Poslovni broj: Usž-4236/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika JAVNE USTANOVE „NACIONALNI PARK MLJET", Upravnog vijeća, Goveđari, Pristanište 2, OIB: 41720834491, kojeg zastupa opunomoćenica po zaposlenju ČĆ, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi dodjele dozvola za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru na području Nacionalnog parka Mljet, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 709/2025-7 od 8. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-709/2025-7 od 8. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje točke II. odluke tuženika, KLASA: 007 - 01/25-02/02, URBROJ: 2117-08-25-06 od 28. veljače 2025., o dodjeli dozvola za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru na području Nacionalnog parka Mljet (dalje: Odluka), kojom se tužitelju dodjeljuje dozvola za djelatnost ronilačkih izleta na zaštićenu lokaciju ronjenja na, u tom rješenju, navedenim mikrolokacijama, za ronjenje s bocama, na period od dvije godine (podtočke 1. i 2.), uz popratna utvrđenja u podtočkama 3. do 6. osporavane točke II. Odluke.
2. Tužitelj pobija presudu prvostupanjskog suda, u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, prvenstveno osporava nadležnost tuženika za izdavanje dozvole za organiziranje podvodnih aktivnosti u zaštićenom području – podmorska Arheološka zona otoka Mljeta, jer smatra da je navedeno u izričitoj nadležnosti Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Dubrovniku. Smatra da je rješenjem Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, KLASA: UP/I-612-07/24-02/0475, tužitelju izdano odobrenje za ronjenje u cijeloj zaštićenoj podmorskoj arheološkoj zoni otoka Mljeta, upisanoj pod brojem Z- 6562 registra kulturnih dobara te da se, stoga, ovdje radi o tome da su dva različita državna tijela izdala dopuštenje za ronjenje na istom lokalitetu, pri čemu je tužitelj obvezan platiti dvije naknade za iste lokalitete. Mišljenja je da je sud pogrešno primijenio odredbe članka 9. stavka 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 83/23., dalje: ZPDML) u vezi s člankom 36. stavkom 2. ZPDML-a, jer smatra da je, na temelju 9. stavka 4. ZPDML-a, Republika Hrvatska na javne ustanove prenijela ovlast za izdavanje dozvole za gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru, ali da se takav prijenos odnosi samo na „jednostavne“ djelatnosti postavljanja kioska i štandova, iznajmljivanje prijevoznih sredstava u dijelu Nacionalnog parka Mljet, a ne odnosi se na dozvole za ronjenje u zaštićenoj podmorskoj arheološkoj zoni upisanoj pod brojem Z-6562 u Registar kulturnih dobara RH. Nadalje, navodi da su tužitelju javnim natječajem nametnute nerazmjerne dodatne obveze koje nisu u vezi s predmetom natječaja niti proizlaze iz pozitivnih propisa (točka XV. Javnog natječaja – Uvjeti zaštite prirode), a kojima se tužitelju onemogućuje da u sklopu svojih aktivnosti klijentima nudi noćne zarone i zaron uz osvjetljavanje špilja, što smatra neopravdanim miješanjem u njegovu imovinu u vidu prihoda od gospodarske djelatnosti. Smatra da je takvim ograničenjima diskriminiran u odnosu na ostale kolege koji obavljaju istu djelatnost, a ne obavljaju je na području Nacionalnog parka Mljet. Ističe da prvostupanjski sud nije odgovorio na sve prigovore tužitelja, zbog čega da prvostupanjskoj presudi nedostaje valjano obrazloženje, čime je, prema mišljenju tužitelja, uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Slijedom izloženog, predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i osporavanu točku II. izreke Odluke tuženika.
3. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi žalbenim navodima, koje smatra neosnovanim i usmjerenim na odugovlačenje ovog upravnog spora. Navodi da tužitelj u žalbi ponavlja tužbene navode koje je temeljito otklonio prvostupanjski sud. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
7. Naime, sukladno članku 126. stavku 1. ZUS, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Sud nalazi da se, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga koje ističe tužitelj.
9. To stoga jer, i po ocjeni ovog Suda, nadležnost tuženika za izdavanje dozvola za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru proizlazi iz članka 37. stavka 1. točke 5. ZPDML-a u vezi s člankom 36. stavkom 2. i člankom 9. stavkom 4.
ZPDML-a, svi citirani presudom prvostupanjskog suda.
10. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da predmetne podvodne aktivnosti ronjenja spadaju pod redovno upravljanje podmorskim dobrom, o kojem brigu vode javne ustanove nadležne za zakonom zaštićena područja, a u konkretnom slučaju to je tuženik, Javna ustanova Nacionalni park Mljet, koji je predmetnu dozvolu izdao na temelju članka 14. stavka 1. točke 12. Statuta i članka 16. stavka 3. Plana upravljanja pomorskim dobrom na području Nacionalnog parka Mljet za razdoblje 2024. – 2028., u postupku javnog natječaja. Slijedom navedenog, po ocjeni Suda, osporavanom Odlukom tužitelju je, u zakonom propisanom postupku od strane nadležnog tijela, dodijeljena dozvola za obavljanje gospodarske djelatnosti na području Nacionalnog parka Mljet, i to za djelatnost ronilačkog izleta na 15 pojedinačno navedenih zaštićenih lokacija ronjenja.
11. Nadalje, Sud je ocijenio neosnovanim prigovor tužitelja o tome da su dva različita tijela izdala dopuštenje za ronjenje na istom lokalitetu. To stoga, jer dozvola za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, koja je predmet ovog upravnog spora, i dopuštenje za ronjenje na zaštićenom području nisu upravni akti istog značaja, niti ih izdaje isto tijelo. Naime, za razliku od predmetne dozvole za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru koju izdaje tuženik u okviru ovlasti koje proizlaze iz ZPDML-a, rješenjem Ministarstva kulture od 11. srpnja 2024., na koje se poziva tužitelj, a koje nije predmet ovog upravnog spora, tužitelju je, na temelju članka 49. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., 117/21., 114/22.), izdano dopuštenje za organiziranje podvodnih aktivnosti za osam izrijekom navedenih arheoloških lokaliteta izvan akvatorija Nacionalnog parka Mljet te za tri izrijekom navedena arheološka lokaliteta unutar akvatorija Nacionalnog parka Mljet.
12. Nadalje, u odnosu na prigovore tužitelja koji se odnose na zabranu ronjenja u podmorskim špiljama i osvjetljivanje istih, kao i zabranu obavljanja ronilačkih aktivnosti noću, što je propisano uvjetima natječaja (točka XV. Uvjeti zaštite prirode), valja reći da je prvostupanjski sud takve prigovore pravilno otklonio, obrazloživši, u bitnom, da se tu radi o mjerama zaštite prirode kakve je tuženik ovlašten propisati kao ustanova koja upravlja zaštićenim područjima i koja, u sklopu svoje djelatnosti ,obavlja djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenog područja u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, nadzire provođenje uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravlja te sudjeluje u prikupljanju podataka u svrhu praćenja stanja očuvanosti prirode (članak 130. stavak 2. u vezi s člankom 131. stavkom 1. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine“, broj 80/13., 15/18., 14/19., 127/19., 155/23.), a isto tako, u smislu odredbe članka 107. stavka 1. istog Zakona, upravlja i speleološkim objektima na području nacionalnog parka.
13. S obzirom na navedeno, predmetna ograničenja imaju legitimnu svrhu zaštite prirode na predmetnom području, primjenjuju se jednako na sve, zbog čega su ocijenjeni neosnovanima i prigovori povrede prava vlasništva i prigovor povrede zabrane diskriminacije. Ujedno valja reći da tužitelj u predmetnom upravnom sporu ne može s uspjehom isticati prigovore na uvjete natječaja koji su tužitelju bili unaprijed poznati, jer je tužitelj u predmetnom natječaju sudjelovao, čime je prihvatio i uvjete natječaja.
14. Kako tužitelj u predmetnoj žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
15. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu kao neosnovanu.
U Zagrebu, 7. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
