Poslovni broj: Usž-3454/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ELEKTROPROMET d.d., Zagreb, Avenija Dubrovnik 6, OIB: 11253040204, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361, radi obustave ovrhe naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3400/2024-11 od 17. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3400/2024-11 od 17. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/23-02/23, URBROJ: 517-09-2-2- 24-2 od 14. lipnja 2024., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/2018-015/590, URBROJ: 251-10-31-1/005-22-5-VB od 6. prosinca 2022., kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za obustavu ovrhe određene rješenjem o ovrsi, KLASA: UP/I-363-03/2018-15/0590, URBROJ: 251-13-01/1-2018-1 od 2. srpnja 2018. godine.
2. Tužitelj pobija presudu prvostupanjskog suda zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je nakon donošenja rješenja o ovrsi nastupila zastara prava na prisilnu naplatu predmetne naknade za uređenje voda. Navodi da za rok propisan člankom 108. stavkom 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24., dalje: OPZ), nije predviđena mogućnost prekida, nakon kojega bi rok počeo teći iznova, već isključivo zastoja, i to ako se radi utvrđenja poreza ili naplate poreza vodi postupak pred sudom. Za nastupanje apsolutne zastare, prekidanje tijeka zastare nema pravnog učinka pa tako apsolutna zastara nastupa protekom roka od 6 godina od dana kada je zastara počela prvi puta teći. U konkretnom slučaju obveza plaćanja naknade za uređenje voda je utvrđena rješenjem od 11. srpnja 2012., koje je postalo izvršno 24. kolovoza 2012., a ovršni postupak pokrenut je u odnosu na tražbine koje su dospjele 15. veljače 2016. i 15. ožujka 2016., tako da je zastara prisilne naplate počela teći 1. siječnja 2017. godine. Slijedom navedenog, smatra da je s danom 1. siječnjem 2023. nastupila zastara za sva predmetna dugovanja. Navodi da je prije donošenja pobijane presude u spis dostavio pravomoćnu presudu prvostupanjskog suda, poslovni broj Us I-4703/2024 od 15. travnja 2025., u predmetu između istih stranaka u kojem tužitelj traži obustavu prisilne naplate naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., kojom je usvojen tužbeni zahtjev i ovrha je obustavljena zbog nastupa zastare prisilne naplate. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, usvojiti tužbeni zahtjev i obustaviti ovrhu.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da se ovdje radi o prisilnoj naplati naknade za uređenje voda za siječanj i veljaču 2016. , u iznosu od 2.854,46 kn, a koji postupak je pravomoćno završen donošenjem rješenja o ovrsi, KLASA: UP/I -363- 03/2018-15/0590, URBROJ: 251-13-01/1-2018-1 od 2. srpnja 2018., koje je steklo svojstvo izvršnosti dana 22. studenoga 2018. te je dostavljeno na provedbu Financijskoj agenciji 15. travnja 2019. godine. Stoga, u ovom postupku prisilne naplate naknade za uređenje voda nije bilo mjesta podnošenju zahtjeva za obustavom ovrhe, niti je bilo zakonskih pretpostavki za pokretanje postupka s obzirom da je postupak pravomoćno završen te proslijeđen sukladno mjerodavnim propisima Financijskoj agenciji na daljnje postupanje. Smatra pravilnim stav prvostupanjskog suda, sukladno kojem se zastara prava na naplatu ocjenjuje do trenutka donošenja rješenja o ovrsi, a ako zastara do tada nije nastupila, ne postoji razlog za obustavu. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu, neovisno o razlozima koji su u toj presudi navedeni.
6. Sukladno članku 108. stavku 4. OPZ-a, zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da su, u konkretnom slučaju, mjesečne obveze naknade za uređenje voda dospjele u veljači i ožujku 2016., stoga je, sukladno članku 108. stavku 4. OPZ-a, zastara prava na naplatu predmetnog javnog davanja počela teći istekom 2016., odnosno 1. siječnja 2017., kako to osnovano navodi i tužitelj u žalbi.
8. I po ocjeni ovog Suda, OPZ ne predviđa prekid/zastoj tijeka zastarnog roka za vrijeme trajanja ovršnog postupka te je OPZ-om izričito propisano da zastarni rok ne teče jedino ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom (članak 108. stavak 6. OPZ-a). Ujedno iz odredbe članka 149. stavka 2. točke 1. OPZ-a, koja propisuje da će se porezni dug smatrati sporno naplativim ako se ne može naplatiti čak ni u postupku ovrhe, a još nije nastupila zastara prava na naplatu, proizlazi da pokretanje ovršnog postupka nije od utjecaja na tijek zastarnog roka.
9. Kako su u konkretnom slučaju mjesečne obveze naknade za uređenje voda dospjele u veljači i ožujku 2016., to je zastarni rok prava na naplatu predmetnih dugovanja protekao 1. siječnja 2023. godine. Međutim, upravo iz navedenog razloga proizlazi da, u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelja za obustavu ovrhe radi nastupa zastare te u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja kojim je takav zahtjev odbijen (6. prosinac 2022.), nisu bili ispunjeni uvjeti za obustavu ovrhe na temelju članka 147. stavka 1. točke 2. OPZ-a u vezi s člankom 26. OPZ-a, zbog čega nije bilo osnove da tuženik rješenje prvostupanjskog tijela ocijeni nezakonitim.
10. S obzirom na izloženo, nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari pozivanje tužitelja na presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 4703/2024-12 od 15. travnja 2025., jer je ista utemeljena na istovjetnom pravnom stajalištu kao i ovdje u odnosu na rok nastupanja zastare, ali je donesena u činjenično drugačijoj situaciji u odnosu na predmetnu, budući da je u toj upravnoj stvari, u trenutku odlučivanja o zahtjevu tužitelja, protekao šestogodišnji zastarni rok prava poreznog tijela na naplatu porezne obveze.
11. Kako tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi bili od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu kao neosnovanu.
U Zagrebu 7. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
