Poslovni broj: Usž-4548/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1337 Capital d.o.o., Rijeka, Dražice 138, OIB 80763850650, kojeg zastupa opunomoćenik Nikola Pranjić, odvjetnik iz Rijeke, Verdieva 9, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, Zagreb, Runjaninova 2, OIB 02433307419, radi otklanjanja nepravilnosti radova na kulturnom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 1678/2024-10 od 4. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1678/2024-10 od 4. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0075, URBROJ: 532-02-03 02/1-24-2 od 2. rujna 2024 (točka I. izreke), te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci, KLASA: UP/I-612-08/24-08/0043, URBROJ: 532-05-02-11/13-24-02 od 23. travnja 2024. Tim rješenjem prvostupanjskog tijela privremeno se obustavljaju radovi izmjene izvorne drvene stolarije i postavljanja novih prozora na zgradi u Rijeci, Pod Sv. Jurjem, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline grada Rijeke, revidirane rješenjem Ministarstva kulture od 23. ožujka 2006., upisanog u Registar kulturnih dobara pod brojem Z-2691, a koje radove izvodi tužitelj kao korisnik/vlasnik, bez ishođenja posebnih uvjeta, prethodnog odobrenja ili potvrde glavnog projekta nadležnog tijela. Tužitelj se također obvezuje vratiti kulturno dobro u stanje prije početka radova u skladu s posebnim uvjetima koji će mu biti izdani po služenoj dužnosti.

3. Protiv osporene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. dalje ZUS). U žalbi, u bitnom, iznosi da je prvostupanjsko tijelo bilo dužno utvrditi tko je izvođač predmetnih radova obzirom da vlasnik i investitor ne moraju biti ista osoba. Smatra da uviđajem 23. travnja 2024. nije bilo moguće utvrditi tko je izvršio bespravnu zamjenu stolarije obzirom da na licu mjesta nisu zatečeni ni vlasnik ni investitor. Ističe da mu nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku te da se s tim u vezi tuženik i prvostupanjski sud pogrešno pozivaju na članak 73. stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03. - ispravak, 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., 117/21. i 114/22., dalje: ZZOKD), koji propisuje mogućnost donošenja rješenja bez prethodnog izjašnjavanja stranke. Mjerodavnim drži članak 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. dalje ZUP), čije pretpostavke za donošenje rješenja bez izjašnjavanje stranke u konkretnom slučaju nisu ispunjene. Skreće pozornost da fotografije priložene u spisu ne prikazuju izvođenje radova na promjeni stolarije niti izvođača tih radova, već zatečeno stanje na zgradi. Osim navedenog, ističe da je zgrada od 2009. godine, od kada potječe fotografija koja prikazuje izvorno stanje stolarije na zgradi, promijenila niz vlasnika do 2024. godine kada je izvršen nadzor. Stoga zaključuje da je promjenu stolarije mogao izvršiti bilo koji njegov pravni prednik, a to što je on upisan kao vlasnik predmetne zgrade, ne potvrđuje njega kao investitora. Budući da odredba članka 73. stavka 1 . ZZOKD-a propisuje odgovornost upravo investitora za protupravne zahvate na kulturnom dobru, što u konkretnom slučaju nije nesporno utvrđeno, ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak, uz naknadu troška upravnog spora.

4. Tuženik, u odgovoru na žalbu, iznosi navode iz obrazloženja prvostupanjske presude, a u odnosu na žalbene prigovore upućuje na članak 20. ZZOKD-a, prema kojem je vlasnik kulturnog dobra obvezan s kulturnim dobrom postupati s dužnom pažnjom, a osobito ga čuvati i redovito održavati te provoditi mjere zaštite propisane Zakonom. Predlaže da se žalba tužitelja odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ne može ocijeniti nezakonitom.

7. Sud nalazi da je prvostupanjski sud u upravnom sporu pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje iz kojeg je razvidno da je očevidom konzervatora 23. travnja 2024. utvrđeno da su na zgradi, koja je služila kao upravna zgrada Tvornice papira (Hartera) i koja se nalazi unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline grada Rijeke, upisane u Registar kulturnih dobara pod brojem Z 2691, izvršene izmjene izvorne stolarije (dvostrukih drvenih prozora s profiliranim dekorativnim uzorkom) postavljanjem novih jednostrukih aluminijskih prozora, bez ishođenog propisanog prethodnog odobrenja.

8. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog Suda, ostvareni su uvjeti za primjenu odredbe članka 73. stavka 1. ZZOKD-a, prema kojem ako investitor ili izvođač radova poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području unutar granica kulturnoga dobra za koje je potrebno prethodno odobrenje, nadležno će tijelo privremeno obustaviti rješenjem takvu radnju ili zahvat te prema potrebi naložiti investitoru obvezu povrata u prijašnje stanje uz upozorenje da će se u slučaju da rješenje ne bude u cijelosti izvršeno u roku radnja obaviti na njegov trošak. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.

9. Tužitelj ni navodima žalbe nije doveo u sumnju navedene pravno odlučne činjenice vezane za protupravnost predmetnih radova, već u žalbi osporava da je njihov investitor. Navedeni prigovor, međutim, nije od utjecaja na zakonitost prvostupanjskog rješenja, koje je u cijelosti utemeljeno na odredbama mjerodavnog ZZOKD-a. Naime, za rješavanje ove upravne stvari odlučna je činjenica da je tužitelj u vrijeme nadzora konzervatora bio jedini vlasnik predmetne nekretnine, koji je, u skladu s člankom 20. ZZOKD-a, obvezan s kulturnim dobrom postupati s dužnom pažnjom, odnosno osobito ga čuvati i redovito održavati te o svim promjenama, oštećenjima ili njegovom uništenju, obavijestiti nadležno tijelo odmah ili najkasnije sljedećeg dana. Budući da tužitelj o izvršenim radovima nije obavijestio nadležno tijelo niti je svojim navodima učinio vjerojatnim da ih je treća osoba bez njegovog naloga izvršila, pravilno mu je kao investitoru izrečena mjera obustave radova i obveze vraćanja kulturnog dobra u prijašnje stanje.

10. U odnosu na prigovor tužitelja da mu je u postupku onemogućeno sudjelovanje, valja reći da je navedeni prigovor već valjano otklonio prvostupanjski sud pozivajući se na citiranu odredbom članka 73. stavka 1. ZZOKD-a, kao i činjenicu da je izjavljivanjem redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku te podnošenjem tužbe u ovome sporu u kojem je održana rasprava, tužitelju pružena mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima tuženika te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

11. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

12. Na kraju, Sud nalazi neosnovanim i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 7. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić