Einwalter j. t. d., sa sjedištem u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 19, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 19370100881, uz sudjelovanje I zainteresirane osobe: Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Erazma Barčića 5, OIB: 03377753055 i II zainteresirane osobe Hrvatske vode, U Zagrebu, Ulica Grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, radi utvrđivanja javnog vodnog dobra, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2441/2023-14., od 19. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I - 2441/2023-14., od 19. studenoga 2024.

II. Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Uprave vodnoga gospodarstva i zaštite mora, KLASA: UP/I - 325-01/17-02/217, URBROJ: 517-07-1-1-1-23-93 od 6. listopada 2023.

III. Nalaže se tuženiku, Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u Zagrebu, Ulica Republike Austrije 14, OIB 95093210687, da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke tužiteljima naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.000,00 Eura.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem utvrđeno je da zemljišno knjižna čestica broj 14041 - LIVADA LIVADA DINA - ukupne površine 15592 m2 i zemljišno knjižna čestica broj 14100 VODE KANAL DINA - ukupne površine 10761 m2, obje upisane u katastarskoj općini [katastarska općina] i u vlasništvu: Dina Petrokemija d. d., u cijelosti pripadaju javnom vodnom dobru. Istim rješenjem određuje se način provedbe tog rješenja na način pobliže naveden njegovom izrekom.

2. Tužitelji u svojoj žalbi pobijaju navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga posebno ukazujući kako ona, kao i osporeno rješenje, ne sadrži jasne razloge na temelju kojih je odlučeno, pa su stoga takve odluke nekontrolabilne i protivne načelu zakonitosti. Kao osnovno ističe da prvostupanjski upravni sud nije uočio da Hrvatske vode nisu tijelo koje vodi postupak, već predlagatelj koji ima status stranke te da predlagatelj nije ovlašten samostalno poduzimati radnje u postupku, a još manje poduzimati radnje bez nadležnog ministarstva kao voditelja postupka. Iz ovog zaključuju kako je netočno dokument, sastavljen od jedne strane postupka, nazivati zapisnik o očevidu, jer je očevid procesna radnja koju može obaviti isključivo upravno tijelo, a Hrvatske vode to nisu, ili pojednostavljeno Hrvatske vode ≠ Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja. Bez obzira na navedenu nepravilnost smatraju kako se postupanje tužitelja može izjednačiti s izvlaštenjem i posebno u situaciji kada izostaje svako adekvatno obrazloženje u odnosu na utvrđenje pripadnosti njegovog zemljišta javnom vodnom dobru. Ističu kako usprkos obvezujućim nalozima sadržanima u ranijoj presudi Upravnog suda u Rijeci, od 5. veljače 2020., tuženik ponovno ne navodi a) koju vrstu vodnog dobra iz članka 8. stavka 1., predstavljaju Predmetne nekretnine; b) pravno uporište za utvrđenje pripadnosti Predmetnih nekretnina vodnom dobru, sukladno članku 11. stavku 1. Zakona o vodama i konačno; c) ni po kojoj osnovi predmetne nekretnine postaju javno vodno dobro. Mišljenja su da je pobijanom presudom propušteno valjano cijeniti rok propisan člankom 253. stavkom 2. Zakona o vodama iz 2009. godine, a sukladno kojemu su nadležna tijela trebala donijeti rješenje u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu tog Zakona i koji rok je protekao 1. siječnja 2013.. Ukazuju kako je irelevantno da na dan stupanja na snagu Zakona o vodama nekretnine označene kao zemljišno knjižna čestica broj 14023, 14066 i 14101, katastarske općine [katastarska općina], u sadašnjem obliku, položaju i površini, nisu bile upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Krku. Ovo iz razloga jer ukazuju kako je Zapisnikom Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Krku, Broj: Z- 3613/2009/4219, od 6. srpnja 2009. jasno navedeno da one odgovaraju dijelu ranije nekretnine upisane u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarske općine [katastarska općina]- OMIŠALJ te da su upravo te čestice novih oznaka, na temelju Zapisnika, upisane u vlasništvo društva Dina Petrokemija d.d. sa sjedištem u Omišlju. Smatraju pogrešnim stav da svaki put kada zemljišna čestica promjeni identifikacijsku oznaku, uložak ili se formira iz postojeće čestice, a pogotovo u postupku obnove zemljišnih knjiga, dolazi do toga da ta zemljišna čestica gubi svoj identitet i vezu s prijašnjim upisima u zemljišne knjige. S tim u vezi posebno ukazuju kako su stekli hipoteku s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga prije nego što su doneseni zakoni na kojima tuženik pogrešno temelji svoje zaključke o statusu javnog vodnog dobra. Ukazuju i kako se kod donošenja predmetnog rješenja nije vodilo računa o tome koliki dio čestice otpada na 'javno vodno dobro', iz kojeg razloga je pogrešno cijelu česticu proglasiti javnim vodnim dobrom, bez ikakvog obrazloženja i činjeničnog utvrđenja u tom smislu. Predlažu ovom sudu da poništi Prvostupanjsku presudu te sam otkloniti nedostatke i presudom riješiti stvar na način da poništi osporeno rješenje, podredno predmet vrati na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik u svom odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje kod navoda svog rješenja te se pridružuje navodima i argumentaciji pobijane presude. Osvrćući se na navode tužbe ukazuje kako je javno vodno dobro, dobro od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te da se na tom dobru ne mogu stjecati stvarna prava. Slijedom ovog razloga ističe da okolnost što je na takvom zemljištu ishođena hipoteka, nema utjecaja na osporeno rješenje. Smatra pogrešnim stav tužitelja da su Hrvatske vode predlagatelj, već je stava da su one ovlaštena pravna osoba koja daje mišljenje o statusu samog zemljišta. Ukazuje kako je pravni temelj upisa zakonsko određenje po kojem je propisano da se javnim vodnim dobrom smatraju i one zemljišne čestice koje nisu bile upisane u zemljišnu knjigu te da će se one uknjižiti kao javno vodno dobro bez obzira na postojeće upise u zemljišnim knjigama. Ističe da je narav nekretnina koje su određene vodnim dobrom nesporna te da tužitelj nije dokazao da bi te nekretnine bile obuhvaćene pretvorbom ranijeg društvenog vlasništva izvršenog po Zakonu o osnivanju javnog poduzeća INA - industrija nafte. Slijedom navedenog predlaže da Sud odbije žalbu i na snazi ostavi pobijanu presudu.

4. Zainteresirane osobe nisu dostavile odgovor na žalbu

5. Žalba je osnovana.

6. Polazno Sud nalazi kako se spor u ovoj upravnoj stvari formira oko dva procesno pravna pitanja, kao i oko materijalnopravnih okolnosti. U svom procesnom aspektu spor se formira oko okolnosti postoji li mogućnost da Hrvatske Vode, sudjelujući u postupku određenja vodnog dobra, vrše procesne radnje koje bi po stavu tužitelja mogao vršiti isključivo tuženik, kao i pitanja je li istekom trogodišnjeg roka propisanog Zakonom o vodama tuženik prekludiran u svom pravu da odredi vodno dobro? Isto tako i u svom meritumu spor se svodi na utvrđenje je li osporenim rješenjem točno određena vrsta vodnog dobra, je li vodno dobro određeno u ispravnim površinama te koja je pravna osnova za određenje predmetnih nekretnina vodnim dobrom.

7. Člankom 253. stavkom 2. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 153/09., 130/11., 56/13., 14/14. i 46/18. - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da je Ministarstvo dužno donijeti rješenje iz članka 11. stavka 1. ovoga Zakona u roku od 3 godine od stupanja na snagu ovoga Zakona.

7.1. Člankom 10. stavkom 1. Zakona određeno je da Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz članka 8. ovoga Zakona vodnom dobru, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda.

7.2. Člankom 10. stavkom 2. Zakona propisano je da u slučaju dvojbe ili spora je li neka zemljišna čestica vodnoga dobra po sili Zakona postala javno vodno dobro na temelju članka 11. stavaka 1. do 5. ovoga Zakona, Ministarstvo o tome donosi utvrđujuće rješenje.

8. Podvodeći prigovore tužitelja, a koji se odnose na procesnu zakonitost postupanja tuženika Sud prvotno navodi kako propuštanje postupanja po roku propisanom u članku 253. stavku 2. Zakona nema zakonom propisanu posljedicu te imajući na umu da posljedica prekluzije mora biti izričito propisana, Sud propisani rok uzima instruktivnim. Iz ovog razloga Sud zaključuje kako je tuženik bio ovlašten i nakon proteka zakonom propisanog roka odlučiti u predmetnoj stvari.

9. Nadalje i cijeneći tužbene prigovore, Sud nalazi kako je postupak sukladno članku 10. stavku 1. Zakona i za razliku od novog zakonskog određenja iz članka 11. stavka 1. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 66/19.) osmišljen kao postupak koji se vodi po službenoj dužnosti, a ne kao postupak po zahtjevu. Usprkos ovoj okolnosti Sud zauzima stav da i u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti i u situaciji kada „postoji dvojba ili spor je li neka zemljišna čestica vodnoga dobra po sili Zakona postala javno vodno dobro“, Hrvatske vode nemaju poziciju prvostupanjskog tijela tuženika. Iz ovog razloga i usprkos okolnosti da Hrvatske vode u tom postupanju po službenoj dužnosti imaju status „ovlaštene pravne osobe koje daje mišljenje o statusu zemljišta iz članka 10. stavka 1. Zakona“ ta okolnost ne oslobađa tuženika da donese rješenje, pri čemu to rješenje mora biti dosljedno utemeljeno na procesnim određenjima iz Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. - u daljnjem tekstu ZUP).

10. Člankom 58. stavkom 1. ZUP-a propisano je da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid.

11. Iz ovog razloga i za sada ne prejudicirajući rezultate postupka ko ji tek treba biti proveden, Sud ukazuje kako tuženik u postupku po službenoj dužnosti nije samostalno utvrdio „činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje“, već je taj zadatak povjerio pravnoj osobi izvan svog postupanja, a što znači da je nekritički prihvatio ponuđeno mišljenje. Iz ovog razloga opisano se ukazuje kao značajna procesna povreda koja može imati utjecaja na prava stranaka. Iz navedenog razloga odlučeno je kao u točkama I i II izreke ove presude.

12. Stoga će tuženik i u slučaju da odlučiti nastaviti i okončati svoj postupak , provesti sve one radnje kojima će utvrditi materijalnu istinu u ovom predmetu na način da će primjenjujući određenja ZUP-a točno odrediti granice vodnog dobra, naznačiti njegovu vrstu, sukladno članku 8. stavku 1. Zakona te konačno jasno obrazložiti pravni temelj svog određenja sukladno članku 11. stavku 1. Zakona.

13. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora specificiranog njegovom žalbom, Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužitelji su na temelju tbr. 27. točka 1. Tarife, podnijeli zahtjev za sastav dvije tužbe u ukupnom iznosu od 400,00 Eura te na temelju tbr. 27. točka 2. Tarife, podnijeli zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište održano 4. studenoga 2024. u iznosu od 220 Eura, kao i naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 200 Eura, a što ukupno uz uvećanje od 25 postotnih poena poreza na dodanu vrijednost, ukupno iznosi 1.000,00 Eura.

14. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

15. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

16. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništena pobijana presuda, kao i rješenje tuženika, Sud zaključuje kako su tužitelji u cijelosti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelji potražuju svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

17. U toj ocjeni Sud u cijelosti opravdanim uzima zahtjev za naknadu troškova sastavljanja tužbe i žalbe na prvostupanjsku presudu, a kojim radnjama je iniciran i po tužitelje povoljno okončan spor u ovoj upravnoj stvari, odnosno i naknadu troškova pristupa na ročište po pozivu prvostupanjskog upravnog suda, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki III izreke ove odluke.

18. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 2. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić